Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6130/18 (J. Č.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6130/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6130/18, rješavajući apelaciju Jasne Čvorak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Jasne Čvorak.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 470051 17 Gž od 8. maja 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Jasni Čvorak u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Čvorak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 470051 17 Gž od 8. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 470051 15 P od 5. septembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasna Čvorak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 470051 17 Gž od 8. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 470051 15 P od 5. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i NLB banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. i 8. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. maja do 15. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužitelj je 30. januara 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Elvedine Pecar (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantice radi isplate duga.

6. Apelantica je na pripremnom ročištu održanom 15. juna 2015. godine podnijela protivtužbu protiv tužitelja radi naknade duševnih bolova koje je pretrpjela zbog neosnovanog utuženja, pa je Općinski sud rješenjem od 15. juna 2015. godine dozvolio raspravljanje po protivtužbenom zahtjevu.

7. Tužitelj je 17. februara 2017. godine Općinskom sudu dostavio podnesak kojim povlači tužbu u odnosu na apelanticu. Apelantica je 28. februara 2017. godine obavijestila Općinski sud da se protivi povlačenju tužbe iz razloga što ima pravni interes da se postupak koji se vodi u odnosu na nju okonča pravosnažnom sudskom presudom, pa je u cijelosti ostala pri odgovoru na tužbu i protivtužbenom zahtjevu.

Osporene odluke

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 470051 15 P od 5. septembra 2017. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži prvotuženoj da tužitelju isplati glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, zajedno sa sporednim potraživanjima i troškovima parničnog postupka u određenim novčanim iznosima (stav I), dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu (stav II). Presudom je dalje usvojen apelanticin protivtužbeni zahtjev i obavezan tužitelj da apelantici isplati nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova radi narušavanja ugleda i časti u iznosu od 1.450,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka (stav III), dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen protivtužbeni zahtjev (stav IV).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prvotužena korisnik kartice MasterCard Standard i da je imala zaduženje po osnovu korištenja kartice, te da je apelantica potpisana kao solidarni jemac za osiguranje povrata odobrenog limita potrošnje, što je vidljivo iz člana 4. pristupnice. Dalje je naveo da je sporno da li je navedena pristupnica ispunjena na pravilan način i da li proizvodi pravno djelovanje za apelanticu jer je iz apelanticinog dopisa koji je upućen tužitelju 16. aprila 2008. godine utvrđeno da je apelantica već tada osporavala da je bila jemac ili potpisala pristupnicu. Imajući u vidu provedene dokaze, te uzimajući u obzir da je apelanticin potpis u slobodnoj rubrici krivotvoren, tako da nije ni zasnovan odnos banke i jemca, Općinski sud je utvrdio da je prvotužena jedina dužna da tužitelju isplati dospjelu i ugovorenu obavezu. Stoga je Općinski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. U pogledu tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu, Općinski sud je istaknuo da je tužitelj povukao tužbu, ali kako se apelantica protivila povlačenju, nastavio je raspravljanje i odlučivanje i u odnosu na apelanticu. U vezi s tim, ukazao je da je iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke utvrdio da sporni potpis u rubrici „Potpis jemca“ na izvornom dokumentu „Pristupnica za MasterCard Standard karticu“ CBS BANK od 18. januara 2005. godine nije apelanticin potpis. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantica ne može odgovarati kao jemac za obaveze koje nije preuzela i s kojim se nije saglasila, pa je iz tih razloga u odnosu na apelanticu odbio tužbeni zahtjev.

10. Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela protivtužbu protiv tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela i koja se odnosi na nanošenje duševne boli radi neosnovanog utuženja od tužitelja, u kojoj tužbi je označena kao drugotužena na osnovu obaveza koje je preuzela kao jemac. Općinski sud je citirao odredbe čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te ukazao da u konkretnom slučaju smatra da je tužiteljev radnik prouzrokovao štetu apelantici nepažnjom tako što je prvotuženoj izdao MasterCard karticu na osnovu nepotpuno ispunjene pristupnice. U vezi s tim, obrazložio je da u tački 4. pristupnice (dio koji popunjava jemac) nedostaje broj apelanticine lične karte, a iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke proizlazi da sporni potpis u rubrici „Potpis jemca“ na izvornom dokumentu „Pristupnica za MasterCard Standard karticu“ CBS BANK od 18. januara 2005. godine nije svojeručno napisala apelantica. Prema mišljenju Općinskog suda, navedeno ukazuje na činjenicu da apelantica nije bila lično prisutna prilikom potpisivanja pristupnice. Općinski sud je dalje citirao odredbu člana 170. ZOO-a, te istaknuo da se tužiteljeva odgovornost ogleda u izdavanju kreditne kartice prvotuženoj, a da prethodno apelantica nije popunila i potpisala da li je saglasna da bude jemac prvotuženoj. Kako je na osnovu nepotpune pristupnice tužiteljev radnik izdao kreditnu karticu, Općinski sud je ocijenio da iz navedenog proizlazi odgovornost tužitelja kao poslodavca za nastalu štetu. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantici prouzrokovana nematerijalna šteta na način i u obliku koji je vještak medicinske struke utvrdio u svom nalazu. Dalje je naveo da je visinu nematerijalne štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te u skladu s Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i odredbama člana 200. ZOO-a. Općinski sud je odbio dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na duševne bolove radi privremenog umanjenja opće životne aktivnosti budući da se u konkretnom slučaju ne radi o umanjenju opće životne aktivnosti koje je bilo jačeg intenziteta i dužeg trajanja, a apelantica nije dokazala postojanje posebnih okolnosti koje bi ukazivale na opravdanost prihvatanja privremenog umanjenja opće životne aktivnosti.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 470051 17 Gž od 8. maja 2018. godine uvažena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda preinačena u stavu III izreke tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova radi narušavanja ugleda i časti sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je dalje odbijena apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena (stav IV izreke), te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo odredbu člana 154. stav 1. ZOO-a, te zaključio da apelantica nije dokazala postojanje protivpravne štetne radnje kod tužitelja, zatim uzročne veze između radnje i posljedice, odnosno povrede ugleda i časti koja je za nju nastala. U vezi s tim, obrazložio je da je prema odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantica dužna iznijeti činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, a sud je dužan razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele u toku postupka. Dalje je naveo da je na pripremnom ročištu apelantica svoj protivtužbeni zahtjev zasnovala na činjenicama „da je pretrpjela duševne bolove zbog neosnovanog utuženja, da je ugledna i poslovna žena koja nikada nije bila dužna, niti je bila primorana da prisustvuje suđenju, da je narušen njen ugled kod komšija i poslovnih kolega koji su saznali da se vodi sudski postupak i da je izložena velikom stresu koji je prouzrokovao poremećaj njene psihičke ravnoteže, što je za posljedici imalo umanjenje životne aktivnosti”. Prema mišljenju Kantonalnog suda, podnošenje tužbe za isplatu duga u parničnom postupku u konkretnom slučaju nije protivpravna radnja, već radnja zasnovana na odredbama zakona, tako da nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete.

13. Kantonalni sud je istaknuo da je, pored navedenog, apelantica tokom prvostepenog postupka dokazala samo jednu činjenicu, a to je da je protiv nje podnesena tužba za isplatu duga, dok su sve ostale činjenice ostale nedokazane. U vezi s tim, obrazložio je da apelantica nije dokazala kakav je to ugled imala i na koji način je njen ugled povrijeđen time što je tužitelj podnio tužbu (u nalazu vještaka se ne navodi na koji način je povrijeđen apelanticin ugled, a vještak na glavnoj raspravi povredu ugleda časti povezuje s krivičnom djelom i optužbom, što u konkretnom nije slučaj). Dalje je naveo da apelantica u ovom pravcu nije ni iznijela činjenice tokom postupka, što je bila njena obaveza prema odredbi člana 7. ZPP-a, već je samo paušalno tvrdila da joj je ugled poslovne žene povrijeđen. Kako u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala postojanje općih pretpostavki za naknadu štete, odnosno nije dokazala da postoji osnov za dosuđenje naknade štete, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da joj pripada pravo na naknadu nematerijalne štete „zbog povrede ugleda časti“, pa je prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP-a u vezi sa odredbom čl. 154. i 200. ZOO-a.

14. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama apelanticine žalbe, pravilno odbio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti. U vezi s tim, obrazložio je da za dosuđenje ove naknade nisu bile ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete, a obrazloženje koje je dato u prethodnim pasusima odnosi se i na ovaj vid nematerijalne štete. Istaknuo je da i kada bi se prihvatilo da postoje opće pretpostavke za naknadu štete zbog umanjenja životne aktivnosti, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o umanjenju životne aktivnosti koje je privremenog karaktera i koje ne predstavlja zakonski osnov stjecanja prava na naknadu nematerijalne štete. Ostale žalbene navode tužitelja i apelantice Kantonalni sud je cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao jer ne utječu na drugačiju odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Kako je prvostepena odluka preinačena, Kantonalni sud je odlučio i o troškovima postupka u odnosu na apelanticu shodno odredbi člana 397. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, obrazložio je da je apelantica „u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, a tužitelj u cijelosti uspio s protivtužbenim zahtjevom“, pa je srazmjerno uspjehu u sporu odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „Protokol br. 13“. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da drugostepeni sud prilikom donošenja odluke nije istinito i potpuno utvrdio činjenice, odnosno nije s dužnom pažnjom cijenio dokaze, posebno nalaz i mišljenje vještaka, te u okolnosti da je sudu trebalo devet godina da donese pravosnažnu odluku u predmetu. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju dokazala štetnu radnju koju je pričinio tužiteljev radnik, da je dokazala štetu koja se ogleda prije svega u njenom narušenom zdravstvenom stanju, kao i činjenicu da je morala da se bori u postupku koji je trajao devet godina kako bi dokazala da nije kriva, te je dokazala uzročnu vezu između tužiteljeve štetne radnje i njenog narušenog zdravstvenog stanja, i to na osnovu nalaza i mišljenja vještaka.

16. Apelantica smatra da se radi o povredi ugleda i časti u situaciji kada se njeno ime zloupotrijebi i neosnovano pokrene postupak na sudu protiv apelantice koja je ugledna poslovna žena, za koji je saznao veliki broj lica. Poziva se na član 157. ZOO-a, te smatra da je spornim ponašanjem tužiteljevih radnika (koji je nisu saslušali i uvažili njene navode o falsificiranom potpisu) apelantici povrijeđeno ljudsko dostojanstvo zaštićeno Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o ekonomskim i socijalnim pravima i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, kao i pravo na ime i identitet. Posebno ističe da joj sud nije dosudio troškove postupka tako da je obavezana da plati troškove koje je imala u postupku kako bi dokazala svoju nevinost, i to sve zbog tužiteljevih štetnih radnji.

b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci. U pogledu dužine trajanja postupka navodi da predmete rješava prema redoslijedu prijema prema starosti inicijalnog akta, u skladu s Planom rješavanja starih predmeta koji je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Kako je svaki sudija zadužen sa po 1.000 predmeta, smatra da je predmet riješen u razumnom roku. Također ističe da je na dužinu postupka utjecalo to što je apelantica na pripremnom ročištu istaknula protivtužbeni zahtjev, te što su provođena dva vještačenja.

18. Općinski sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu. Smatra da je postupak vodio u skladu s odredbama ZPP-a i Evropskom konvencijom, te da je apelantici omogućeno pravo na pravično suđenje.

19. Tužitelj smatra neosnovanim apelanticine navode o povredi prava navedenih u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 397. stav 2.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 157.

(1) Svako ima pravo zahtevati od suda ili drugog nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i porodičnog života i drugih prava njegove ličnosti.

(2) Sud, odnosno drugi nadležni organ može narediti prestanak radnje pod pretnjom plaćanja izvesne novčane svote, određene ukupno ili po jedinici vremena, u korist povređenog.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Član 170. stav 1.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 470051 17 Gž od 8. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 4. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „Protokol br. 13“.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak po tužbi odnosi na isplatu duga, a postupak po protivtužbi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

30. Ustavni sud podsjeća da apelantica tvrdi da je u predmetnom postupku, u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno ocijenjeni dokazi, te proizvoljno primijenjene odredbe ZPP-a i ZOO-a.

31. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

33. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio apelanticin protivtužbeni zahtjev. Nadalje, postupajući po tužiteljevoj žalbi, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje općih pretpostavki za naknadu štete, odnosno nije dokazala postojanje protivpravne štetne radnje kod tužitelja, zatim uzročne veze između radnje i posljedice, odnosno povrede ugleda i časti koja je za nju nastala. Stoga je Kantonalni sud, suprotno odluci Općinskog suda, odbio protivtužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP-a u vezi sa odredbom čl. 154. i 200. ZOO-a. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno i jasno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, doveo ih u kontekst relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a, te donio svoju odluku u granicama svojih ovlaštenja. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na dostojanstvo zbog tužiteljevih radnji i pokretanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je, prema tumačenju Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Stoga se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da podnošenje tužbe za isplatu duga u parničnom postupku u konkretnom slučaju nije protivpravna radnja, već radnja zasnovana na odredbama zakona. Osim toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci tog suda kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. januara 2009. godine kao dana podnošenja tužbe protiv apelantice pa do 8. maja 2018. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko devet godina i četiri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužitelj podnio tužbu radi isplate duga protiv prvotužene i apelantice, te u kojem je apelantica podnijela protivtužbu protiv tužitelja radi naknade nematerijalne štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, okolnost da su u postupku vršena dva vještačenja, da je bilo više parničnih stranaka, te da su sudovi morali postupati po tužbi i protivtužbi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu 5. septembra 2017. godine, dakle oko osam godina i sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe. Nadalje, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u kojem je djelomično preinačena prvostepena presuda, trajao je oko osam mjeseci (računajući od donošenja prvostepene odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica 2015. godine podnijela protivtužbu, a da je tužitelj podnio podnesak kojim je tražio povlačenje tužbe protiv apelantice, čime su se koristili pravima koja im pripadaju u smislu relevantnih odredbi ZPP-a, ali koje okolnosti su objektivne i utjecale su na dužinu trajanja postupka. Međutim, sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir i određeni doprinos apelantice i tužitelja dužini trajanja postupka te složenost postupka, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, kojem je trebalo oko osam godina i sedam mjeseci da donese prvostepenu presudu, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka, za što u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Pri tome Ustavni sud ističe da je žalbeni postupak okončan u relativno kratkom roku.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

41. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

44. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

45. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku u dijelu u kojem je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.

46. Također, u pogledu apelanticinog navoda o povredi „Protokol br. 13“, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije precizirala da li se ti navodi odnose na Protokol broj 13 uz Evropsku konvenciju. Ukoliko jeste, imajući u vidu da se navedeni protokol odnosi na ukidanje smrtne kazne u svim okolnostima, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenog protokola, te u konkretnom slučaju ni ove apelanticine navode neće uzeti u razmatranje.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko devet godina i četiri mjeseca, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Općinski sud kojem je trebalo oko osam godina i sedam mjeseci da provede postupak i donese presudu.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a u dijelu koji se odnosi na apelanticin protivtužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević