Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2245/20 (R.K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2245/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2245/20, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. K.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 276533 18 Kž od 25. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 276533 18 K od 20. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branimir Barić advokat iz Banjaluke, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 276533 18 Kž od 25. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 276533 18 K od 20. decembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 276533 18 K od 20. decembra 2018. godine M.Đ (kao prvooptuženi) i apelant (kao drugooptuženi) oglašeni su krivim zbog krivičnog djela Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i na osnovu člana 62. stav (2) KZ RS trajno oduzeta lažna registarska tablica BiH oznaka broj A43-J-180. Prvooptuženi i apelant su obavezani da sudu plate troškove postupka na ime paušala u iznosu od po 200,00 KM, kao i da solidarno plate troškove vještačenja predmetne registarske tablice u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je u toku predmetnog postupka nesporno utvrđeno, a što proizlazi i iz prikupljenih materijalnih dokaza, da su policijski službenici R.V. i S.T. 30. oktobra 2016. godine zaustavili i kontrolisali motorno vozilo marke “Ford Tranzit“, registarskih oznaka A43-J-180 kojim je upravljao apelant i kojom prilikom je utvrđeno da navedene registarske oznake ne pripadaju zaustavljenom motornom vozilu, nego putničkom automobilu marke Volksvagen Golf 2, vlasništvo B.J. Takođe, da je B.J. navedeni putnički automobil marke Volksvagen Golf 2, bez registarskih oznaka, kupio od prvooptuženog 3. juna 2016. godine, te je istog dana podnio zahtjev za registraciju probnih tablica na svoje ime, poslije čega je dobio potvrdu o registraciji na ime B.J. broj AA 2249621. Dalje, da je prilikom kontrole predmetnog motornog vozila marke “Ford Tranzit“ utvrđeno da se na prednjoj strani predmetnog automobila nalazi registarska tablica registarskih oznaka A43-J-180 koja je ručno izrađena i koja je tom prilikom oduzeta od apelanta, o čemu je sačinjena Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 136/16 od 30. oktobra 2016. godine nakon čega je navedena registarska tablica predata na čuvanje tom sudu, o čemu je takođe sačinjena Potvrda o predaji predmeta broj 13-02/5- 2-230-2577/16 od 10. novembra 2016. godine i Zapisnik o čuvanju privremeno oduzetih predmeta broj 71 0 K 248591 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine. Takođe, da je na osnovu usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja (vještačenja registarskih tablica Ministarstva unutrašnjih poslova RS broj 06/2-1-233-2460/17 od 5. januara 2018. godine) vještaka Ž.J. zaposlenog u Kriminalističko-tehničkom centru Banjaluka utvrđeno da navedena registarska tablica oznake A43-J-180 nije originalna, odnosno da je krivotvorena, te je navedeno vještačenje sud prihvatio u cijelosti jer je u saglasnosti sa izvedenim dokazima i na isti stranke, a pogotovo apelant, nisu imale primjedbi. Osnovni sud je dalje naveo da, ako se u uzme u obzir odbrana optuženih, gdje je prvooptuženi naveo da ima oko 100 komada tablica koje stavlja po potrebi, te da nikad nije imao problema prilikom vožnje vozila sa tim tablicama, dok je apelant naveo da kada je kupio vozilo od prvooptuženog nije znao da tablice nisu odgovarajuće, iako saobraćajnu dozvolu za kupljeno vozilo nikad nije dobio od prvooptuženog, sud, dovodeću u vezu odbranu sa utvrđenim nepornim činjenicama, nalazi da su prvooptuženi i apelant počinili predmetno krivično djelo. Osnovni sud je takođe naveo da registarske tablice predstavljaju javnu ispravu, a kako je nesporno utvrđeno da predmetnu registarsku tablicu nije izdao ovlašteni državni organ, nego da je ista krivotvorena, proizlazi da je apelant držanjem iste na prednjoj strani motornog vozila marke „Ford Tranzit“ radi toga da je upotrijebi kao pravu u saobraćaju, gdje je i zatečen od strane policijskih službenika počinio predmetno krivično djelo (lažnu javnu ispravu stavio u opticaj i upotrijebio kao pravu) sa direktnim umišljajem.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 K 276533 18 Kž od 25. februara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 20. decembra 2018. godine.
5. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da okolnost da se apelant ne slaže sa datim razlozima, kako u pogledu dokazanosti njegovih inkriminisanih radnji, tako i u pogledu pravne ocjene djela, ne upućuje na zaključak da su razlozi o tim odlučnim činjenicama izostali. Okružni sud je dalje naveo da navodi žalbe nisu uspjeli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud cijenio dokaze izvedene na glavnom pretresu saslušanjem svjedoka B.J., te vještaka Ž.J., čitanjem i vršenjem uvida u nalaz i mišljenje ovog vještaka i druge dokaze objektivne prirode, kao što su potvrda o privremenom oduzimanju predmetnih tablica od apelanta, registracijski dokumenti i dr. Okružni sud je takođe naveo da su nesumnjivo dokazani navodi optužbe da je apelant svjesno upotrebljavao kao pravu lažnu registarsku tablicu sa oznakom A43-J-180 na vozilu .“Ford tranzit“ u javnom saobraćaju tokom oktobra 2016. godine i time učinio krivično djelo Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav (2) KZ RS. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud, u vezi sa tvrdnjom apelanta da uopšte nije znao da se radi o lažnoj ispravi, odnosno da tablica koju je koristio na vozilu ,.Ford tranzit” u javnom saobraćaju nije izdata od strane nadležnog organa u zakonitoj proceduri, osnovano zaključio suprotno, pravilno dovodeći u vezu nesporne činjenice i okolnosti (da je predmetno vozilo kupio od prvooptuženog bez da je za isto dobio saobraćajnu dozvolu ili bilo kakvu drugu relevantnu dokumentaciju, kao i da je imao samo jednu tablicu na vozilu). Okružni sud je takođe ukazao da na navedeno nesumnjivo ukazuje i nalaz vještačenja registarskih tablica (da okvir i oznake na tablici nisu urađene reljefno već lijepljenjem plastičnih folija, te da na prednjoj strani tablice nema zaštitnih elemenata). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano odredio vinost apelanta kao direktni umišljaj jer isti proizlazi iz realnog postupanja apelanta i utvrđenog činjeničnog stanja te je o tome iznio koncizne, ali u svemu jasne i prihvatljive razloge i na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbu člana 377. stav (2) KZ RS.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da se činjenična utvrđenja iz prvostepene odluke ne odnose na njega, nego na prvooptuženog i B.J., pa nije jasno na koji je način ugovorni odnos između navedenih lica doveden u vezi s apelantom. Apelant navodi da prvostepeni sud i drugostepeni sud nisu mogli „nesporno, van svake razumne sumnje“ utvrditi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Apelant takođe ističe da redovni sudovi nisu obrazložili na koji način su utvrdili da je apelant znao ili morao znati da je predmetna registarska tablica lažna, odnosno da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne materijalne i procesne propise, te kako su ocijenili dokaze, a za šta, kako apelant navodi, nisu dali valjano obrazloženje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud (u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog i procesnog prava) dao sasvim jasno i dovoljno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ispitao žalbu i odgovorio na sve žalbene navode, pri čemu Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Okružni sud se naročito osvrnuo na žalbene navode apelanta koji se odnose na utvrđeni oblik vinosti apelanta i dao detaljne i jasne razloge kojima je potvrdio zaključak prvostepenog suda u pogledu direktnog umišljaja apelanta.
11. Dakle, suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju sasvim jasno i dovoljno obrazloženje, koje je rezultat ocjene dokaza i zaključaka do kojih je sud došao uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog zakona, koje se niti u jednom segmentu ne čini proizvoljno, ili suprotno domaćem zakonu, niti standardima prava na pravično suđenje. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, a zatim Okružni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno zašto je našao da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Stoga apelantovi navodi da sud nije prihvatio njegovu činjeničnu i pravnu argumentaciju ne pokreću pitanje garancija iz prava na koje se apelant pozvao. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05), a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević