Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/20 (M. T.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2255/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2255/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirza Telalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Telalović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 191324 19 Pžip od 12. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 191324 18 Ip od 24. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Telalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Kenan Elezović advokat iz Tuzle, podnio je 6. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 191324 19 Pžip od 12. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud u Tuzli) broj 32 0 Ps 191324 18 Ip od 24. decembra 2018. godine.
2. Rešenjem Općinskog suda broj 32 0 Ps 191324 18 Ip od 24. decembra 2018. godine usvojeni su prigovori izvršenika (Tuzlanski kanton) i spojeni izvršni postupci koji se vode pred Općinskim sudom po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja pod brojevima označenim izrekom prvostepenog rješenja radi zajedničkog raspravljanja. Navedenim rješenjem je dalje odlučeno da će se postupak voditi pod brojem 32 0 Ps 191324 18 Ip, a rješenje o izvršenju je ostalo na snazi u dijelu isplate zakonske zatezne kamate na iznose označene prvostepenim rješenjem za periode precizirane predmetnim rješenjem, kao i u dijelu isplate troškova parničnog postupka u iznosu od 2.640,32 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 141,20 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 Ps 191324 19 Pžip od 12. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, te odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa slijedi da je apelant podnio 10 identičnih prijedloga za izvršenje protiv izvršenika na osnovu jedne izvršne isprave (Presude Općinskog suda), tako što je za svaki mjesec dosuđenih zakonskih zateznih kamata (počev od maja 2012. godine, zaključno sa januarom 2013. godine) podnio poseban prijedlog za izvršenje protiv istog izvršenika radi namirenja novčane tražbine i troškova izvršnog postupka. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Kantonalni sud je ukazao da su, dakle, navedenim članom propisana dva načela: načelo procesne ekonomije i načelo zabrane zloupotrebe procesnih prava, što dalje podrazumijeva obavezu suda da utvrdi i otkloni svaku procesnu radnju koja je svjesno poduzeta radi šikaniranja protivne stranke. Kantonalni sud je dalje naveo da se, shodno odredbama člana 21. stav (1) Zakona o izvrsnom postupku (u daljem tekstu: ZIP), u konkretnom slučaju primjenjuju i odredbe člana 384. ZPP (kojima je propisano da svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama), pa su troškovi apelanta koje je prethodno snosio, a u smislu navedene zakonske odredbe, plaćanje takse na prijedlog za izvršenje i na rješenje o izvršenju, kao i nagrade advokatu za sastav prijedloga. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije imao nikakvog opravdanog razloga da podnese 10 prijedloga za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave protiv istog izvršenika na način što je za svaki mjesec tražio isplatu dosuđene zakonske zatezne kamate (a izvršnom ispravom dosuđena je zakonska zatezna kamata za 10 mjeseci), te da se na taj način nije savjesno koristio svojim pravima, pa iz navedenog proizlazi da je apelant zloupotrijebio svoja procesna ovlaštenja. Kantonalni sud je naveo da, imajući navedeno u vidu, izvršenik nije dužan da mu nadoknadi neosnovano prouzrokovane troškove, a slijedom toga nema mjesta ni žalbenom pozivanju na odredbu člana 16. stav (4) ZIP (kojom je propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja da nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, kroz navode o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, osporava odluku o troškovima postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZIP dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević