Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1986/19 (M. P.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni i dopuni Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01 i 47/04)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1986/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1986/19, rješavajući apelaciju Milutina Puvača, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Puvača podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 11. februara 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 20.
avgusta 2018. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Puvača podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 I 184803 18 I 3.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milutin Puvač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 11. februara 2019. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 20. avgusta 2018. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 I 184803 18 I 3.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda zatraženo je 17. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 25. juna 2020. godine, a Osnovni sud 6. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 31. januara 2014. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (M. S.) na osnovu izvršne isprave Presude zbog propuštanja Osnovnog suda broj 71 0 P 170071 13 od 30. septembra 2013. godine.
6. Osnovni sud je zaključkom od 18. februara 2014. godine naložio apelantu da uredi prijedlog za izvršenje. Apelant je 5. marta 2014. godine postupio po zaključku, te je kao sredstvo izvršenja predložio popis, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju od 22. maja 2014. godine dozvolio izvršenje na izvršenikovim pokretnim stvarima. Osnovni sud je nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju pokušao izvršiti popis i pljenidbu izvršenikovih pokretnih stvari, što je bilo bezuspješno jer izvršenik nije imao pokretne stvari koje bi mogle predstavljati predmet izvršenja, te je Osnovni sud zaključkom od 17. jula 2014. godine naložio apelantu da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršenja.
7. Nadalje proizlazi da je apelant kao sredstvo izvršenja predložio izvršenje na imovini koja je u svojini drugog lica (nepokretnosti koje su bile u svojini izvršenikovog bračnog druga), što u konkretnom slučaju nije bilo u skladu s izvršnom ispravom, te je Osnovni sud zaključkom od 19. avgusta 2014. godine po drugi put naložio apelantu da postupi u skladu sa članom 8 stav (3) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
8. Osnovni sud je zaključkom od 23. septembra 2014. godine od nadležne Poreske uprave zatražio podatke o izvršeniku, tj. da li je zaposlena i da li je registrovana kao poreski obveznik. Poreska uprava je dopisom od 26. septembra 2014. godine obavijestila sud da se izvršenik ne vodi u jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa u radnom odnosu, ali da je vlasnik STR „Gabrijela“ u Banjoj Luci koja je u procesu odjave, te da nema prijavljena i evidentirana primanja ni po kom osnovu, kao ni evidentirane prijave u fiskalni registar nepokretnosti.
9. Osnovni sud je zaključkom od 6. novembra 2014. godine naložio apelantu da predloži novi predmet ili sredstvo izvršenja. Postupajući po zaključku Osnovnog suda, apelant je predložio da se izvršenje sprovede zapljenom dijela izvršenikove plate. Osnovni sud je rješenjem od 22. decembra 2014. godine dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenje. Nadalje proizlazi da se izvršenje nije moglo sprovesti zapljenom dijela izvršenikove plate jer je „radnja“ čiji je vlasnik bila izvršenik u međuvremenu odjavljena.
10. Apelant je 27. septembra 2017. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se izvršeniku oduzmu lična karta i putne isprave, te naloži zabrana izdavanja putnih isprava jer izvršenik izbjegava da izmiri dug.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 20. avgusta 2018. godine odbio apelantov prijedlog.
12. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je apelantov prijedlog neosnovan. U vezi s tim, citiran je član 21 Zakona o putnim ispravama BiH (kojim je propisano u kojim slučajevima se može odbiti zahtjev za izdavanje putne isprave). Nadalje je navedeno da je Osnovni sud u predmetnom postupku sproveo izvršne radnje, a da oduzimanje putne isprave nije izvršna radnja koju sud može da sprovodi u izvršnom postupku, niti je ZIP-om propisana kao predmet ili sredstvo izvršenja. Navedeno je da apelant ničim nije dokazao osnovanu sumnju da bi sud naredio nadležnom organu da izvršeniku odbije izdavanje putne isprave, odnosno da mu se oduzmu putne isprave u smislu odredbi člana 23 Zakona o putnim ispravama BiH.
13. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu.
14. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 184803 18 Gž od 11. februara 2019. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
15. U obrazloženju osporenog rješenja, između ostalog, navedeno je da se izvršenje, u skladu s odredbom člana 22 ZIP-a, može sprovesti samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako zakonom nije drugačije određeno. Nadalje je navedeno da apelant nema izvršnu ispravu kojom bi izvršeniku bilo naloženo oduzimanje ili zabrana korišćenja lične karte i putne isprave, odnosno pasoša, a niti se sud može miješati u rad drugih organa. Navedeno je da je odredbom člana 6 ZIP-a propisano šta su predmet i sredstvo izvršenja, te da su prema stavu (2) tog člana predmet izvršenja stvari i prava kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja. U smislu stava (1) istog člana sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se po zakonu potraživanje prinudno ostvaruje. Radnje se, u smislu stava (3) istog člana, mogu neposredno sprovesti protiv izvršenika, ali i drugih lica u skladu sa zakonom. Navedeno je da ZIP ne poznaje predmet izvršenja kao što su oduzimanje ili zabrana korišćenja putnih isprava.
16. Apelant je nakon donošenja odluke Okružnog suda od Osnovnog suda zatražio da službenim putem pribavi podatke o tome da li izvršenik posjeduje nepokretnu imovinu koja bi mogla predstavljati predmet izvršenja. Osnovni sud je dopisom od 3. juna 2019. godine obavijestio apelanta da su zemljišne knjige javne, te da sud nije dužan da tražene podatke pribavi po službenoj dužnosti.
17. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni izvršni postupak u toku pred Osnovnim sudom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, te zbog nemogućnosti realizacije prinudnog namirenja u dužem vremenskom periodu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, a Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja. Pored navedenog, istakli su da tokom postupka nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Sredstva i predmet izvršenja Član 6.
(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojim se po zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.
(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.
(3) Izvršne radnje mogu se neposredno sprovesti protiv izvršenika i drugih lica u skladu sa ovim zakonom.
Osnove za određivanje izvršenja Član 22.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8.
(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.
(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.
(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Rokovi za postupanje Član 15.
Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.
Dovršenje izvršenja Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
21. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 48. stav (3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom.
22. Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01, 47/04, 53/07, 15/08, 33/08 i 39/08 – ispravka i 60/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 21.
Zahtjev za izdavanje putne isprave odbiće se podnosiocu zahtjeva u slijedećim slučajevima:
1. ako podnosilac ne dostavi ispravno popunjen zahtjev sa priloženim dokumentima propisanim članom 19. ovog zakona;
2. u skladu sa zakonom o krivičnom postupku;
3. ako je osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći izvršenje dospjele imovinsko-pravne obaveze iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece, poresku obavezu ili drugu zakonom utvrđenu imovinsko-pravnu obavezu za koju postoji izvršni naslov - na zahtjev nadležnog suda.
Zahtjev za izdavanje putnih isprava može se odbiti ako se osnovano sumnja da će podnosilac zahtjeva djelovati protivno propisima o zabrani ili ograničavanju uvoza ili izvoza, transporta ili raspačavanja opojnih sredstava ili protivno propisima iz oblasti carine, odnosno vanjske trgovine.
Član 23.
Nosiocu putne isprave, putna isprava će se oduzeti u slijedećim slučajevima:
a) ako je dobio putnu ispravu služeći se lažnim ili obmanjujućim informacijama,
b) ako drugom licu dozvoli korišćenje svoje putne isprave,
c) ako je prestao biti državljanin Bosne i Hercegovine,
d) ako postoji razlog iz člana 21. stava (1) tačke 2. i 3. i stava (2) ovog Zakona.
O oduzimanju putne isprave u smislu prethodnog stava odlučuje nadležni organ koji izdaje putnu ispravu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. U konkretnom slučaju, predmetna apelacija se odnosi i na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 I 184803 18 I 3. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije. Ustavni sud je takođe u kontinuitetu ukazivao i da u Bosni i Hercegovini, tj. u Republici Srpskoj ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se prije podnošenja apelacije žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude (ilustracije radi, vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 12 i AP 2318/16 od 7. marta 2017. godine, tačke 23–24 s daljnjim referencama). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka dopustiva.
27. Nadalje, predmet osporavanja apelacijom su i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 11. februara 2019. godine, te Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 184803 18 I 3 od 20. avgusta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporeno rješenje Okružnog suda je konačno u predmetnom postupku protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 19. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...] Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na osporena rješenja
31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud u osporenim rješenjima dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja koja su zasnivali na relevantnim odredbama ZIP-a, te Zakona o putnim ispravama BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi jasno ukazali zbog čega se u konkretnom slučaju izvršeniku ne mogu oduzeti lični dokumenti i putna isprava, tj. zbog čega za izvršenika ne mogu izdati zabranu izdavanja putnih isprava, da to nije u skladu sa ZIP-om, da apelant za to ne posjeduje izvršnu odluku nadležnog organa jer u konkretnom slučaju Osnovni sud za to nije nadležan. U osporenim odlukama redovni sudovi su jasno i nedvosmisleno ukazali da je apelantov prijedlog za oduzimanje izvršenikovih ličnih dokumenata i putnih isprava, odnosno zabrana izdavanja putnih isprava neosnovana, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost i nezakonitost na koju apelant neosnovano apelacijom ukazuje.
34. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZIP-a, te Zakona o putnim ispravama BiH na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka u isticanju svojih navoda i njihovog dokazivanja ničim nije bio onemogućen, niti mu je bilo uskraćeno pravo na pristup sudu.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja izvršnog postupka razmatrati period od 31. januara 2014. godine kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period duži od šest i po godina.
Relevantni principi
36. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18 i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51). U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud, Scollo protiv Italije, 1995. g.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (vidi Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za učinkovito i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.
Analiza razumnosti dužine trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
38. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant Osnovnom sudu podnio neuredan prijedlog za izvršenje, ali da je po zaključku suda blagovremeno postupio, te je otklonio procesni nedostatak u inicijalnom aktu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud apelanta zaključcima više puta pozivao da predloži novi predmet ili sredstvo izvršenja (jer se izvršenje na predloženim predmetima nije moglo sprovesti), te da je apelant po zaključcima suda blagovremeno postupao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka koji je za njega od većeg značaja jer pokušava da realizuje potraživanja dosuđena pravosnažnom i izvršnom presudom zbog propuštanja.
39. Analizirajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u razumnom roku postupio po podnesenom inicijalnom aktu, te je u roku od 18 dana od njegovog podnošenja naložio apelantu da uredi prijedlog za izvršenje u skladu s procesnim zakonom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u razumnom roku postupio po uređenom prijedlogu za izvršenje, te je rješenje o izvršenju donio 22. maja 2014. godine, tj. dva mjeseca nakon što je apelant uredio prijedlog za izvršenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud blagovremeno pokušao da sprovede prinudno namirenje apelantovog potraživanja, tj. pokušao je da sprovede popis i zapljenu izvršenikove pokretne imovine, ali je taj postupak bio bezuspješan jer izvršenik nije imao pokretnu imovinu podobnu za izvršenje. Nadalje, Osnovni sud je zaključkom od 17. jula 2014. godine naložio apelantu da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršenja, te je apelant predložio da se izvršenje sprovede na imovini koja nije u izvršenikovoj svojini (već je bila u svojini izvršenikovog bračnog partnera), što je takođe uticalo na tok, kao i na dužinu predmetnog postupka.
40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud službenim putem od nadležne Poreske uprave pokušao da pribavi podatke o izvršenikovoj imovini koja bi mogla predstavljati predmet i sredstvo izvršenja, te je apelant u skladu s tim postupanjem Osnovnog suda i uredio prijedlog za izvršenje i predložio da se izvršenje sprovede na izvršenikovoj plati koju ostvaruje kao vlasnik STR „Gabrijela“ u Banjoj Luci. Osnovni sud je u razumnom roku dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja (rješenjem od 22. decembra 2014. godine) te je izvršnu radnju pokušao da sprovede zapljenom izvršenikove plate. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se izvršenje nije moglo ni na ovaj način sprovesti jer je izvršenik odjavila radnju, te nije imala novčana sredstva koji bi mogla da budu zaplijenjena u izvršnom postupku.
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 27. septembra 2017. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se izvršeniku oduzmu lična karta i putne isprave, te da naloži zabrana izdavanja putnih isprava jer izbjegava da izmiri dug. Po podnesenom prijedlogu Osnovni sud je donio osporenu odluku u roku od približno 11 mjeseci (rješenje od 20. avgusta 2018. godine), što u konkretnom slučaju ne predstavlja nerazumno dugo postupanje.
42. Analizirajući ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u roku od šest mjeseci od donošenja prvostepenog rješenja donio odluku u drugom stepenu (rješenje od 11. februara 2014. godine), što u konkretnom slučaju predstavlja postupanje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud procesne radnje preduzimao u razumnim rokovima, pokušavao je prinudno da namiri apelantova potraživanja zapljenom izvršenikove imovine koju je apelant predložio kao predmet izvršenja, te zapljenom izvršenikove plate. Osnovni sud nije odgovoran što apelant još uvijek nije namirio svoja potraživanja jer izvršenik nije imao imovinu, niti novčana sredstva koja su mogla da budu pogodna za prinudno izvršenje. Dakle, nemogućnost prinudnog namirenja apelantovog potraživanja u konkretnom slučaju predstavlja objektivne okolnosti na koje Osnovni sud nije mogao uticati, niti je za njih odgovoran. Osnovni sud je po službenoj dužnosti pokušao od nadležne Poreske uprave da pribavi podatke o izvršenikovoj imovini koja bi mogla predstavljati predmet izvršenja, te je blagovremeno postupao po apelantovim prijedlozima za promjenu predmeta i sredstva izvršenja. Takođe, dužini trajanja postupka nije uticao ni Okružni sud, koji je u razumnom roku donio drugostepenu odluku koja se odnosi na oduzimanje izvršenikovih ličnih dokumenata i putnih isprava, odnosno zabranu izdavanja putnih isprava.
44. U skladu s navedenim, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud procesne radnje preduzimali u razumnim rokovima, u skladu s procesnim zakonom i u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak sprovodi uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, o čemu je Ustavni sud odlučio razmatrajući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na način da ih je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz istih razloga takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u vezi s pravom na pravično suđenje jer u osporenim odlukama nema arbitrarnosti niti je prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud zaključuje da su na dužinu trajanja postupka u odlučujućoj mjeri uticale objektivne okolnosti na koje Osnovni sud nije mogao da utiče jer izvršenik nije imao imovinu koja bi mogla predstavljati predmet i sredstvo izvršenja.
48. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević