Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4399/18 (D. T.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Upravni postupak
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4399/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4399/18, rješavajući apelaciju Drage Trbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Trbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske
– Filijala Banja Luka broj 91-1.2-180.76-5524/17 od 26. oktobra 2017. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Trbića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 025991 20 U od 3. juna 2020. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Trbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 2. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se tiče ponovnog određivanja starosne penzije.
2. U dopunama apelacije koje je apelant podnio 28. augusta, 16. novembra, 10. decembra 2018. godine, 7. januara, 5. februara, 17. septembra 2019, te 29. januara, 28. maja i 16. juna 2020. godine apelant je osporio i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond PIO – Filijala Banja Luka ili prvostepeni organ uprave) broj 1029355335 od 26. oktobra 2017. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO ili drugostepeni organ uprave) broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine, Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine, te Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025991 20 U od 3. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 22. novembra 2018. i 20. maja 2020. godine zatražen je odgovor na apelaciju od Fonda PIO, a 28. maja 2020. godine od Okružnog i Vrhovnog suda.
4. Fond PIO nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenim rokovima.
5. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 4. juna 2020. godine, a Vrhovni sud 12. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je 10. februara 2017. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka ponovnog određivanja starosne penzije, koja je zavedena pod brojem AP 555/17. Ustavni sud je u grupnoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, u okviru koje je razmatran i apelantov predmet broj AP 555/17, usvojio apelantovu apelaciju zbog dužine trajanja postupka i povrede prava na djelotvoran pravni lijek, te je, između ostalog, naložio predsjedniku Vrhovnog suda, pred kojim se predmet nalazio u vrijeme donošenja odluke, da odmah preduzme mjere iz svoje nadležnosti radi okončanja predmetnog postupka, te je apelantu dodijelio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM. Vlada Republike Srpske je dopisom od 16. oktobra 2017. godine obavijestila Ustavni sud da je apelantu isplatila naknadu nematerijalne štete.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Stručna služba Filijala Banjaluka broj 1029355335 od 31. januara 2000. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju u određenim mjesečnim iznosima, počev od 1. januara 2000. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu sa Zakonom o Vojsci RS, da ima ostvaren ukupan penzijski staž koji se računa za određivanje penzije od 29 godina, 8 mjeseci i 20 dana, te da apelant u skladu sa članom
114. Zakona o Vojsci RS ispunjava uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju.
9. Nadalje proizlazi da je apelantu kao korisniku starosne penzije nadležni Fond PIORS više puta određivao novi iznos starosne penzije, i to rješenjima od 1. oktobra 2002, 31. oktobra 2009, 28. februara 2010, 23. maja 2011, te 2. februara 2012. godine.
10. Rješenjem Fonda PIORS – Filijala Banjaluka od 20. oktobra 2014. godine apelantu je po službenoj dužnosti određen novi iznos starosne penzije. Apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja Fond PIORS je rješenjem od 4. decembra 2014. godine odbio. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 015893 15 U od 1. novembra 2015. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja organa uprave. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, te je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 015893 16 Uvp od 6. jula 2017. godine apelantov zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je tužbu uvažio, osporena rješenja organa uprave poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27.
februara 2020. godine
11. Odlučujući u ponovnom postupku, Rješenjem Fonda PIORS – Filijala Banjaluka broj 91- 1.2-180.76-5524/17 od 26. oktobra 2017. godine apelantu je određen novi iznos starosne penzije počev od 1. februara 2012. godine u iznosu od 287,72 KM.
12. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je apelant stekao status korisnika prava na starosnu penziju počev od 1. januara 2000. godine, da njegov ukupan penzioni staž iznosi 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana, te da je penzija određena primjenom člana 87. Zakona o PIORS. Navedeno je da se penzijski osnov za određivanje penzije utvrđuje prema čl. od 77. do 86. Zakona o PIORS i predstavlja prosječan iznos neto plaće osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plaće počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, valorizirane prema kretanju prosjeka neto plaće svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj i dovedene na nivo plaća u godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije i iznosi 458,10 KM.
13. Ukazano je da se prema ukupnom stažu od 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana, te prema članu
88. Zakona o PIORS penzija određuje u visini od 59,25% od utvrđenog penzijskog osnova i iznosi 271,43 KM i uvećana za 6% počev od 1. februara 2012. godine iznosi 287,72 KM.
14. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu.
15. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena.
16. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je odredbama člana 172. stav (4) Zakona o PIORS propisano da će Fond za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o PIORS („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO, ranije važeći zakon) po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa čl. od 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja zakona na snagu, tj. od 1. februara 2012. godine. Dalje je navedeno da je apelant korisnik penzije od 1. januara 2000. godine koja mu je priznata rješenjem Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Stručna služba Filijala Banja Luka od 31. januara 2000. godine u skladu s tada važećim Zakonom o VRS, a po osnovu penzijskog staža od 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana. U ukupno ostvaren penzijski staž uračunat je staž osiguranja ostvaren u bivšoj SRBiH, Hrvatskoj i Republici Srpskoj, te poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu učešća u VRS u precizno navedenim periodima. Navedeno je da penzijski staž ostvaren u Njemačkoj nije uračunat u ukupan penzijski staž po osnovu kojeg je apelantu priznato pravo i određena visina penzije na teret Fonda PIORS, te da o apelantovim pravima po osnovu tog staža treba da odluči njemački nosilac penzijskog i invalidskog osiguranja po njemačkim propisima. Dalje je navedeno da je pravilnost utvrđenih činjenica u vezi s ostvarenim apelantovim radnim stažom po osnovu kojeg mu je priznato pravo i određena visina penzije na teret Fonda potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 015893 16 Uvp od 6. jula 2017. godine, te da nema mjesta ponovnom raspravljanju i obrazlaganju već raspravljenih i obrazloženih činjenica u ranije vođenim i okončanim upravnim postupcima i upravnim sporovima.
17. Dalje je navedeno da je penzijski osnov za određivanje starosne penzije utvrđen prvostepenim rješenjem u određenom novčanom iznosu, koji je dat u prilogu rješenja, obračunat saglasno odredbama čl. od 77. do 81. ranije važećeg zakona i predstavlja prosječan iznos neto plaća, odnosno neto osnovica osiguranja, novčanih i nenovčanih prihoda i naknada koje je apelant ostvario u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj i na koje je obračunat i plaćen doprinos za PIO u precizno navedenim godinama, koje su saglasno odredbama važećeg Zakona valorizirane prema kretanju prosjeka neto plaća svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj i dovedene na nivo plaća u godini koja prethodi godini na koju su penzije usklađene [Odlukom o usklađivanju penzija („Službeni glasnik RS“ broj 49/08) penzije su usklađene i dovedene na nivo penzija iz 2006. godine]. Plaće i osnovice osiguranja koje su uzete u obračun penzijskog osnova preračunate su odgovarajućim koeficijentima prema godini u kojoj su ostvarene, a koji su propisani članom 3. Odluke o utvrđivanju koeficijenta za valorizaciju plaća za 2011. godinu. Navedeno je da su podaci o apelantovim ličnim primanjima koji su korišteni za obračun penzijskog osnova preuzeti iz pregleda podataka registriranih u matičnoj evidenciji osiguranika ERC ZIPO – Sarajevo, iz matične evidencije osiguranika ovog fonda i iz pojedinačnih M4 obrazaca (za 1990. i 1991. godinu).
18. Dalje je navedeno da su apelantova primanja ostvarena za vrijeme rada u Hrvatskoj uračunata u ukupan penzijski staž po osnovu kojeg mu je priznato pravo na penziju i određena visina penzije na teret Fonda PIORS. Navedeno je da apelantu hrvatski nosilac penzijskog i invalidskog osiguranja nije priznao pravo na penziju, ali da se apelantove godine radnog staža ostvarene u Hrvatskoj nisu mogle uzeti u obračun penzijskog osnova na teret Fonda PIO jer je to protivno odredbama čl. od 77. do 81. ranije važećeg Zakona o PIO. U skladu s navedenim odredbama Zakona PIO, obračun penzijskog osnova se vrši samo na osnovu plaća, odnosno osnovica osiguranja koje su ostvarene u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj u periodu od 1. januara 1970. godine do godine koja prethodi godini ostvarivanja prava na penziju. Navedeno je da u skladu s odredbama člana 88. ranije važećeg zakona apelantu za navršeni penzijski staž od 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana pripada starosna penzija u iznosu od 59,25% od penzijskog osnova, pa iznosi 271,3 KM, i uz uvećanje od 6% da apelantova starosna penzija na dan 1. februar 2012. godine iznosi 287,72 KM.
19. Protiv drugostepenog rješenja organa uprave apelant je tužbom pokrenuo upravni spor.
20. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022292 18 U od 5. decembra 2018. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno Rješenje Fonda PIO broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine.
21. U obrazloženju presude je navedeno da se Fond PIORS u osporenom aktu nije izjasnio u pogledu srazmjernog određivanja starosne penzije, kao i isplate srazmjernog dijela starosne penzije. Navedeno je da je apelant tokom postupka isticao da je u dispozitivu prvostepenog rješenja trebalo da se navede da mu se isplaćuje srazmjerni dio starosne penzije kako bi mu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije za radni staž ostvaren u Hrvatskoj. Dalje je navedeno da je u postupku ostalo nejasno i nedovoljno obrazloženo da li je apelantu, u situaciji kada ima ostvaren penzijski staž u Hrvatskoj, koji mu je uračunat u ukupan penzijski staž na osnovu kojeg mu je priznato pravo i određena visina starosne penzije u Republici Srpskoj, trebalo odrediti srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog (Fonda PIORS). Iz obrazloženja osporenog akta Okružni sud je zaključio da je apelantu prvostepenim rješenjem organa uprave određena srazmjerna starosna penzija, dok iz dispozitiva prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantu određena puna starosna penzija, te da se tuženi organ nije izjasnio u pogledu srazmjernog određivanja i isplate starosne penzije.
22. Fond PIO je protiv presude Okružnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine uvažen je zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje, te je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 022292 18 U od 5. decembra 2018. godine preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.
24. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje iz rješenja upravnih organa od 26. oktobra 2017. i 5. januara 2018. godine (detaljno navedeno na str. 2. i 3. presude). U skladu s tim navedeno je da je ranije vođen postupak radi utvrđivanja činjenica o apelantovom stažu osiguranja, koji je pravomoćno okončan. Navedeno je da je apelantu ponovo određena starosna penzija prvostepenim rješenjem organa uprave od 20. oktobra 2014. godine, odnosno da mu je prvim rješenjem organa uprave od 31. januara 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2000. godine zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju propisanih odredbom člana 114. Zakona o vojsci, a po osnovu penzijskog staža od 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana, u koji je, između ostalog, ušao i apelantov staž ostvaren u Hrvatskoj. Dalje je navedeno da za Okružni sud nije bilo sporno da se primanja ostvarena u Hrvatskoj ne uzimaju u penzijski osnov, te kako za apelanta i tuženog nije sporno da je apelant od 2000. godine ostvario starosnu penziju, proizlazi da su odlučne činjenice u predmetnom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđene, da su na njih pravilno primijenjene odredbe člana od 77. do 81. Zakona o PIO koji je bio na snazi kada je apelant prvi put ostvario starosnu penziju, kao i odredbe člana 172. stav (2) Zakona o PIO. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu ostvareni razlozi za poništenje akta organa uprave.
25. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 25. maja 2020. godine.
Postupak okončan Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 025991 20 U od 3. juna 2020. godine
26. Apelant je Okružnom sudu podnio tužbu radi poništenja rješenja Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Stručna služba Filijala Banjaluka od 31. januara 2000. godine, koja je primljena 17. januara 2020. godine.
27. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 025991 20 U od 3. juna 2020. godine odbačena je kao neuredna apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 31. januara 2000. godine.
28. U obrazloženju osporenog rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant podnesenom tužbom osporio zakonitost rješenja Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Stručna služba Filijala Banjaluka od 31. januara 2000, odnosno da „traži poništenje rješenja o penzionisanju“. Navedeno je da je sud dopisom od 17. januara 2020. godine naložio apelantu da uredi i dopuni tužbu, a sve u skladu sa članom 21. Zakona o upravnim sporovima, ali da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke iz tužbe, te je Okružni sud, u skladu sa članom 22. stav (1) tačka 1. Zakona o upravnim sporovima apelantovu tužbu odbacio kao neurednu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, te zbog dužine trajanja postupka ponovnog određivanja visine starosne penzije povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član
14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su prilikom obračuna visine njegove starosne penzije nadležni organi morali uzeti u obzir i njegov radni staž koji je ostvario u Hrvatskoj, kao i radni staž ostvaren u Njemačkoj, te da novčani iznos njegove starosne penzije trebaju biti znatno veći u odnosu na iznos koji su mu nadležni upravni organi pogrešno obračunali. Apelant smatra da se organi uprave ponašaju neodgovorno, diskriminacijski, da ne poštuju Zakon o PIORS, te da je oštećen za 2/3 penzije. Apelant navodi da mu je za utvrđivanje radnog staža uzet rad upisan u radnoj knjižici, koji nije tačno prepisan u rješenje Fonda PIO od 2000. godine, te da radi donošenja tačnog rješenja za penziju vodi postupak već 20 godina, koliko vremena mu se netačno isplaćuje penzija, i to po odluci direktora. Apelant ističe da je neuka stranka, da nema novčanih sredstava da plati stručno lice da ga u postupku zastupa, te predlaže da Ustavni sud riješi spor koji vodi već 20 godina.
b)Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Okružni i Vrhovni sud su naveli da tokom postupka nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te da u cijelosti ostaju pri obrazloženjima datim u svojim odlukama koje su donijeli tokom postupka.
V.Relevantni propisi
31. Sporazum zaključen između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 42.
Ponovno određivanje penzije (1) Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.
(2) U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju.
(3) Ako prema pravnim propisima druge države ugovornice nisu ispunjeni uslovi za priznanje prava na penziju na dan kada je nosilac prve države ugovornice prvi put priznao pravo na penziju, nadležni nosilac druge države ugovornice će priznati penziju od dana kada su uslovi za priznanje prava ispunjeni prema pravnim propisima koje on primjenjuje.
(4) Prilikom ponovnog priznavanja prava na penziju iz stava 1. ovog člana, nosilac države ugovornice, prema čijim pravnim propisima je davanje bilo priznato, obračunava iznos davanja uzimajući u obzir i penzijski staž navršen na teritoriji drugih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na osnovu koga je davanje bilo priznato, ako međunarodnim ugovorom sa državom u kojoj je penzijski staž navršen nije drugačije određeno.
(5) Prava na penziju koja su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznata na osnovu penzijskog staža kraćeg od 12 mjeseci navršenog prema pravnim propisima jedne države ugovornice i penzijskog staža ostvarenog isključivo prema pravnim propisima druge države ugovornice, ponovo će se odrediti i obračunati primjenom člana 17. ovog sporazuma.
(6) Pravo na penziju, priznato i obračunato primjenom stava 1. ovog člana, pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kome je nosilac, koji je priznao pravo na penziju, pokrenuo postupak za ponovno određivanje i obračun iznosa penzije i isplaćuje se direktno korisniku.
32. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07 i 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi: Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije Član 74.
Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika, novčanih i nenovčanih prihoda i naknada koje je osiguranik ostvario u skladu sa ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu na koje je obračunat i uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: plata), odnosno neto osnovica osiguranja, počev od 1. januara 1970. godine, do dana ostvarivanja prava, s tim što se za utvrđivanje penzijskog osnova ne uzimaju plate niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine.
Ako Fond, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plati za utvrđivanje penzijskog osnova u skladu sa članom 82. ovog zakona, za godine za koje se ne raspolaže podacima o plati osiguranika, kao plata uzima se iznos prosječne plate u SRBiH, odnosno Republici za te godine uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata osiguranika veća, odnosno manja od prosječne plate u SRBiH, odnosno Republici u godini koja prethodi godini za koju ne postoje podaci o plati, a ako podaci ne postoje za više uzastopnih godina, onda se kao plata uzima iznos prosječne plate ostvarene u SRBiH, odnosno Republici iz tih godina uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata osiguranika prosječno veća, odnosno manja od prosječne plate, u godini za koju se raspolaže podacima o plati osiguranika.
Član 77.
Osiguraniku koji je u kalendarskoj godini iz koje se plata uzima za utvrđivanje penzijskog osnova, bio istovremeno zaposlen kod dva ili više poslodavaca sa nepunim radnim vremenom, penzijski osnov se utvrđuje na osnovu neto plata ostvarenih kod svih poslodavaca.
Član 78.
Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, plata odnosno osnovica osiguranja iz godine u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju, ne uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova.
Član 79.
Plate i osnovice osiguranja koje se u smislu članova 77. do 81. ovog zakona uzimaju za utvrđivanje penzijskog osnova, valorizuju se prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u bivšoj Bosni i Hercegovini i u Republici, i na taj način dovode na nivo neto plata u Republici, u kalendarskoj godini koja prethodi godini početka primjene odredaba članova 77. do 87. ovog zakona, koja se usklađuje svake godine prema stopi rasta plate u godini, u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju.
Mogućnost usklađivanja koeficijenata valorizacije iz stava 1. ovog člana razmatra Upravni odbor Fonda svake godine, a isti se obavezno usklađuje kada se steknu uslovi za to.
Član 80.
Koeficijente za valorizaciju plata u smislu člana 82. ovog zakona, utvrđuje Fond svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka o kretanju neto plata, koje objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske.
Član 81.
Osiguraniku koji je do dana nastanka invalidnosti ostvario platu samo u kalendarskoj godini u kojoj je nastala invalidnost, penzijski osnov za određivanje invalidske penzije čini mjesečni prosjek neto plata osiguranika, ostvarenih do dana nastanka invalidnosti.
Član 87. stav (1) Penzijski osnov borca prve kategorije i učesnika NOR-a prije 9. septembra 1943. godine ne može biti manji od prosječne neto plate u Republici u godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije uvećane za 30 %.
33. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 172. stav (4) Za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom
87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu.
VI.Dopustivost
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
35. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 025991 20 U od 3. juna 2020. godine
37. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da, u skladu s odredbama člana 21. Zakona upravnim sporovima dostavi uređenu tužbu, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja kojim je njegova tužba odbačena kao neuredna. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu meritornu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u tom dijelu ne može razmatrati.
39. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost apelacije u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine, Rješenje Fonda PIO broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine i Rješenje Fonda PIO – Filijala Banjaluka broj 91-1.2-180.76-5524/17 od 26. oktobra 2017. godine
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U skladu sa članom 18. stav (2) Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su dužina trajanja predmetnog postupka i rješenja organa uprave, kao i Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine kao konačna odluka u predmetnom postupku, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelant predmetnu apelaciju podnio prije donošenja osporene presude navodeći da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a dopunom apelacije od 28. maja 2020. godine je osporio i konačnu odluku koju je primio 25. maja 2020. godine, to proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio apelacionih navoda nedopustiv zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, Ustavni sud će ispitati dio apelacionih navoda kojima apelant osporava presudu Vrhovnog suda od 27. februara 2020. godine, te rješenja organa uprave od 26. oktobra 2017. i 5. januara 2018. godine. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je osporenim odlukama, te zbog dužine trajanja postupka ponovnog određivanja visine starosne penzije povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
48. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o ponovnom određivanju visine starosne penzije, tako da Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
49. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
50. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
51. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci, te organi uprave u osporenim rješenjima dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja koja su zasnivali na relevantnim odredbama Zakona o PIORS. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama organi uprave i Vrhovni sud jasno ukazali da je apelantu visina starosne penzije ranije bila određena u skladu s odredbama čl. 77–81. ranije važećeg Zakona o PIORS, te da organi uprave u skladu sa članom 172. stav (4) važećeg Zakona o PIORS imaju ovlaštenje da za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. ranije važećeg Zakona o PIORS mogu po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije. Ustavni sud zapaža da su za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica organi uprave i Vrhovni sud dali detaljne i jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka jasno naveli da je apelantu u ukupan penzijski staž, između ostalog uračunat i staž koji je on ostvario u Hrvatskoj, ali da taj staž ne ulazi u obračunski osnov, te su za to dali jasne razloge pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIORS, što u konkretnom slučaju ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, obrazloženja organa uprave i Vrhovnog suda ukazuju na to da je prilikom ponovnog određivanja penzije uzet u obzir i penzijski staž navršen prema propisima druge države ugovornice (Hrvatske) i penzija određena prema ukupnom penzijskom stažu od 29 godina, 8 mjeseci i 28 dana u visini od 59,28% od penzijskog osnova, te da je određen novčani iznos penzije koji pada na teret Fonda PIO.
52. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave jasno ukazali na osnovu koje dokumentacije su utvrdili apelantov radni staž (jasno su u obrazloženju naveli dokumentaciju), u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost i nezakonitost na koju apelant neosnovano apelacijom ukazuje, naročito imajući u vidu da se apelantov radni staž u osporenim rješenjima nije mijenjao, odnosno da je približno isti kao i u rješenju iz 2000. godine kada je apelantu prvi put priznato pravo na starosnu penziju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je organ uprave u osporenoj odluci jasno ukazao zbog čega se apelantov radni staž ostvaren u Njemačkoj nije mogao uzeti kao staž koji bi bio uračunat na teret Fonda PIO i za to je dao jasne razloge, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost.
53. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih, tj. navoda istaknutih u tužbi, a koje su organi uprave i Vrhovni sud ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o PIORS na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, također, zapaža da apelant tokom postupka u isticanju svojih navoda i njihovog dokazivanja ničim nije bio onemogućen, niti mu je bilo uskraćeno pravo na pristup sudu.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
54. Budući da je Ustavni sud već odlučivao o razumnosti dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od donošenja prethodne odluke Ustavnog suda od 10. maja 2017. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 27. februara 2020. godine kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, period koji je trajao dvije godine i devet mjeseci.
Relevantna načela
55. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
56. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Analiza razumnosti dužine trajanja postupka
57. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku, tj. upravnom sporu, koji postupci po zakonu nisu hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom postupku.
58. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja postupka koji je za njega od većeg značaja jer je u postupku pokušavao da utvrdi tačan iznos visine penzije u skladu s ukupnim radnim stažom koji je ostvario do dana penzionisanja.
59. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da tokom postupka nisu imali dužih perioda neopravdane pasivnosti, tj. u postupku su u razumnim rokovima donijeli odluke iz svoje nadležnosti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke promptno, u roku od dva mjeseca donio odluku (6. jula 2017. godine) i predmet je vratio na ponovni postupak. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave u ponovljenom postupku, u periodu od šest mjeseci nakon donošenja odluke Vrhovnog suda, donijeli dvije odluke (prvostepeno rješenje od 26. oktobra 2017. godine i drugostepeno rješenje 5. januara 2018. godine), što u konkretnom slučaju predstavlja postupanje u razumnom roku, koje nije suprotno standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud u upravnom sporu donio meritornu odluku 5. decembra 2018. godine, tj. 11. mjeseci nakon što je organ uprave donio drugostepeno rješenje, što u konkretnom slučaju, u postupku koji po zakonu nije hitne prirode, ne predstavlja postupanje koje je suprotno standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud, po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je podnio Fond PIO, odluku donio 27. februara 2020. godine, tj. godinu i dva mjeseca nakon što je u upravnom sporu Okružni sud donio osporenu odluku, što također u postupku koji nije hitan po zakonu predstavlja postupanje u razumnom roku.
60. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku u periodu od dvije godine i devet mjeseci ukupno donijeto pet odluka koje se tiču apelantovog pravnog pitanja. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u konkretnom slučaju došao do konačne meritorne odluke kojom je u konačnici riješeno njegovo pravno pitanje. Dakle, nadležni organi su u postupku nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda postupali u razumnim rokovima i nisu imali perioda nepotrebne pasivnosti koji bi bio u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
62. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama, te neodgovornim i diskriminacionim ponašanjem organa uprave prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, očigledno neosnovani.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u osporenim odlukama nema arbitrarnosti, niti je prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku, tj. organi uprave i redovni sudovi su blagovremeno preduzimali procesne radnje i u postupku su u razumnom roku donijeli odluke iz svoje nadležnosti, a kojima je u konačnici riješeno apelantovo pravno pitanje.
64. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je tokom postupka diskriminiran po bilo kojem osnovu, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
65. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević