Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2138/20 (S. V.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2138/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2138/20, rješavajući apelaciju Snježane Vasić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snježana Vasić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025899 16 U od 28. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Snježana Vasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kovačević odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 25. lipnja 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025899 16 U od 28. veljače 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo) od 8. siječnja 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog organa (Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo) od 8. prosinca 2015. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za „vraćanja stanarskog prava na stanu“.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je pri donošenju prvostupanjskog rješenja kao nesporno utvrđeno da nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu M.V., niti članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, supruga Lj.V. (čiji zahtjev za vraćanje u posjed stana od 2. travnja 2002. godine odbijen kao neosnovan rješenjem prvostupanjskog organa od 3. srpnja 2003. godine, a na koje rješenje žalba nije uložena) i apelantica (kćerka nositelja stanarskog prava), nisu blagovremeno podnijeli zahtjev za povrat stana, u smislu odredbi članka 4. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je ukazao da se prema navedenim odredbama, zahtjev za povrat stana morao podnijeti općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove do 4. srpnja 1999. godine, a za stan koji nije formalno proglašen napuštenim najkasnije do 4. listopada 1999.godine, te na uništenom ili oštećenom stanu mogao se izuzetno podnijeti zahtjev za povrat stana do 5. studenog 2002. godine. Pri tome je naveo da su rokovi su materijalno pravne prirode - prekluzivni rokovi i ne mogu se produžavati. S obzirom na odredbu članka 5. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (kojom je propisano da ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom ovim člankom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije, prestaje mu stanarsko pravo), Kantonalni sud je istakao da je za apelanticu nastupila posljedica propuštanja prekluzivnog roka, a to je prestanak stanarskog prava. Nadalje, naveo je da je nesporno da je zahtjev apelantice za vraćanje stanarskog prava zaprimljen kod prvostupanjskog organa 11. lipnja 2012. godine, te da kod tog organa nema drugog evidentiranog zahtjeva (što se ni tužbom ne osporava). Pored toga, naveo je da prilikom utvrđivanja blagovremenosti podnesenog zahtjeva upravni organi pravilno nisu prihvatili iskaz svjedokinje A.G. iz razloga što svjedokinja nije imala neposrednog saznanja o podnošenju zahtjeva za povrat predmetnog stana, nego su joj o tome samo pričale apelantica i njena majka. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da su upravni organi pravilno zaključili da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stanarskog prava nakon svih zakonom propisanih rokova, te da je njeno postupanje, odnosno nepostupanje i nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku rezultiralo zakonskom posljedicom gubitka, odnosno prestanka stanarskog prava na predmetnom stanu, a ne odlukom ili postupanjem nekog organa (da joj je oduzeto stanarsko pravo).

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na dom iz članka 8. Europske konvencije i povredu zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelantica, smatra da je stan u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat od strane majke apelantice 2. travnja 2002. godine, bio oštećen zbog čega se trebaju primijeniti rokovi koji se odnose na oštećene stanove (do 5. studenog 2002. godine), a sudovi nisu dovoljno obrazložili zašto primjenjuju rokove koji apelantici ne idu u prilog. Zatim, apelantica ističe da je sud trebao bolje obrazložiti zašto nije prihvatio iskaz svjedokinje A.G. Konačno apelantica je istakla da je diskriminirana zbog nacionalne pripadnosti i da su tijekom ratnih događanja bili pogoršani međunacionalni odnosi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvencije i prava na dom iz članka 8. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Glede apelantičinih tvrdnji da joj je prekršena zabrana diskriminacije iz članka 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica osim paušalnih navoda koji se odnose na nacionalnu pripadnost, nije ponudila bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju članka 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2138/20 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio