Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1941/20 (D. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1941/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1941/20, rješavajući apelaciju Dragana Babića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Babića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 026089 20 Kž 2 od 14. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 026089 20 Kv 3 od 4.

maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Aleksandar Jokić iz Banje Luke, podnio je 9. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 026089 20 Kž 2 od 14. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 026089 20 Kv 3 od 4. maja 2020. godine.

2. Apelant je takođe tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se naložiti ukidanje pritvora apelantu, tj. naložiti puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 23. juna 2020. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su u periodu od 29. juna do 3. jula 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 9. februara 2020. godine prema tada osumnjičenom apelantu određen je pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav (1) tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da je pritvor po tom rješenju mogao trajati najduže jedan mjesec.

7. Rješenjem krivičnog vijeća Okružnog suda od 5. marta 2020. godine prema tada osumnjičenom apelantu je produžen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio tri krivična djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, u sticaju s krivičnim djelom obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (7) i u sticaju s krivičnim djelom zadovoljenja polnih strasti pred djetetom iz člana 179 istog zakona, a takođe i iz istih pritvorskih razloga, i pritvor po tom rješenju je mogao trajati najduže dva mjeseca.

8. Okružno tužilaštvo je podiglo optužnicu od 27. aprila 2020. godine protiv optuženog apelanta zbog tri krivična djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, u sticaju s krivičnim djelom obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (7) u vezi sa st. (1) i (3) i u sticaju s krivičnim djelom zadovoljenja polnih strasti pred djetetom iz člana 179 stav (1) istog zakona. U optužnici je stavljen prijedlog da se nakon potvrđivanja optužnice pritvor apelantu produži zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

9. Predmetnu optužnicu je 29. aprila 2020. godine potvrdio Okružni sud – sudija za prethodno saslušanje.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

10. Prije donošenja odluke o prijedlogu za produženje pritvora vanpretresno vijeće Okružnog suda održalo je ročište radi izjašnjenja apelanta i njegovog branioca na okolnosti razloga zbog kojih se traži produženje pritvora shodno odredbi člana 196 stav (2) ZKPRS. Na ročištu, između ostalog, apelantov branilac nije osporio postojanje osnovane sumnje, ali je istakao da ne egzistira posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, te da ne postoje uslovi za produženje pritvora jer ne postoji bojazan za uznemiravanje javnog reda budući da samo uznemirenje građana i žrtve nije dovoljno, te da mediji nisu zainteresovani za ovaj predmet u sadašnjem vremenu. Pritom se apelantov branilac pozvao se na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3146/19, predlažući da se umjesto mjere pritvora apelantu izreknu mjere zabrane izbjegavanje i komunikacija s maloljetnim oštećenim. Apelant se saglasio sa izlaganjem svog branioca.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 026089 20 Kv 3 od 4. maja 2020. godine apelantu je produžen pritvor (zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret) određen rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 9. februara 2020. godine, produžen rješenjem Okružnog suda broj od 5. marta 2020. godine, tako da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Takođe je navedeno da se pritvor apelantu produžava zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

12. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je, prema ocjeni Okružnog suda, ispunjen opšti uslov za produženje pritvora propisan članom 197 stav (1) ZKPRS, a što proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, i to kako materijalnih tako i iz iskaza saslušanih svjedoka pobrojanih u optužnici, te izvršenih vještačenja. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na dokaze (pobliže opisane na strani 3 rješenja) iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio tri krivična djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, navodeći takođe da na postojanje osnovane sumnje nije prigovorila ni apelantova odbrana.

13. Dalje je navedeno da postoje i razlozi za produženje pritvora propisani članom 197 stav (1) tačka g) ZKPRS jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio tri krivična djela (obljuba s djetetom mlađim od petnaest godina) za koje je zakonom propisana kazna zatvora od najmanje osam godina. Dakle, istaknuto je da apelantu može biti izrečena kazna zatvora za svako od tri počinjena krivična djela i do maksimalno propisane kazne zatvora, dakle i preko 10 godina, što u konkretnom slučaju ukazuje da je ispunjen kumulativni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu.

14. Zatim je ukazano da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog djela i posljedice, a to je da se radi o teškom krivičnom djelu, što proizlazi iz dokaza prikupljenih nakon sprovedene istrage. U vezi s tim je navedeno da posebnu okolnost koja je pratila izvršenje ovog krivičnog djela predstavlja mjesto izvršenja u porodičnoj kući M. J. i M. J. i njihovo četvoro maloljetne djece, koje četiri djevojčice su i oštećene izvršenjem ovih krivičnih djela, zloupotrebljavajući činjenicu da je bio u emotivnoj vezi s majkom maloljetnih oštećenih M. J., da je radnje preduzimao s ciljem zadovoljenja polnog nagona u situaciji kada je bio odsutan otac maloljetnih M. J., pa čak u okolnosti kada se majka maloljetnih M. J. nalazila u susjednoj prostoriji. Dakle, Okružni sud je naveo da je apelant, svjestan svih naprijed navedenih okolnosti, zloupotrijebio povjerenje maloljetnih djevojčica, a radnje prema njima je preduzimao u više navrata u dužem označenom vremenskom periodu. Stoga je Okružni sud naveo da opisane okolnosti, pored apelantove upornosti, ukazuju i na apelantovu bezobzirnost u preduzimanju nedozvoljenih radnji. Takođe je istaknuto da sve ove okolnosti ukazuju da s obzirom na sredinu življenja gdje su uobičajena pravila ponašanja da se prema maloljetnoj djeci treba ponašati u skladu s moralnim pravilima, a ne na način kako je postupao apelant, to je sasvim realno očekivati da stav sredine bude osuda i zgražavanje da neko preduzima radnje, opisane u dispozitivu potvrđene optužnice, prema maloljetnim djevojčicama, koje su sestre u njihovoj porodičnoj kući.

15. Pored naprijed navedenih okolnosti, Okružni sud je ukazao i na postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora u činjenici da su elektronski i štampani mediji upoznali javnost o ovom krivičnom djelu i postupku, na koji način je šira javnost u potpunosti upoznata s načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, te okolnostima koje su pratile izvršenje naprijed obrazloženih krivičnih djela. Okružni sud je istakao da naprijed navedenom treba dodati i posljedice po maloljetne oštećene (pobliže opisane na str. 4 i 5 rješenja), a što je utvrđeno iz nalaza vještaka koje su izvršile sudsko-medicinsko vještačenje – psihijatrijsko i psihološko vještačenje maloljetnih oštećenih.

16. Zatim je Okružni sud naveo da i iskazi predsjednika mjesnih zajednica gdje žive maloljetne oštećene i apelant ukazuju na to da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u označenom mjestu izvršenja krivičnog djela. U prilog navedenom zaključku je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka M. G. (predsjednik označene mjesne zajednice) koji je naveo da je 27. februara 2020. godine održan Zbor građana kojem je prisustvovalo 25 mještana, gdje se raspravljalo i o događaju o kojem su čuli iz medija, a o čemu se i po selu priča, a vezano za apelantove radnje koje je preduzeo prema djeci, te da je iznesen jednoglasan stav da su svi uznemireni zbog počinjenog krivičnog djela, a što proizlazi i iz zapisnika sa održanog Zbora građana. Dalje je ukazano na iskaz svjedoka M. P. (predsjednik Savjeta označene mjesne zajednice) koji je izjavio da su svi u nevjerici šta su apelant i M. J. uradili djeci, te da je ovaj događaj uznemirio cijelu označenu opštinu, a ne samo sela odakle su apelant i M. J., zbog čega smatra da je nedopustivo da se apelant pusti na slobodu. Takođe je istaknuto (sadržano u zapisniku sa održanog Zbora građana) da je navedeni svjedok naveo da je 25. februara 2020. godine održan Zbor građana na kojem se razgovaralo o predmetnim događajima, te da je jednoglasan stav bio ogorčenje i zgroženost, kao i da su građani u strahu i za svoju djecu, te da su građani na sastanku naveli da će se udružiti ukoliko apelant izađe na slobodu i da će potpisati peticiju i organizovati javno okupljanje uz medijsku propraćenost. Okružni sud je takođe ukazao i na iskaz svjedoka S. M. (pomoćnik direktora označene osnovne škole koju pohađa jedna od maloljetnih oštećenih) koja je iznijela stav nastavnog osoblja ove škole da su svi zgroženi, i kao nastavnici i kao roditelji, te da su i uplašeni od izlaska takvih ljudi na slobodu, te mogućnosti da dođu u kontakt s označenom maloljetnom i njenim sestrama, ali i sa drugom djecom. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da istaknute okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje dovode do zaključka da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kako u mjestu gdje je predmetno krivično djelo izvršeno tako i šire, zbog čega je bilo neophodno apelantu produžiti pritvor nakon potvrđivanja optužnice po ovom pritvorskom osnovu.

17. Konačno, Okružni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke vodio računa o odredbama člana 13 stav (3) i člana 196 st. (1) i (4) ZKPRS da se trajanje pritvora svede na najkraće nužno vrijeme i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Stoga je navedeno da je, suprotno stavu apelantove odbrane, njemu bilo neophodno produžiti pritvor, te da se bilo kojim mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha. Imajući u vidu naprijed istaknuto, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 202 stav (1) tačka v) ZKPRS, a u vezi sa članom 197 stav (1) tačka g) istog zakona.

18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 026089 20 Kž 2 od 14. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 4. maja 2020. godine.

19. U obrazloženju je, prije svega, navedeno da se žalbom ne osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, već se osporava opravdanost produženja pritvora apelantu iz pritvorskog razloga predviđenog u članu 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. U vezi s tim, Vrhovni sud je, a suprotno žalbenim prigovorima, istakao da je Okružni sud za uspostavljeni pritvorski razlog iz navedene zakonske odredbe dao u prvostepenom rješenju veoma detaljno, argumentovano i valjano obrazloženje (na str. 4 i 5), koje Vrhovni sud u cijelosti prihvata kao valjano, pa se žalilac upućuje na te razloge. U tom smislu je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje vanrednih okolnosti zbog načina izvršenja navedenih krivičnih djela i njihovih posljedica (narušeno psihičko stanje maloljetnih oštećenih), te da sve te okolnosti ta djela čine posebno teškim. Zatim je Vrhovni sud ponovno ukazao na zaključak prvostepenog suda da bi apelantovo puštanje rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u mjestu izvršenja krivičnog djela, te je u vezi s tim ukazano na sadržaj iskaza svjedoka na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo takav zaključak. Dakle, Vrhovni sud je naveo da, i prema ocjeni tog suda, sve navedene okolnosti predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda, koje ukazuju da i dalje (i u ovoj fazi postupka) postoji opasnost od remećenja javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, čime se potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog rješenja o nužnosti daljnje mjere pritvora iz razloga predviđenog u odredbi člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je bez jasnih dokaza lišen slobode i zadržan u pritvoru. Naime, apelant, prije svega, ističe da nije sporio postojanje osnovane sumnje da je djelo počinjeno budući da je optužnica od 27. aprila 2020. godine protiv njega potvrđena 29. aprila 2020. godine, te da samim njenim potvrđivanjem postoji osnovana sumnja. Međutim, apelant navodi da u njegovom slučaju, prilikom određivanja pritvora, nije ispunjen uslov iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, te da Okružno tužilaštvo nije dokazalo da postoji objektivna bojazan za narušavanje javnog reda i mira puštanjem apelanta na slobodu. U vezi s tim ukazuje da navodi Okružnog tužilaštva da navodno postoji uznemirenost građana nisu ekvivalent stvarnoj prijetnji narušavanja javnog reda, koja je jedina relevantna. U tom smislu apelant se referira i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3146/19, koji se odnosi na odluku o pritvoru istog suda, zbog počinjenja istog krivičnog djela i gdje je pritvor sa sličnim dokazima određen po istom osnovu. Nadalje, apelant ukazuje da čak i ako bi postojala „u aktualnom vremenu spremnost na udruživanje građana, eventualno potpisivanje peticije i organizovanje javnog okupljanja uz medijsku propraćenost, ove okolnosti ne predstavljaju nužno stvarnu prijetnju narušavanjem javnog reda“, te da se „te aktivnosti najčešće izvode u skladu s propisima o javnom redu i bez narušavanja javnog reda“. Pri tome, apelant navodi da je naknadno pribavio izjave učesnika Zbora građana od 25. februara 2020. godine u kojima oni negiraju da je na predmetnom zboru bilo riječi o apelantu, niti da se oni kao predstavnici mještana osjećaju uznemireno ili ugroženo ukoliko apelant bude pušten na slobodu. U prilog prednjoj tvrdnji apelant je u prilogu apelacije dostavio potpisane izjave datirane od 22. i 23. maja 2020. godine. Slijedom navedenog, apelant „moli Ustavni sud i da mu dodijeli pravičnu naknadu“ na ime povrede navedenog prava iz člana 5 Evropske konvencije, i to u označenom iznosu po danu trajanja pritvora. Osim toga, apelant navodi i da su osporene odluke jedne u nizu rješenja koja primjenjuju član 197 stav (1) tačka g) ZKPRS na način koji je inkompatibilan sa standardima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji izviru iz prakse u odnosu na član 5 Evropske konvencije, te u vezi s tim apelant „moli Ustavni sud da, baš kao što je učinio u pogledu suđenja u razumnom roku, i ovdje utvrdi da je riječ o strukturnom i sistemskom problemu“, koji dovodi do funkcionalnog poremećaja prilikom određivanja pritvora iz naprijed navedene zakonske odredbe (ZKPRS), odnosno člana 146 stav (1) tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

21. Konačno, apelant predlaže Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom će se naložiti ukidanje pritvora apelantu, tj. naložiti puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji, smatrajući da je pružio više nego dovoljno dokaza da je njegovo puštanje iz pritvora u interesu vođenja postupka jer nema nikakvog dokaza da lišenje slobode bude opravdano. U vezi s tim se navodi da je „poseban osnov za privremenu mjeru činjenica da je apelantu pritvor određen u trajanju od čak dvije godine“, ističući da je u ovom slučaju svrsishodno da se ne zadrži status quo koji može trajati i do dvije godine jer, u suprotnom, nikakva restitucija nije moguća, niti je moguće ispraviti protivpravno određen pritvor.

b) Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer je taj sud (kao i prvostepeni sud) donio pravilno i zakonito rješenje kojim nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5 Evropske konvencije i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim je navedeno da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporenog rješenja tog suda vijeće dalo obrazloženje na osnovu kojih dokaza je zaključeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pa nakon što je zaključeno postojanje opšteg uslova za određivanje pritvora dati su detaljni razlozi zašto mu je bilo neophodno produžiti pritvor nakon potvrđivanja optužnice, pri kojim razlozima ovo vijeće ostaje u cijelosti.

24. Okružno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana jer treba posmatrati težinu počinjenog djela, a pritvor je određen kao mjera koja može trajati najviše do dvije godine, što ne znači da će i biti jer presuđenje, tj. tužilačka odluka prekida pritvor. Okružno tužilaštvo je dalje istaklo da je dovoljno samo da postoji mogućnost i opasnost uznemirenja, gdje se i ne traže konkretni dokazi da će do toga doći. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija kao neosnovana odbije u pogledu donošenja privremene mjere za ukidanje pritvora.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. st. (1) i (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina [...] VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 026089 20 Kž 2 od 14. maja 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja navedenog rješenja, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 9. juna 2020. godine, nesporno proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

32. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

33. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, pri čemu apelant nije ni tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke, niti u postupku pred Ustavnim sudom doveo u pitanje osnovane sumnje da je počinio predmetna krivična djela, već isključivo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, odnosno postojanje „vanrednih okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da bude pušten iz pritvora. U prilog svojoj argumentaciji apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3146/19 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3146/09 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav (1) tač. a), b), v) i

g) ZKPRS.

35. Prema praksi Evropskog suda, pitanje da li je trajanje pritvora opravdano ne može se ocjenjivati in abstracto. Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, predmet W. protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993, serija A, broj 254-A i predmet Kudła protiv Poljske [GC], broj aplikacije 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Pri tome, Ustavni sud napominje da je u suštini pozvan da odluči da li je došlo do povrede člana 5 stava 3 Evropske konvencije upravo na osnovu obrazloženja datih u osporenim odlukama, kao i dokumentovanih činjenica koje je apelant naveo u svojoj žalbi (vidi predmet Labita protiv Italije [GC], broj aplikacije 26772/95, stav 152, ECHR 2000-IV).

36. Kada je u pitanju postojanje „osnovane sumnje“ kao conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora u apelantovom slučaju, Ustavni sud ponavlja da u konkretnim okolnostima ona nije dovedena u pitanje kako od strane redovnih sudova tako ni od strane apelanta tokom predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema razloga da u ovoj krivičnopravnoj stvari (u ovoj fazi postupka) dovede u pitanje egzistiranje „osnovane sumnje“ da je apelant počinio predmetna krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud će ispitivanje zakonitosti produženja mjere pritvora apelantu raspraviti u svjetlu opravdanosti daljnjeg postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposredne posljedice nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/ optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje apelanta na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Aleksandr Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07, presuda od 12. marta 2009. godine).

38. Kada je u pitanju apelantovo referiranje da se na okolnosti konkretnog slučaja ima primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3146/19, Ustavni sud ukazuje da je u navedenom predmetu (prilikom donošenja zaključka o kršenju člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije) zauzet stav da su redovni sudovi prilikom ocjene opravdanosti pritvora u tom predmetu „iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, obrazlažući te okolnosti visinom propisane kazne, načinom izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči i zainteresovanošću medija, odnosno informisanjem javnosti o navedenom slučaju u udarnim terminima na TV kanalima. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira“ (stav 33 citirane odluke).

39. Dovodeći navedene stavove iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, čije odlučenje je potvrdio i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, ukazao prvenstveno na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), a zatim i na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnih djela za koje se apelant tereti i, najzad, na zainteresovanost stanovništva u mjestu u kojem je došlo do počinjenja krivičnih djela stavljenih na teret apelantu. Sve navedene okolnosti redovni sudovi su ocijenili kao vanredne okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda. U tom smislu je ukazano na sadržaj iskaza označenih svjedoka kao predstavnika nadležnih mjesnih zajednica u vezi s održanim zborovima građana tih zajednica (od 25. i 27. februara 2020. godine) povodom inkriminisanih radnji koje su apelantu stavljene na teret, kao i konkretnim planovima mještana o njihovom samoorganizovanju – javnom okupljanju (uz medijsku propraćenost) usljed ogorčenosti, zgroženosti i straha po sopstvenu djecu ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Takođe je u obzir kao objektivan i konkretan uzet i stav nastavnog osoblja i roditelja osnovne škole (na osnovu iskaza označenog svjedoka – pomoćnik direktora) koju je pohađala jedna od maloljetnih oštećenih, u pogledu postojanja njihove uplašenosti i izvjesnosti da apelant dođe ponovno u kontakt kako s tom maloljetnom oštećenom i njenim sestrama (ostale oštećene) tako i sa svom ostalom djecom. Dakle, za razliku od načina na koji su postupili redovni sudovi u naprijed citiranom predmetu broj AP 3146/19, Ustavni sud smatra da je prvenstveno Okružni sud u apelantovom slučaju argumentovano i detaljno ukazao na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Okružni sud postojanje stvarne prijetnje javnom redu i miru nije obrazložio s čisto apstraktne tačke gledišta, već je taj sud u obrazloženju svoje (osporene) odluke pružio konkretne dokaze i naveo konkretne primjere na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo predstavljati realnu opasnost po javni red.

40. Pri tome, u odnosu na izjave pojedinih učesnika zborova mjesnih zajednica, koje je apelant dostavio u apelaciji, a kojima se pobijaju iskazi označenih svjedoka (datim tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke) u vezi sa sadržajem održanih navedenih zborova mjesnih zajednica, Ustavni sud konstatuje da su te izjave datirane 22. i 23. maja 2020. godine, odnosno nakon donošenja drugostepenog osporenog rješenja od 14. maja 2020. godine. Dakle, radi se o navodima – dokazima koje apelant po prvi put iznosi u postupku pred Ustavnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na supsidijarni karakter svoje uloge, odnosno obavezu apelanata da prije obraćanja Ustavnom sudu svoje zahtjeve i argumente iznesu u postupku pred redovnim sudovima, što se ujedno javlja kao preduslov obezbjeđenja ustavnosudske zaštite prava obuhvaćenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa ne proizlazi, niti je apelant to argumentovao, da je bio onemogućen navedene dokaze obezbijediti i prezentovati kako u postupku pred Okružnim sudom tako i u žalbi protiv osporenog prvostepenog rješenja u kontekstu utvrđenja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26 i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, slijedom čega oni nisu od uticaja na zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava ove odluke u vezi s postojanjem stvarne prijetnje javnom redu i miru apelantovim puštanjem na slobodu.

41. Konačno, Ustavni sud ima u vidu i da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u sklopu poštovanja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, prilikom odlučivanja da li apelant treba da bude pušten na slobodu ili (i dalje) pritvoren razmotrili i zahtjev apelantove odbrane da li se u konkretnom slučaju svrha pritvora može ostvariti drugom mjerom. Isto tako, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ističe da osporenim rješenjem Okružnog suda apelantu pritvor nije određen u trajanju „od čak dvije godine“, kako to on navodi, već da prema navedenom osporenom rješenju (koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem) pritvor apelantu može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Dakle, radi se o zakonskoj mogućnosti maksimalnog trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice u smislu člana 202 stav (2) tačka v) ZKPRS za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora više od 10 godina, kao što je to slučaj i kod apelanta. Pritom, Ustavni sud ističe da apelant nije ničim doveo u sumnju da u njegovom slučaju neće biti ispoštovan navedeni zakonski rok kontrole opravdanosti pritvora od dva mjeseca iz člana 202 stav (1) ZKPRS. Na kraju, Ustavni sud u svjetlu zaključka iz ove odluke – da osporene odluke sadrže odgovarajuće obrazloženje ograničavanja apelantovog prava na slobodu ličnosti – smatra bespredmetnim ispitati apelantove navode – tvrdnje o postojanju „strukturnog i sistemskog problema“ u krivičnoprocesnom zakonodavstvu, kako Republike Srpske tako i Federacije Bosne i Hercegovine (što je, prema apelantovim navodima, rezultiralo donošenjem osporenih odluka i u ovoj pravnoj stvari), a u kontekstu kompatibilnosti i primjene standarda iz člana 5 Evropske konvencije i određivanja pritvora u slučaju postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1941/20 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio