Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5939/18 (Poslovna zona a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5939/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5939/18, rješavajući apelaciju Poslovne zone a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Poslovne zone a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 091714 18 Rev 2 od 14. avgusta 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 091714 17 Pž 3 od 30. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Poslovna zona a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Trivun Kozamara, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 091714 18 Rev 2 od 14. avgusta 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 091714 17 Pž 3 od 30. marta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i punomoćnika tužioca „Astra Co“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) – advokata Slobodana Perića zatraženo je 3. aprila i 25. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužiočev punomoćnik dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 3. do 25. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 091714 15 Ps 2 od 23. juna 2016. godine odbijen je tužiočev zahtjev kojim je tražio da se apelantkinja obaveže da mu na ime naknade štete za uništenu robu isplati iznos od 372.232,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je tužilac obavezan da apelantkinji nadoknadi troškove postupka.
6. Okružni privredni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke 1. oktobra 2009. godine zaključile Ugovor o zakupu i Aneks tog ugovora od 28. decembra 2009. godine, na osnovu kojeg je apelantkinja dala tužiocu u zakup poslovni prostor u Banjoj Luci radi obavljanja djelatnosti. U tom poslovnom prostoru se 15. juna 2010. godine desio požar u kojem je izgorjela sva tužiočeva roba. Iz izvještaja o uzroku požara Centra javne bezbjednosti Banja Luka od 10. avgusta 2010. godine proizlazi da je uzrok požara bio kratak spoj na napojnom kablu koji je prolazio ispod krovne konstrukcije poslovnog prostora koji je tužilac držao u zakupu. Taj napojni kabl je, prolazeći kroz razvodni ormar, napajao električnom energijom druge zakupce u istom objektu u kojem je i tužilac imao iznajmljen poslovni prostor. Tokom postupka je sprovedeno vještačenje na okolnosti uzroka požara po vještaku Z. R., iz čijeg nalaza i mišljenja takođe proizlazi da je uzrok požara kratak spoj na napojnom kablu koji je išao kroz dio krovne konstrukcije poslovnog prostora koji je tužilac držao u zakupu, a koji je inače napajao drugog zakupca „Drvomarket“ Banja Luka i zbog čijeg topljenja je došlo do zapaljenja tužiočeve robe. Iz nalaza i mišljenja tog vještaka takođe proizlazi da su električne instalacije u predmetnom objektu izmijenjene u odnosu na prvobitno projektovano i izvedeno stanje, da za sadašnje izvedeno stanje električnih instalacija u tom objektu ne postoji projektna dokumentacija, kao i da izvedbeno stanje sadašnjih električnih instalacija nije u skladu s usvojenim standardima. Okružni privredni sud je naveo da je tužiočeva roba koja je uništena u tom požaru bila osigurana kod osiguravajuće kuće i tužiocu je osiguravajuća kuća isplatila iznos od 214.924,15 KM. Tužilac je u tužbi od apelantkinje zahtijevao naknadu preostale štete, navodeći da je ukupna nabavna cijena robe bila 351.645,15 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Z. G., sačinjenog na osnovu tužiočeve finansijske dokumentacije, proizlazi da je u iznajmljenom poslovnom prostoru na dan izbijanja požara bilo robe u vrijednosti od 351.645,15 KM po nabavnoj cijeni, što prema veleprodajnim cijenama, po kojima je tužilac prodavao tu robu iz skladišta, iznosi 587.156,38 KM.
7. U vezi s navedenim Okružni privredni sud je utvrdio da tužilac tokom postupka nije dokazao da je nastajanje požara i nastale štete u uzročnoj posljedičnoj vezi s bilo kakvom apelantkinjinom radnjom. Naime, iako je apelantkinja vlasnica predmetnog objekta, nema dokaza da je apelantkinja bilo kojom radnjom doprinijela nastanku požara, pogotovo što je od trenutka ulaska tužioca u predmetni objekat pa do dana nastanka požara prošlo oko osam mjeseci, da nije bilo problema oko korišćenja samog objekta, da nije bilo niti usmenih niti pismenih primjedbi, da je od trenutka ulaska tužioca u prostor bila tužiočeva obaveza da vrši tekuće održavanje prostora, periodičnih pregleda elektro instalacija i protivpožarne opreme, te pribavljanja potrebnih atesta i dozvola. Prema tome, nastanak požara i nastala šteta na tužiočevoj robi nije uzrokovana bilo kakvom apelantkinjinom radnjom, niti je apelantkinja bilo kojim postupanjem dovela do nastanka požara ili štete, dakle u apelantkinjinom postupanju nema protivpravnosti, odnosno nema postupanja apelantkinje koje je u suprotnosti s ugovorom, pa kako nema protivpravnosti kao jednog od uslova za naknadu štete koji mora da bude kumulativno ispunjen, onda nema ni apelantkinjine odgovornosti za nastalu štetu, zbog čega je tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 123 i člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijen kao neosnovan.
8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 091714 16 Pž 2 od 11. novembra 2016. godine tužiočeva žalba je odbijena kao neosnovana.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 091714 17 Rev od 16. novembra 2017. godine tužiočeva revizija je uvažena, presuda Višeg privrednog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da električni kabl pod naponom predstavlja opasnu stvar, a prenos električne energije putem električnih kablova bez ikakve sumnje predstavlja opasnu djelatnost. Prema tome, u predmetnoj pravnoj stvari središnje pitanje, na koje tokom postupka nije odgovoreno, predstavlja pitanje ko je bio dužan da održava sporni kabl za potrebe drugog zakupca. Odgovorom na to pitanje će biti odgovoreno i na to ko je imalac opasne stvari, odnosno ko je odgovoran za nastalu štetu po osnovu odgovornosti od opasne stvari, a ne krivice. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na tužiočevu štetu.
10. U ponovljenom postupku Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 091714 17 Pž 3 od 30. marta 2018. godine tužiočeva žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinja obavezana da tužiocu isplati iznos od 372.232,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude.
11. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je do požara došlo na mjestu gdje napojni električni kabl prolazi ispod krovne konstrukcije poslovnog prostora koji je koristio tužilac i da on vodi od razvodnog ormara do prostora koji koriste drugi zakupci, konkretno ,,Drvomarket“. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da tužilac nije imao obavezu da održava kabl koji koriste i drugi zakupci, što proizlazi iz sadržaja ugovora o zakupu. Viši privredni sud je dalje naveo da je na apelantkinji u smislu odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP, a u vezi sa članom 177 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bila obaveza dokazati da šteta na tužiočevoj robi potiče od nekog drugog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije djelovanje se nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, odnosno da je šteta nastala isključivom radnjom tužioca ili trećeg lica, a to apelantkinja nije dokazala. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka elektro struke je utvrđeno da se radi o kablu koji je namijenjen za poslovni prostor preduzeća „Drvomarket“, dakle drugog zakupca, a ne za potrebe tužioca, pa kako je apelantkinja vlasnica predmetnog poslovnog prostora, onda je logično da je i vlasnica kabla preko kojeg se vrši napajanje električnom energijom poslovnih prostora koje apelantkinja izdaje u zakup. Apelantkinja nije ponudila druge dokaze da je vlasnik predmetnog kabla eventualno zakupac „Drvomarket“ ili treće lice. Objekat gdje se nalazilo tužiočevo skladište je apelantkinjina svojina i ona je kao vlasnica odgovorna za održavanje tog objekta koji izdaje u zakup i jedino je ona mogla da dozvoli postavljanje kablova u predmetnom objektu, a nikako tužilac. Dakle, na osnovu svih izvedenih dokaza može se utvrditi da je upravo apelantkinja postavila sporni kabl, a tužilac to ni u kom slučaju ne bi mogao raditi bez njene prethodne saglasnosti, pa je apelantkinja odgovorna za nastalu štetu u smislu odredbe člana 154 stav 2 ZOO.
12. U vezi s visinom štete, Viši privredni sud je naveo da je tokom postupka proveden dokaz vještačenja po vještaku finansijske struke Z. G., koji je saslušan i na ročištu pred drugostepenim sudom. Vještak je utvrdio da je ukupna vrijednost robe na dan nastanka požara, prema iskazanim veleprodajnim cijenama, bila u vrijednosti od 587.156,38 KM, a da je tužilac po osnovu osiguranja i zaključene police od osiguravajuće kuće naplatio iznos od 214.924,15 KM, te da je ostala razlika od 372.232,23 KM. Vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja imao u vidu lager listu robe tužioca koja se nalazila u poslovnom prostoru u vrijeme nastanka požara, izvršio je kontrolu robe i po vrsti i po količinama tako što je kontrolisao robno knjigovodstvo za predmetnu robu, i to sve finansijske ulazne i izlazne dokumente, iz čega proizlazi da je nalaz vještaka finansijske struke urađen u skladu s pravilima struke i vještine. Viši privredni sud je naveo da je visinu štete obračunao prema veleprodajnim cijenama bez PDV-a. U vezi s apelantkinjinim prigovorom da tužilac može potraživati samo stvarnu štetu i da mu ne pripada marža u prosjeku od oko 66% od nabavne cijene, Viši privredni sud je naveo da marža predstavlja razliku između nabavne i prodajne cijene, a tužilac je i nabavio robu da bi je dalje prodavao, pa mu u smislu odredbe člana 190 ZOO pripada potpuna naknada.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 091714 18 Rev 2 od 14. avgusta 2018. godine apelantkinjina revizija je odbijena.
14. Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna. Naime, Vrhovni sud je ukazao da električni kabl pod naponom predstavlja opasnu stvar, a prenos električne energije putem električnih kablova bez ikakve sumnje predstavlja opasnu djelatnost jer spajanjem žica koje su pod električnim naponom dolazi do varničenja i mogućnosti uzrokovanja požara. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kada se ima u vidu da je tužiocu, usljed požara koji se desio u iznajmljenom prostoru koji je apelantkinjina svojina, uništena sva roba, da je do požara došlo usljed kratkog spoja na spornom kablu koji je prolazio kroz krovnu konstrukciju iznad poslovnog prostora koji je tužilac držao u zakupu, da se tužilac nije napajao električnom energijom tim kablom, niti je bio u obavezi da ga održava, već da je taj kabl napajao drugog zakupca, konkretno „Drvomarket“, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je apelantkinja imalac spornog kabla kao opasne stvari i da je stoga odgovorna za štetu u smislu odredbi čl. 173 i 174 ZOO. Taj zaključak se ne dovodi u pitanje apelantkinjinim revizionim prigovorima da drugostepeni sud nije utvrdio ko je bio dužan da održava napojni kabl na kojem se desio kratki spoj, usljed čega je došlo do požara. Naime, apelantkinja se mogla osloboditi odgovornosti samo pod uslovima propisanim odredbama člana 177 ZOO, ali kako apelantkinja nije provela nijedan dokaz na okolnosti postojanja uslova iz te odredbe, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nije dokazala da postoje uslovi za oslobađanje od odgovornosti.
15. Vrhovni sud je takođe istakao da u svemu prihvata razloge drugostepenog suda u pogledu visine pričinjene štete tužiocu. Naime, odredbama člana 155 ZOO je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a odredbama člana 189 stav 1 ZOO je propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi. Naime, kod nespornih činjenica da je tužilac iznajmio predmetni poslovni prostor radi bavljenja svojom djelatnošću „trgovina robom široke potrošnje“ i da je nabavljenu robu u predmetnom poslovnom prostoru prodavao po veleprodajnim cijenama, nema sumnje da je potpunim uništenjem robe usljed požara tužilac pretrpio štetu u visini veleprodajne cijene uništene robe, koja podrazumijeva nabavnu cijenu uvećanu za 66% marže, koliko bi tužilac mogao ostvariti dobiti po redovnom toku stvari, a ne naknadu samo u visini nabavne cijene koliko je tužilac robu platio, kako je to apelantkinja ukazivala.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi s navodima o povredi ustavnih prava apelantkinja tvrdi da drugostepeni i revizioni sud u osporenim odlukama nisu dali zakonit odgovor na jasna uputstva revizionog suda iz ranije odluke, već su zauzeli paušalne, odnosno pogrešne stavove, proizvoljno primjenjujući materijalno pravo iz ZOO, ignorišući činjenicu da sud donosi odluku na osnovu zakona i provedenih dokaza. Apelantkinja dalje smatra da nije pasivno legitimisana strana u ovom sporu upravo zato što na zakonit način nije utvrđeno da je ona vlasnica kabla na kojem je navodno došlo do kratkog spoja i požara, te da je teret dokazivanja te činjenice bio na tužiocu. Apelantkinja, takođe, ističe da tokom postupka nisu izvođeni dokazi o tome ko je vlasnik kabla na kojem je došlo do požara, te čiji je poslovni prostor koji navodno u zakupu drži „Drvomarket“, te da li uopšte takvo preduzeće posluje na tom mjestu i u čijem poslovnom prostoru, niti su redovni sudovi dali odgovor na ta pitanja. Apelantkinja smatra da kada je u pitanju visina potraživanja sudovi su utvrdili da tužilac za uništenu robu, čiji je spisak sam sastavio, ima pravo, pored nabavne cijene, i na maržu, što je nepravilno i ne podudara se s pravilima ZOO kojima je propisano da oštećeni ima pravo na stvarnu štetu, u ovom konkretnom slučaju bila bi to nabavna cijena robe. S obzirom na to da redovni sudovi nisu obrazložili te njene prigovore, apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku kao segment prava na pravično suđenje. Apelantkinja, takođe, ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer su kod izjavljenog pravnog lijeka revizije njena prava ostala nezaštićena.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, pa samim tim nisu povrijeđena njena prava na koja se pozvala u apelaciji.
19. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju drugostepene presude, te smatra da tom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilac je naveo da apelantkinja ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja se pozvala te da su Vrhovni sud i Viši privredni sud dali detaljne i jasne razloge u kojima nema nikakve proizvoljnosti.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.
Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.
Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 154. stav (2) (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Predaja stvari trećem licu Član 176.
(1) Umesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac poverio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.
(2) Ali će pored njega odgovarati i imalac stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje mu nije skrenuo pažnju.
(3) U tom slučaju odgovorno lice koje je isplatilo naknadu oštećeniku ima pravo da zahteva ceo njen iznos od imaoca.
(4) Imalac opasne stvari koji ju je poverio licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašćeno da njome rukuje, odgovara za štetu koja potekne od te stvari.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.
(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmerno težini svoje krivice.
(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelantkinja apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 091714 18 Rev 2 od 14. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantkinjin punomoćnik presudu Vrhovnog suda primio 25. septembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 24. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja se u tekstu apelacije pozvala i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
28. S obzirom na to da je apelantkinja prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a) Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud u konkretnom slučaju, prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili materijalno pravo.
33. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li tokom vanparničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni i Vrhovni sud prilikom preinačavanja prvostepene presude kojom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da električni kabl pod naponom predstavlja opasnu stvar, a prenos električne energije putem električnih kablova bez ikakve sumnje predstavlja opasnu djelatnost, te su se u skladu s tim zaključkom bavili utvrđenjem da li se apelantkinja kao tužena može smatrati imaocem spornog kabla kao opasne stvari u smislu odredbe člana 174 ZOO. U tom pogledu Viši privredni sud je, a što je prihvatio i Vrhovni sud, dao jasno i argumentovano obrazloženje da iz činjenice davanja preduzeću „Drvomarket“ u zakup poslovnog prostora kojem pripada sporni kabl (kao pripadak stvari) proizlazi da je apelantkinja u smislu člana 174 ZOO imalac spornog kabla i da je u skladu s tim odgovorna za štetu, te da se mogla osloboditi odgovornosti da je dokazala da postoje okolnosti iz člana 177 ZOO, o čemu apelantkinja nije provodila bilo kakve dokaze. Pri tome, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost navedenih zaključaka ne ukazuju apelantkinjine tvrdnje da tokom postupka nisu izvođeni dokazi o tome čiji je poslovni prostor koji navodno u zakupu drži „Drvomarket“ te da li uopšte takvo preduzeće posluje na tom mjestu i u čijem poslovnom prostoru. Naime, iz činjeničnog stanja predmeta i priloga dostavljenih uz apelaciju ne proizlazi da je to pitanje između parničnih stranaka uopšte bilo sporno u postupku pred redovnim sudovima i okolnostima konkretnog predmeta pa da bi postojala obaveza za utvrđivanjem tih činjenica, niti apelantkinja u apelaciji nudi bilo kakve dokaze kojima bi dovela u pitanje te zaključke redovnih sudova. Naposljetku, Ustavni sud smatra da su neosnovane i apelantkinjine tvrdnje kojima ukazuje da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja iznosa štete i za izmaklu dobit postupili proizvoljno s obzirom na to da iz sadržaja odredbi čl. 155, 189 i 190 ZOO nesporno proizlazi da tužiocu, pored obične štete, pripada i naknada izmakle koristi, za šta su redovni sudovi dali jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud u obrazloženjima koja su dali Viši privredni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem provedenih dokaza i relevantnih odredbi ZOO zamijenio zaključke redovnih sudova da je apelantkinja odgovorna za štetu nastalu od opasne stvari. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
36. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njim posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenim odlukama odgovorili na sve žalbene odnosno revizione navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelantkinja identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju tog prava, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Viši privredni i Vrhovni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, obavezali apelantkinju da tužiocu na ime naknade štete nastale od opasne stvari isplati određeni novčani iznos, pri čemu su za svoju odluku dali jasna i argumentovana obrazloženja za zaključak da se apelantkinja smatra imaocem opasne stvari i za zaključak da tužiocu, pored obične štete, pripada i naknada izgubljene dobiti, iz kojih se ne može zaključiti da postoji proizvoljnost na koju je apelantkinja neosnovano ukazivala.
40. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević