Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2219/20 (S.M. i I. Z.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2219/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2219/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli S. M. i Ismet Zele, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004335 19 U 2 od 7. maja 2020. godine;
Ismet Zele protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005432 19 U 2 od 5. marta 2020. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2219/20
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 1. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004335 19 U 2 od 7. maja 2020. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-3949/13-1 od 17. juna 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara broj UP-I-09-43-3718/06 od 28. septembra 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 17. junom 2019. godine.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004335 19 U 2 od 7. maja 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 17. juna 2019. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je Nalazom i mišljenjem broj Z- RVI-MO-5196/17 od 17. januara 2019. godine ljekarska komisija, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu i neposrednog pregleda apelanta, utvrdila vojnu invalidnost ispod 20%. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant, shodno članu 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, blagovremeno uložio prigovor na nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 17. januara 2019. godine, pa je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje donijela Nalaz i mišljenje broj Z-RVI-KTN-MO-110/19 od 15. marta 2019. godine. Vrhovi sud je ukazao da je u obrazloženju nalaza od 15. marta 2019. godine navedeno da se predmetna ocjena donosi po prigovoru na posljednju ocjenu od 17. januara 2019. godine, kao i da je ponovo izvršen uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju i obavljen pregled apelanta. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o upravnom postupku, a imajući u vidu da je nadležna ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 15. marta 2019. godine, koji je po ocjeni tog suda potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav (2) navedenog pravilnika.
2. AP-2230/20
5. Ismet Zele (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 4. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005432 19 U 2 od 5. marta 2020. godine.
6. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-4268/12-1 od 6. septembra 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj RL- 14-43-1514/06-2 od 11. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama (Armije Republike BiH) sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM, kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da mu priznata prava pripadaju od 6. septembra 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005432 19 U 2 od 5. marta 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 6. septembra 2017. godine.
8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je tuženi pribavio očitovanje apelanta na raniji nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 25. aprila 2013. godine, te je dostavio kompletan spis predmeta Ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite u Mostaru. Dalje, da je navedena komisija u nalazu i mišljenju od 14. novembra 2018. godine, ponovnim uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, konstatovala da se u izvornoj medicinskoj dokumentaciji nisu našle koštanotraumatske lezije grudnog koša i plućnog parenhima, niti postt.lezija diska, da su relevantne dijagnostičke pretrage učinjene sa naglašenom vremenskom distancom od datuma ranjavanja, da je EMNG nalaz DE izvršen 28. marta 2006. godine, a da se kliničkim pregledom nisu našli ispadi perifernih nerava, s obzirom da je funkcija desnog ramena u cijelosti uredna. Konačno, da je iz navedenih razloga vojni invaliditet po osnovu ranjavanja cijenjen primjenom člana 1. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica u visini od 20%. Vrhovni sud je takođe naveo da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 14. novembra 2018. godine, prema originalnoj dostavnici u spisu, lično dostavljen apelantu 16. novembra 2018. godine, na koji nalaz i mišljenje je apelant imao mogućnost ulaganja prigovora u roku od osam dana od dana prijema istog, a koju mogućnost nije iskoristio. Vrhovni sud je dalje naveo da se iz originalne dostavnice u spisu predmeta vidi da je navedeni nalaz i mišljenje, kao konačan sa danom 10. decembar 2018. godine, tuženi organ uz predmetno osporeno rješenje dostavio apelantu 2. oktobra 2019. godine, kako je to i propisano odredbom člana 23. stav (3) navedenog pravilnika. Vrhovni sud je zaključio da je nadležna ljekarska komisija u konačnom nalazu i mišljenju dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga, kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama člana 8. i 13.a navedenog pravilnika i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, a na osnovu neposrednog pregleda apelanta i postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2219/20.
Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnim postupcima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant u apelaciji broj AP-2219/20 ističe da su navodi u osporenoj presudi netačni, s obzirom da se u istoj navodi kako je apelant „imao pravo da na nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 17. januara 2019. godine izjavi prigovor u roku od osam dana od dana prijema navedenog nalaza“, dok je u navedenom nalazu i mišljenju navedeno da je „propisana mogućnost stranke da podnese zahtjev za novo medicinsko vještačenje“. U apelaciji broj AP- 2230/20 apelant navodi da su utvrđenja ljekarske komisije „potpuno paušalna“, te da nije mogao koristiti pravo na prigovor budući da mu je „nalaz dostavljen skupa sa rješenjem“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnim pravnim stvarima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević