Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7043/18 (A. M. i drugi)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitimno očekivanje
- Stanarsko pravo
- Suvlasništvo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7043/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7043/18, rješavajući apelaciju Amile Maglajlić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amile Maglajlić, Alme Maglajlić i Samira Maglajlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055420 18 Rev od 3. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amila Maglajlić, Alma Maglajlić i Samir Maglajlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Holandije, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 710 P 055420 18 Rev od 3. oktobra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Emira Šuke i Merime Šuko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. februara 2020. godine, a tuženi 14. februara 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055420 16 P 4 od 31. marta 2017. godine utvrđeno je da su apelanti suvlasnici u dijelovima preciziranim u presudi na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci i koji je također preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je upisan u knjigu položenih ugovora broj 2434 o otkupu stambenih zgrada i stanova, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava), izvrši upis prava suvlasništva apelantima u preciziranim, odnosno dosuđenim suvlasničkim omjerima. Presudom su obavezani tuženi da apelantima solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih u dijelu stava 1. petita protivtužbe kojim je traženo da se utvrdi da su tuženi vlasnici predmetnog stana. Presudom je odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se apelanti obavežu da im predaju predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje. Odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženih u stavu 2. petita protivtužbe kojim je traženo da se obavežu apelanti da im na ime solidarne naknade štete (izgubljene dobiti) po osnovu nezakonitog korištenja predmetnog stana plate iznos od 400,00 KM za svaki mjesec počevši od 1. januara 2008. godine kao dana useljenja u predmetni stan pa do predaje tog stana tuženim u posjed, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Presudom su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
6. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 71 0 P 0554420 16 P 4 od 3. novembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u preostalom dijelu o kojem nije odlučeno presudom od 31. marta 2017. godine, s tim da je sud u dopunskoj presudi u uvodu upisao ime uredujućeg sudije u predmetnoj pravnoj stvari. Ovom dopunskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na zahtjev za obavezivanje tuženih da trpe da se u važećoj zemljišnoknjižnoj evidenciji izvrši upis suvlasništva apelanata u dijelovima preciziranim u dopunskoj presudi, dok je presuda od 31. marta 2017. godine u ostalom dijelu ostala neizmijenjena.
7. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su izjavili žalbe Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj 71 0 P 055420 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine usvojio žalbu apelanata i preinačio Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 055420 P 4 od 31. marta 2017. godine tako što se utvrđuje da su apelanti suvlasnici predmetnog stana u dijelovima preciziranim u presudi umjesto u dijelovima iz presude od 31. marta 2017. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da Uprava izvrši upis prava suvlasništva apelanata na predmetnom stanu s utvrđenim suvlasničkim dijelovima. Osim toga, osporenom odlukom djelimično je uvažena žalba tuženih i preinačena presuda Osnovnog suda, te su apelanti obavezani da tuženim predaju u suvlasništvo i suposjed i slobodno raspolaganje predmetni stan u dijelovima preciziranim u presudi, dok je prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva, kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženih da se obavežu apelanti da im solidarno na ime naknade štete (izgubljene dobiti) po osnovu nezakonitog korištenja predmetnog stana plate iznos od 400,00 KM za svaki mjesec počevši od 1. januara 2008. godine).
8. U obrazloženju odluke je navedeno, između ostalog, da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je 1964. godine Fuadu Maglajliću, predniku apelanata (preminuo 1999. godine), predmetni stan dodijelilo njegovo preduzeće po osnovu radnog odnosa, a da su članovi njegovog domaćinstva u to vrijeme bili supruga Fatima Maglajlić (preminula 1978. godine; u daljnjem tekstu: prednica apelanata) i sinovi Senad Maglajlić i Samir Maglajlić, iz čega proizlazi da su prednik i prednica apelanata bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredaba člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navedeno da nema sumnje da se predmetni stan koji je dodijeljen u toku trajanja braka i na kojem oba supružnika imaju stanarsko pravo smatra njihovom zajedničkom imovinom u smislu odredaba člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, bez obzira na to što je 2004. godine predmetni stan nakon smrti prednika i prednice apelanata otkupila Hatidža Šuko (prednica tuženih), s obzirom na to da je prednik apelanata 1980. godine zasnovao novu bračnu zajednicu s prednicom tuženih. Također je navedeno da se status zajedničke imovine na ovako stečenom stanu ne mijenja ni u situaciji kada je predmetni stan otkupila prednica tuženih na osnovu ugovora o otkupu, u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, a koji stan je uknjižila na svoje ime i koji su nakon njezine smrti naslijedili tuženi sa po ½ dijela na osnovu rješenja o nasljeđivanju (na osnovu rješenja tuženi su upisani kao suvlasnici s navedenim dijelovima kod Uprave).
9. Okružni sud je ukazao da je prednik apelanata bio sunosilac stanarskog prava sa ½ dijela, koji dio treba uvećati za 1/6 nakon smrti prednice apelanata, koliko je pripalo i njihovim sinovima Senadu Maglajliću i Samiru Maglajliću, dok je nakon smrti prednika apelanata njegov dio od 4/6 na jednake dijelove pripao njegovim sinovima i prednici tuženih. Stoga, prema mišljenju tog suda, nakon otkupa predmetnog stana Senadu Maglajliću i Samiru Maglajliću pripadaju dijelovi od po 14/36, odnosno apelanticama Amili Maglajlić i Almi Maglajlić (predmetni stan drže u posjedu) koje su naslijedile Senada Maglajlića pripada po 7/36 dijela, a razlika od 8/36 dijela pripadala je prednici tuženih koju su naslijedili tuženi i kojima na ime njihovih naslijeđenih dijelova pripada 16/108 dijela, odnosno 8/108 dijela. S obzirom na činjenicu da tuženima pripada pravo suvlasništva na predmetnom stanu u navedenim dijelovima, Okružni sud je djelimično usvojio njihov zahtjev i obavezao apelantice da im predaju u suvlasništvo, suposjed i slobodno raspolaganje predmetni stan u skladu s veličinom suvlasničkih dijelova. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su tuženi već upisani kao suvlasnici i suposjednici na predmetnom stanu, te je prvostepeni sud pravilno odbio njihov zahtjev da se utvrdi da su vlasnici tog stana, iako je protivtužbu u tom dijelu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tuženih. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 055420 18 Rev od 3. oktobra 2018. godine djelimično usvojio reviziju, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata i protivtužbenom zahtjevu tuženih za predaju stana u posjed, te u pogledu odluke o troškovima postupka tako da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje da su apelanti suvlasnici predmetnog stana i zahtjev za njihovu uknjižbu u javnu evidenciju kod Uprave, dok se djelimično usvaja protivtužbeni zahtjev tuženih i apelantice obavezuju da predmetni stan predaju u posjed tuženim i da im naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U preostalom dijelu kojim se pobija odluka o protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje suvlasništva tuženih na predmetnom stanu i za naknadu štete na ime izgubljene dobiti revizija se odbija. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema odredbi člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stječe građanin danom zakonitog useljenja u stan, a pod zakonitim useljenjem se podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, dok je odredbama člana 19. st. 1. i 2. istog zakona propisano da nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice, s tim da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Obrazloženo je da je stanarsko pravo sui generis imovinsko pravo u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i predstavlja ekonomsku vrijednost, ali to pravo nije neograničeno, a njegova zaštita se ostvaruje u skladu s nacionalnim zakonodavstvom koje mora biti u saglasnosti sa standardima Evropske konvencije. U vezi s tim je navedeno da domaće zakonodavstvo propisuje slučajeve u kojima prestaje stanarsko pravo, a to su smrt nosioca tog prava, nekorištenje stana u dužem periodu, nepodnošenje zahtjeva za vraćanje stana u zakonskom roku itd. Prema obrazloženju tog suda, za razliku od prava vlasništva koje se nasljeđuje nakon smrti vlasnika, stanarsko pravo prestaje smrću nosioca tog prava, što su nižestepeni sudovi, prema mišljenju Vrhovnog suda, izgubili iz vida.
11. Vrhovni sud je obrazložio da su prednici apelanata bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ali je stanarsko pravo njihove prednice prestalo 1977. godine kada je ona umrla, nakon čega je, u smislu odredbe člana 19. stav 3. istog zakona, prednik apelanata sam ostao nosilac stanarskog prava. Nadalje je navedeno da, nakon što se prednik apelanata 1980. godine oženio prednicom tuženih, od tada su njih dvoje bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 1990. godine kada je prednik apelanata umro. Smrću prednika apelanata prednica tuženih (kao njegova supruga) ostala je jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je u tom svojstvu sa SIZ-om stanovanja Banja Luka 7. juna 1990. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana koji je koristila sve do 1993. godine i za koji je nakon okončanja ratnih dešavanja podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, koji joj je i vraćen 2004. godine. Nakon povrata predmetnog stana, kako je obrazložio Vrhovni sud, prednica tuženih je u septembru 2004. godine, u zakonom propisanoj formi, zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana na rate i na osnovu tog ugovora se uknjižila kao vlasnik stana sa 1/1 dijela.
12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je jedini vlasnik predmetnog stana bila prednica tuženih, dok je svako pravo prednika apelanata prestalo ex lege njihovom smrću, zbog čega je, kako je obrazloženo, pogrešan pravni zaključak nižestepenih sudova da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu prednika apelanata i prednice apelanata (stav prvostepenog suda), odnosno prednika apelanata i prednice tuženih (stav drugostepenog suda). Kako je obrazloženo, predmetni stan nije ušao u zaostavštinu prednika apelanata, a u kojem slučaju bi apelanti po osnovu bračne stečevine i po osnovu nasljeđa postali suvlasnici predmetnog stana. Obrazloženo je i da se stanarsko pravo prednika i prednice apelanata koje je prestalo smrću ne može ponovo konstituirati sudskom odlukom, pa tako ni imovinsko pravo na tom stanu koje bi im inače pripadalo da su ostali živi. Vrhovni sud je istakao da je nakon smrti prednika apelanata jedini nosilac stanarskog prava ostala prednica tuženih i u tom svojstvu je otkupila predmetni stan, u smislu odredbi člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te postala vlasnica predmetnog stana s dijelom 1/1. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 10. st. 1. i 2. tog zakona propisano da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, s tim da, ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, stan mogu otkupiti zajednički ili jedan od njih uz saglasnost drugog. Kako je prednica tuženih sama otkupila predmetni stan, s obzirom na to da joj nije bila potrebna saglasnost bračnog druga – prednika apelanata jer je on umro 14 godina ranije, to je, prema obrazloženju tog suda, jedina vlasnica predmetnog stana postala prednica tuženih, a koji su kao njenu imovinu, nakon njene smrti, naslijedili tuženi. Vrhovni sud je naveo i da upis predmetnog stana u javnu knjigu u korist pravne prednice tuženih, a nakon njene smrti u korist tuženih kao suvlasnika, nameće presumpciju postojanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva (načelo pouzdanja, odnosno materijalnog publiciteta sadržanog u odredbi člana 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Navedena presumpcija je, prema obrazloženju tog suda, oboriva pretpostavka pa se može dokazivati suprotno, ali u konkretnom slučaju apelanti to nisu dokazali. Činjenica da su po svom priznanju apelanti nasilno provalili u predmetni stan i bespravno ga drže u posjedu predstavlja osnov za podnošenje tužbe tuženih protiv apelanata, kojom mogu zahtijevati da im apelanti vrate predmetni stan u posjed kao suvlasnicima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. U apelaciji ponavljaju sadržaje presuda donesenih u predmetnom postupku i navode da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude doveo u pitanje pravnu sigurnost jer je u svojoj praksi već zauzeo stav da je stanarsko pravo imovinsko pravo i da se kao takvo računa od dana stjecanja stanarskog prava, a taj stav je iskazan u Presudi tog suda broj 77 0 P 008420 10 Rev od 1. februara 2012. godine i Rješenju tog suda broj Rev-768/05 od 26. maja 2006. godine. Smatraju da je nesporno da su imali pravo da naslijede imovinska prava koja su do smrti pripadala njihovom predniku, a među koje spada i stanarsko pravo.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da se u presudi i rješenju na koje se apelanti pozivaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Ovo stoga jer su u predmetu broj 77 0 P 008420 10 Rev oba supružnika bila živa u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup stana, a činjenica da je jedan od njih umro u toku realizacije tog ugovora nema utjecaj na činjenicu da on predstavlja njihovu bračnu stečevinu, dok u konkretnom slučaju niti jedan od supružnika – prednika apelanata nije bio živ u vrijeme stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, već su umrli u vrijeme kada nije bilo moguće ni zamisliti da će se stanovi moći otkupljivati.
15. Tuženi su naveli da je reviziona odluka pravedna i zasnovana na zakonu, te da nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka Ustavnog suda i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99) relevantne odredbe glase:
II - STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije i određeno.
17. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:
1. Pravo na otkup stana Član 10.
Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
18. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055420 18 Rev od 3. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču prava vlasništva na predmetnom stanu, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
27. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da ona sadrži jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo preinačiti nižestepene presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da se stav Vrhovnog suda istaknut u predmetima na koje su se apelanti pozvali, suprotno navodima apelanata, ne može primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da je prednik apelanata umro prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova i da je njegovo stanarsko pravo prestalo smrću, dok su u navedenim predmetima oba bračna druga bila živa u vrijeme procedure otkupa stanova na kojima su imali stanarsko pravo. Osim toga, nakon smrti prednika apelanata njegovo stanarsko pravo, kako je vidljivo iz činjenica predmeta, nije, u smislu odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima, nikada prešlo na apelante kao članove njegovog porodičnog domaćinstva (niti iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti bili članovi njegovog porodičnog domaćinstva), niti su apelanti shodno odredbama člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova imali saglasnost nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu za otkup tog stana. Suprotno tome, kako je i obrazložio Vrhovni sud, stanarsko pravo je preneseno na tadašnju suprugu prednika apelanata – prednicu tuženih, koja je kao jedini nosilac stanarskog prava nakon smrti prednika apelanata otkupila predmetni stan i uknjižila se kao vlasnica stana sa dijelom 1/1, čime je predmetni stan postao njena imovinu koju su tuženi mogli i jesu naslijedili. Kako je i obrazložio Vrhovni sud, navedeni zaključak je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, koje Ustavni sud na ovom mjestu neće ponavljati, te Ustavni sud smatra da je on u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te kako apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje zaključak Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da apelanti nisu u toku postupka dokazali da predmetni stan predstavlja njihov dom, a činjenica da ga drže u posjedu ne vodi sama po sebi takvom zaključku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da kada se u vezu dovedu činjenice konkretnog predmeta s naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama apelanti nisu mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da će predmetni stan biti njihova imovina u smislu odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio obje nižestepene presude i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, a djelimično usvojio tužbeni zahtjev tuženih i obavezao apelante da tuženim vrate u posjed predmetni stan jer je utvrđeno da je stanarsko pravo smrću prednika apelanata prešlo na prednicu tuženih kao njegovu suprugu, koja je stan i otkupila i uknjižila se kao vlasnica sa dijelom 1/1, čime je taj stan postao njena imovina koju su tuženi naslijedili nakon njene smrti.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, kada apelanti nisu mogli imati ni legitimno očekivanje da će naslijediti predmetni stan i kada apelanti ne nude argumente i dokaze da predmetni stan predstavlja njihov dom.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević