Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/20 (A.H.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2250/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2250/20, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 184462 19 Gž 2 od 16. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 184462 18 Mal 2 od 23. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Haris Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 184462 19 Gž 2 od 16. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 184462 18 Mal 2 od 23. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Adriatic osiguranje dd Sarajevo, Podružnica Tuzla, raniji naziv „Bosna sunce osiguranje“, Podružnica Tuzla) da apelantu isplati na ime nematerijalne štete iz saobraćajne nezgode od 12. avgusta 2013. godine i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 350,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 350,00 KM (prvostepenom presudom apelantu dosuđen iznos od 560,00 KM), te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.136,64 KM (prvostepenom presudom apelantu dosuđen iznos od 2.195,40 KM), sve sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 80,97 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se nije upuštao u ispitivanje pravilnosti ocjene prvostepenog suda da apelantu pripada naknada na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 350,00 KM, jer tuženi posebnim žalbenim navodima nije osporavao takvu ocjenu prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka ortopeda utvrđeno da je apelant strah jakog intenziteta imao prvih 10 minuta nakon povređivanja, a potom je trpio strah srednjeg intenziteta narednih 7 dana, te strah lakog intenziteta koji se javljao u toku naredne 3 sedmice, zbog čega apelantu, u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima i važećim kriterijima sudske prakse, na ime pretrpljenog straha pripada pravična novčana naknada u iznosu od 350,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je apelant prvostepenu presudu pobijao u dijelu odluke o troškovima postupka. Kantonalni sud je naveo da neplaćena sudska taksa na tužbu ne predstavlja troškove postupka kakve ima u vidu član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer se ne radi o učinjenom novčanom izdatku, pa su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP i Zakona o sudskim taksama TK kada apelantu i pored toga što nije platio taksu na tužbu u iznosu od 50,00 KM, istu nije dosudio. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o naknadi štete na ime straha tako da je dosuđeni iznos prvostepenom presudom na ime straha sa iznosa od 560,00 KM snizio na iznos od 350,00 KM. Kantonalni sud je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka cijenio da je konačan uspjeh apelanta u sporu 70,00% (vrijednost spora iz tužbe 1.000,00 KM, a apelantu konačno dosuđeno 700,00 KM), pa je od obračunatih troškova u iznosu od 2.195,40 KM apelantu priznao troškove u iznosu od 1.535,78 KM, srazmjerno njegovom uspjehu u sporu. Kantonalni sud je od pripadajućih troškova u iznosu od 1.333,80 KM tuženom priznao troškove u iznosu od 400,14 KM, srazmjerno njegovom uspjehu u sporu od 30,00 %, a zatim je nakon izvršenog prebijanja između priznatih troškova apelantu i priznatih troškova tuženom obavezao tuženog da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 1.136,64 KM, umjesto iznosa od 2.195,40 KM koji je dosuđen prvostepenom presudom. Kantonalni sud je naveo da je tuženi sa izjavljenom žalbom uspio sa 23,07% (osporavao je u cijelosti dosuđeni iznos prvostepenom presudom apelantu od 910,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, a povodom njegove žalbe apelantu je po tom osnovu ukupno dosuđeno 700,00 KM), pa je tuženom primjenom člana 386. stav 2. ZPP, srazmjemo postignutom uspjehu u žalbenom postupku dosudio troškove sastava žalbe u iznosu od 80,97 KM.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je iz presude Kantonalnog suda od 16. marta 2020 godine jasno da je Kantonalni sud primijenio Orijentacione kriterije od 27. januara 2016. godine koji su nepovoljniji za apelanta, te ističe da je trebalo primijeniti Orijentacione kriterije od 20. februara 2006 godine, koji su bili na snazi u vrijeme kada je apelant trpio bolove i strah. Također, apelant navodi da je dnevna naknada za strah u odnosu na starije Orijentacione kriterije neopravdano smanjena. Apelant navodi da je drugostepeni sud neuspjeh apelanta smatrao kao uspjeh tuženog, te da nije vodio računa o uspjehu apelanta u kvalitativnom smislu. Apelant navodi da prvostepenom i drugostepenom odlukom apelantu nisu dosuđeni troškovi na ime takse na tužbu u iznosu od 50,00 KM, te ističe da je za dosudu troškova na ime sudske takse irelevantno da li je taksa plaćena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te zabrane diskriminacije, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/20 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio