Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5837/18 („ĆIRO PROMET“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5837/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5837/18, rješavajući apelaciju „Ćiro Promet“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ćiro Promet“ d.o.o.

Gornji Vakuf/Uskoplje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 062532 15 Rev od 16.

jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ćiro Promet“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 19. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 062532 15 Rev od 16. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „UniCredit Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. i 25. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2019. godine do 13. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 062532 12 Ps od 1. oktobra 2014. godine, koja je donesena povodom tužbe apelanta i protivtužbe tuženog, naloženo je tuženom da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 231.527,19 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, ili da vrati apelantu njegovu pokretnu imovinu (hladnjaču, kapije i ogradu), dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev (u odnosu na iznos od 1.080,00 KM koji se odnosi na troškove sastavljanja vansudske nagodbe). Istom presudom je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog na način da je naloženo apelantu da tuženom isplati iznos od 2.181.862,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 26. aprila 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete u kojoj je naveo da je tuženi od 5. maja 2011. godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora sačinjenog kod notara, vlasnik poslovno-skladišnog objekta i oranice (pobliže navedenih u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koji se nalazi u posjedu tuženog. Dalje, apelant je naveo da se u navedenom objektu nalazi veći broj pokretnih stvari koje su njegovo vlasništvo i koje tuženi odbija da vrati dobrovoljno. Apelant je tokom postupka postavio i alternativni tužbeni zahtjev u kojem je tražio da sud obaveže tuženog da mu vrati imovinu i da snosi sve troškove koji će nastati prilikom razmontiranja opreme i pokretnina, uz naknadu troškova postupka, te je izjavio prigovor litispendencije u odnosu na protivtužbeni zahtev. Tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da je predmetnu nekretninu stekao na zakonit način (kupovinom od stvarnog vlasnika i posjednika S. R., apelantovog zakonskog zastupnika), te da je kupoprodajnim ugovorom utvrđeno da je apelantov zakonski zastupnik jedini i stvarni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine. Članom 3. tačka 5. istog ugovora prodavac (apelantov zakonski zastupnik) je garantirao kupcu (tuženom) da je predmetna nekretnina slobodna od svih drugih neupisanih prava i ograničenja, kao i da nekretnine nisu opterećene nikakvim potraživanjima nevidljive služnosti ili nekim drugim stvarnim pravima trećih lica. Također, tuženi je tokom postupka (7. marta 2013. godine) istakao protivtužbeni zahtjev radi isplate i naknade štete na osnovu ugovora o lizingu, te je naveo da se apelant na osnovu ugovora o jemstvu (zaključenog 13. aprila 2011. godine između tuženog i apelanta) obavezao kao jemac da solidarno sa dužnikom ,,Bucko-Prom“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje (u daljnjem tekstu: dužnik) izmiri u cijelosti obaveze koje je preuzeo dužnik ugovorom o lizingu u ukupnom iznosu od 2.499.999,99 KM, kao i sve ostale obaveze koje proistječu iz ugovora za koje apelant jamči svojom imovinom, kao i mjenicom (kao solidarni mjenični dužnik).

7. Na temelju provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani i čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude), te njihovom ocjenom, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je 13. aprila 2011. godine zaključen Ugovor o finansijskom lizingu nekretnine između tuženog i dužnika, kojim se dužnik obavezao da će tuženom kao povjeriocu izmiriti iznos od ukupno 1.278.229,70 eura u 144 mjesečnih rata. Dalje, istog datuma tuženi i apelant su zaključili ugovor o jemstvu kojim se apelant kao jemac obavezao da svojom imovinom solidarno sa dužnikom jamči da će dužnik prema povjeriocu u cijelosti izmiriti svoje obaveze iz osnovnog ugovora, i to u potpunosti, dok je radi garancije, izdata i mjenica, kao i da je 12. oktobra 2011. godine raskinut ugovor o lizingu nekretnina. Također, nesporno je utvrđeno da je S. R. (apelantov zakonski zastupnik) zaključio kupoprodajni ugovor sa tuženim kojim je prodao predmetne nekretnine tuženom koji se nalazi u njihovom posjedu.

8. Sud je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan s obzirom na to da je u toku postupka apelant dokazao da je vlasnik pokretnih stvari, da se stvari nalaze u posjedu, odnosno u faktičkoj vlasti tuženog, kao i identitet stvari. Ovakav stav suda proizlazi prvenstveno iz dokaza koje je apelant proveo u toku postupka (računi za rashladne komore i za njihovu ugradnju), dok apelantovo vlasništvo na ogradi i kapiji proizlazi iz bilansa stanja od 31. decembra 2011. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, kao i samog uviđaja na licu mjesta proizlazi da su rashladne komore naknadno urađene kao montažni elementi i da ne služe za redovnu upotrebu objekta koji je bio predmet kupoprodaje (koji se nalazi u vlasništvu tuženog). Sud je utvrdio da su rashladne komore služile za potrebe supermarketa u kojem je apelant obavljao svoju privrednu djelatnost, odnosno da se radi o pokretninama koje se na lak i brz način montiraju i demontiraju, dok se hladnjača nalazi neposredno uz čvrsti objekat koji je bio i predmet kupoprodaje. Također, Općinski sud je istakao da ograda i ulazne kapije nisu neophodne za redovnu upotrebu objekta. Ovakav stav suda potkrijepljen je i nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke koje je sud u cijelosti prihvatio, jer su, prema ocjeni suda, nalaz i mišljenje jasni, nedvosmisleni i na njih stranke nisu imale značajnije primjedbe (osim što je tuženi imao primjedbe kod očitovanja u pogledu vlasništva pokretnih stvari). Općinski sud je citirao odredbu člana 210. st. 1. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja regulira stjecanje bez osnova, te je istakao da je apelant u toku postupka, pored nespornih činjenica, dokazao i opće pretpostavke koje su nužne za postojanje takvog obavezno-pravnog odnosa (povećanje imovine na strani tuženog-protivtužitelja, umanjenje svoje imovine, povezanost između umanjenja, na jednoj, i povećanja imovine, na drugoj strani, kao i nepostojanje odgovarajuće osnove).

9. S druge strane, Općinski sud je u pogledu protivtužbenog zahtjeva nesporno utvrdio da je on u cijelosti osnovan imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice (u pogledu zaključenog ugovora o finansijskom lizingu nekretnina i ugovora o jemstvu), te činjenice da je raskinut ugovor o lizingu nekretnina zbog neplaćanja dospjelih mjesečnih rata i ostalih troškova (sa stanjem duga od 2.573.179,31 KM). Ovakav stav suda potvrdio je i vještak finansijske struke koji je u svom nalazu i mišljenju istakao da je apelant na osnovu ugovora o jemstvu, te preko bjanko-mjenice garantirao izvršenje ugovora o lizingu. Također, u nalazu i mišljenju vještak je istakao da je prije raskida ugovora dospjelo na naplatu pet rata (u ukupnom iznosu od 125.287,12 KM) koje se odnose na neplaćene rate za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, da bi nakon raskida ugovora obaveza iz osnova predmetnog lizinga od korisnika lizinga (dužnika) i jemca (apelanta) iznosila 2.181.862,37 KM. Navedeni nalaz i mišljenje sud je prihvatio u cijelosti, kao i iskaz salušanog vještaka s obzirom na to da je u svom nalazu i iskazu bio jasan i nedvosmislen, dok parnične stranke nisu imale primjedaba nanjih.

10. Općinski sud je istakao da nije prihvatio apelantov prigovor litispendencije. Ovo zbog toga što se kod Općinskog suda u Sarajevu vodi spor za pet mjesečnih rata u ukupnom iznosu od 125.288,12 KM koje korisnik lizinga (dužnik) nije platio do raskida ugovora, dok u konkretnom predmetu tuženi potražuje preostali dio duga po ugovoru o lizingu (nakon raskida ugovora) u iznosu od 2.181.862,37 KM, što je vještak jasno i precizno istakao u svome nalazu i mišljenju. Također, Općinski sud nije mogao odlučiti o istaknutom prigovoru zbog toga što je apelant sudu samo dostavio tužbu, odnosno nije dostavio fotokopiju dostavnice iz koje bi sud utvrdio kada je tuženi zaprimio tužbu na odgovor, jer od tog trenutka sud može utvrditi osnovanost prigovora litispendencije, a ne od dana kada je tužba zaprimljena na sud, zbog kojih razloga je sud i usvojio protivtužbeni zahtjev u cijelosti. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbe čl. 2, 4, 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), istaknuvši da je u parničnom postupku tužitelj obavezan (aktivna uloga stranaka) da iznese činjenice i predloži dokaze za utvrđivanje tih činjenica, te ako je stranka iznijela neku činjenicu, a nije je dokazala, sud će smatrati tu činjenicu nedokazanom.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 062532 14 Pž 2 od 6. marta 2015. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 231.527,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom, ili da mu vrati pokretnu imovinu - hladnjaču, kapije i ogradu, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom je, u vezi sa prozivtužbenim zahtjevom, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je obavezan apelant da tuženom isplati iznos od 2.181.862,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preinačena prvostepena presuda u odluci o troškovima postupka tako što je obavezan apelant da tuženom-protivtužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.432,00 KM.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da tuženi u žalbi osnovano ukazuje na pravilnost zaključaka o činjeničnim utvrđenjima i pravilnu primjenu materijalnog prava, te slijedom toga, i pravilnost pobijane presude. Naime, iz stanja spisa i provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je tuženi od S. R. (apelantovog zakonskog zastupnika) kao vlasnika kupio predmetne nekretnine – zemljište na kojem se nalaze kapija i ograda i poslovni objekat u kojem se nalazi ugrađena hladnjača, koje su predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. Dalje, svrha kupoprodaje predmetnih nekretnina ogledala se u tome da tuženi temeljem ugovora o finansijskom lizingu nekretnina (zaključenog sa dužnikom - pravnim licem „Bucko Prom“ d.o.o. Uskoplje/Gornji Vakuf, čiji je zakonski zastupnik-direktor sin prodavca), predmetne nekretnine prenese u vlasništvo korisnika lizinga – dužnika nakon što on isplati tuženom kao davatelju lizinga ugovorenu naknadu. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u cijelosti ispunio svoju obavezu iz kupoprodajnog ugovora i isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu na ugovoreni način. Dakle, predmet ugovora o lizingu bile su predmetne nekretnine koje je tuženi pribavio kupoprodajnim ugovorom za potrebe dužnika kao korisnika lizinga, što je, uostalom, i smisao finansijskog lizinga nekretnina. Dalje, iz primopredajnog zapisnika proizlazi da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora o lizingu bile u faktičkom posjedu dužnika-korisnika lizinga i da ih je 5. marta 2012. godine preuzeo u posjed vlasnik i davatelj lizinga (tuženi) kako bi one nakon isplate ugovorene naknade po ugovoru o lizingu bile prenesene u vlasništvo dužnika. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo da zahtijeva od tuženog naknadu štete (sa kojim nije bio u ugovornom odnosu u pogledu kupoprodaje predmetnih nekretnina), niti povrat utuženih pokretnih stvari koje se nalaze u poslovnom objektu i na zemljištu, a posebno zbog toga što su predmetne nekretnine postale predmet ugovora o finansijskom lizingu nekretnina, dok se apelant ugovorom o jemstvu obavezao na isplatu duga koji proistekne iz zaključenog ugovora o lizingu. Pri tome treba imati u vidu da apelant, osim paušalnih tvrdnji, nije dokazao da su utužene pokretne stvari (koje su nesporno kupljene u periodu od 1998. do 2004. godine) ugrađene, odnosno sagrađene na predmetnim nekretninama tek nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, tj. nakon 5. maja 2011. godine. Kantonalni sud je istakao da za pravilnost odluke u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva nisu od značaja navodi u pobijanoj presudi da su utužene stvari služile svrsi obavljanja privredne djelatnosti-apelantovog supermarketa, da se te stvari mogu lako odvojiti od nekretnina, kao i da one ne služe redovnoj upotrebi objekta. Kantonalni sud je ocjenom provedenih materijalnih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, uvažio žalbu tuženog-protivtužitelja i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev.

13. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da apelant u žalbi neosnovano istrajava na prigovoru litispendencije koji je prvostepeni sud opravdano odbio, ali ne zbog razloga koji su sadržani u obrazloženju pobijane presude. Naime, za osnovanost prigovora listipendencije neophodno je postojanje parničnog postupka koji se između istih stranaka i po istom tužbenom zahtjevu već vodi pred parničnim sudom. Iz sadržaja stanja spisa predmeta vidljivo je da se pred Općinskim sudom u Sarajevu (u predmetu broj 65 0 Ps 278452 12 Ps) vodi parnični postupak u kojem je tužitelj „UniCredit leasing“ d.o.o. Sarajevo (koji je tuženi u ovoj parnici), dok se na suprotnoj, odnosno tuženoj strani, pored apelanta (koji je tužitelj u ovoj parnici), nalaze S. R., V. R. i „Bucko Prom“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje (dužnik), što upućuje na zaključak da ne postoji istovjetnost parničnih stranaka u ovoj parnici i u parnici koja se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu. Dalje, ne postoji ni identitet tužbenih zahtjeva, jer je predmet parnice u postupku kod Općinskog suda u Sarajevu isplata pet uzastopnih neplaćenih naknada po ugovoru o lizingu prije raskida ovog ugovora, dok se protivtužbenim zahtjevom u ovoj parnici zahtijeva naknada štete zbog raskida ugovora o lizingu koji je posljedica neispunjenja ugovorene obaveze dužnika (korisnika lizinga). Također, neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi da je tuženi kupovinom predmetnih nekretnina u cijelosti namiren tako da apelant nije obavezan da isplati potraživanje iz protivtužbe. Ovo zbog toga što apelantova obaveza na plaćanje utuženog iznosa po ugovoru o lizingu proizlazi iz ugovora o jemstvu koji je apelant zaključio sa tuženim kao jemac-sudužnik, odnosno kao jemac-platac, što znači da tuženom-protivtužitelju, u smislu odredbe člana 1004. stav 3. ZOO, odgovara za cjelokupnu obavezu koju nije izmirio dužnik kao korisnik lizinga i kao glavni dužnik. S tim u vezi, tuženom pripada pravo da po svom izboru zahtijeva ispunjenje obaveze od glavnog dužnika ili od jemca, ili čak od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo), što je tuženi u konkretnom slučaju iskoristio podnošenjem protivtužbe protiv jemca kao sudužnika (apelanta). Kantonalni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog. S obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, dok je tuženi uspio u cijelosti sa protivtužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je temeljem odredbe člana 386. stav 1. ZPP preinačio odluku o troškovima postupka na način da je obavezao apelanta da tuženom-protivtužitelju u cijelosti namiri troškove parničnog postupka.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 062532 15 Rev od 16. jula 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da, suprotno revizionim navodima, drugostepena presuda (u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev) nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP, koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Ovo zbog toga što je drugostepeni sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, dakle, prihvatajući kao pravilna i potpuna činjenična utvrđenja prvostepenog suda na koja je drugačije primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da drugačija ocjena pravnih učinaka prihvaćenog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud ne može predstavljati pogrešnu primjenu člana 8. ZPP, već ona spada u sferu pravilne primjene materijalnog prava.

15. Također, neosnovanim je ocijenjen apelantov revizijski prigovor da je drugostepeni sud propustio sankcionirati pogrešnu primjenu člana 8. ZPP prvostepenog suda u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu tuženog usljed čega je drugostepena presuda u tom dijelu zahvaćena povredom odredaba člana 209. ZPP. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i u obrazloženju svoje presude pravilno izložio proces pojedinačne ocjene izvedenih dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke o protivtužbi, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke. Naime, slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza tim prije što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP).

16. Dalje, ponovljeno je činjenično stanje utvrđeno nižestepenim presudama i istaknuto da su neosnovani prigovori pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev i zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo da zahtijeva od tuženog (sa kojim nije bio u ugovornom odnosu u pogledu kupoprodaje nekretnina) naknadu štete, niti povrat utuženih pokretnih stvari (koje se nalaze u poslovnom objektu i na zemljištu koje je predmet kupoprodaje). Osim toga, predmetne nekretnine postale su, u smislu Zakona o lizingu, predmet ugovora o finansijskom lizingu nekretnina zaključenog između tuženog kao davaoca lizinga i dužnika kao korisnika lizinga, dok se apelant na osnovu zaključenog ugovora o jemstvu (kao sudužnik) obavezao na isplatu duga koji proistekne iz ugovora o lizingu. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da su utužene pokretne stvari (koje su nesporno kupljene u periodu od 1998. do 2004. godine) ugrađene, odnosno sagrađene na predmetnim nekretninama tek nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, tj. nakon 5. maja 2011. godine. Također, neosnovani su apelantovi revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazivanjem na član 11. st.

a) i b) Ugovora o finansijskom lizingu nekretnine, kojim odredbama je reguliran povrat predmeta lizinga u slučaju prijevremenog raskida ugovora. Ovo zbog toga što se navedene odredbe ugovora odnose na ugovorne strane (davatelja i korisnika lizinga), dok apelant u konkretnom slučaju nije ugovarač predmetnog ugovora o finansijskom lizingu nekretnine.

17. Također, suprotno apelantovom pravnom rezoniranju, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (član 1004. stav 3. ZOO) kada je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu iznosa od 2.181.862,37 KM po raskidu Ugovora o finansijskom lizingu nekretnine zbog neplaćanja ugovorene obaveze dužnika (korisnika lizinga). Naime, apelant se Ugovorom o jemstvu, zaključenim sa tuženim-protivtužiteljem, obavezao kao jemac-platac, pa ga pismena izjava o jemstvu i obavezuje (čl. 998. i 997. ZOO). U vezi sa zaključkom o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva za isplatu utuženog novčanog iznosa, kao i sa pravnim zaključkom zašto je neosnovan prigovor litispendencije, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u tom pogledu dao jasne i potpune razloge u obrazloženju svoje presude (strana šest drugostepene presude) koje kao pravilne u svemu prihvata i taj sud bez potrebe da ih ponavlja. Osim toga, imajući u vidu da je pismenu izjavu o jemstvu apelant potpisao 13. aprila 2011. godine, a tuženi (kao davatelj lizinga) svojim dopisom 12. oktobra 2011. godine raskinuo Ugovor o finansijskom lizingu nekretnine, proizlazi da nije prihvatljiv revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iznesen u apelantovim navodima da tuženi svojom protivtužbom nije tužio dužnika, nego samo sudužnika, ukazivanjem na Zakon o zaštiti žiranata. Ovo zbog toga što apelant gubi iz vida već pomenutu odredbu iz stava 3. člana 1004. ZOO, kao i to da odredbe Zakona o zaštiti žiranata u FBiH, koji je stupio na pravnu snagu 26. decembra 2013. godine (nakon nastanka spornog odnosa), nemaju retroaktivnu primjenu. Vrhovni sud je naveo da ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, jer nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, zbog čega ih nije posebno ni obrazlagao s tim da nisu ocijenjeni navodi koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se zbog tih razloga revizija ne može izjaviti. Konačno, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka zbog toga što apelant nije uspio u revizionom postupku, dok je isti zahtjev tuženog odbio kao neosnovan zbog toga što ta procesna radnja nije bila potrebna radi vođenja parnice.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Apelant je detaljno naveo tok predmetnog postupka i presudu prvostepenog suda za koju smatra da je pravilna u pogledu njegovog tužbenog zahtjeva, te je istakao da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da su pokretne stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva bile predmet kupoprodajnog ugovora i odbili njegov tužbeni zahtjev. Naime, apelant ponavlja navode iz žalbe i revizije i smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda, koji je potvrđen osporenom presudom Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju nije dokazao da su pokretne stvari za koje je tražio naknadu štete ili njihov povrat ugrađene, odnosno sagrađene na predmetnim nekretninama nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, tj. nakon 5. maja 2011. godine. Također, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije primijenjen član 11. st. a) i b) Ugovora o finansijskom lizingu nekretnine kojim je, u slučaju raskida ugovora, propisana obaveza korisnika lizinga da ugrađene strojeve i opremu, kao i namještaj ukloni o svom trošku. Dalje, apelant smatra da se tuženi kupovinom predmetnih nekretnina namirio i više nego što je pravično s na to da je njegova imovina povećana za 3.500.000,00 KM, odnosno smatra da je njegova obaveza u cijelosti izmirena predajom predmetne nekretnine u posjed tuženom. Osim toga, apelant je istakao da je u konkretnom slučaju prekršen Zakon o zaštiti jemaca, jer nema dokaza da se tuženi pokušao naplatiti od glavnog dužnika, kao i da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno odlučili o istaknutom prigovoru litispendencije. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija i utvrdi povreda navedenih prava, preinače presude redovnih sudova na način da se usvoji njegov tužbeni zahtjev, kao i da mu se naknade troškovi apelacionog postupka u iznosu od 1.720,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, odnosno da prilikom donošenja odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, kao i da nije bilo proizvoljne primjene prava pri donošenju osporene odluke.

20. Kantonalni sud je u svom odgovoru istakao da ostaje kod svog stava u vezi sa neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i stava u vezi sa osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog.

21. Općinski sud je u svom odgovoru dostavio dokaz o tome kada su stranke primile osporenu odluku Vrhovnog suda, dok se nije posebno izjasnio na navode iz apelacije.

22. Tuženi je u svom odgovoru naveo da su apelantovi navodi očigledno neosnovani, te je istakao da apelant nije bio ugovorna stranka u zaključenom kupoprodajnom ugovoru (o prodaji predmetnih nekretnina), već da ih je kupio od S. R. kao fizičkog lica (apelantovog zakonskog zastupnika), kao i da mu na osnovu ugovora o jemstvu (koji je zaključio sa apelantom) pripada pravo izbora da zahtijeva ispunjenje obaveze od glavnog dužnika ili od jemca. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 229. stav 1. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

24. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) glasi:

JEMSTVO

Odeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Oblici jemstva Član 1004. stav (3) (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo). VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 062532 15 Rev od 16. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. augusta 2018. godine a apelacija je podnesena 19. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio povodom apelantove tužbe radi naknade štete, odnosno povodom protivtužbe tuženog radi isplate duga na osnovu ugovora o lizingu i, u vezi s tim, ugovora o jemstvu zaključenog između parničnih stranaka iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantovom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tuženog odlučeno u parničnom postupku, te, u vezi s tim, ukazuje da su Kantonalni i Vrhovni sud bili saglasni da je apelantov zahtjev za naknadu štete, odnosno povrat pokretnih stvari neosnovan, te da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je protivtužbeni zahtjev tuženog osnovan. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden opsežan dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi uz učešće vještaka građevinske i finansijske struke, kao i da su sudovi, u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, utvrdili da apelantu ne pripada pravo da zahtijeva od tuženog naknadu štete, niti povrat utuženih pokretnih stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, bili saglasni u zaključku da apelant nije bio u ugovornom odnosu u pogledu kupoprodaje predmetnih nekretnina koje su postale predmet ugovora o finansijskom lizingu, kao i da nije dokazao da su utužene pokretne stvari ugrađene, odnosno sagrađene na predmetnim nekretninama tek nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora. S druge strane, nižestepeni sudovi čije je odlučenje potvrđeno osporenom presudom Vrhovnog suda su u vezi sa protivtužbenim zahtjevom, na osnovu nesporno utvrđenih činjenica (u pogledu zaključenog ugovora o finansijskom lizingu nekretnina, ugovora o jemstvu i činjenice da je raskinut ugovor o lizingu nekretnina zbog neplaćanja dospjelih mjesečnih rata i ostalih troškova), utvrdili da je on u cijelosti osnovan. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka pozvali na relevantne odredbe ZPP (čl. 2, 4, 7, 8, 123. i 126) i ZOO (čl. 997, 998. i 1004) kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, za šta su dali detaljna obrazloženja pri čemu su, zapravo, razmotrena sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji. Osim toga, visinu apelantove obaveze kao jemca iz predmetnog ugovora o finansijskom lizingu nekretnina redovni sudovi su odredili na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na koje stranke nisu imale primjedbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda dali detaljna obrazloženja zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zašto je osnovan protivtužbeni zahtjev i u kojem iznosu, te da su dali detaljno obrazloženje zašto je neosnovan istaknuti prigovor litispendencije. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojem je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.

36. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredaba ZPP i ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka, te okolnost da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, zapravo, razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

39. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

40. Osim toga, u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije. Stoga, proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, dao detaljne razloge zbog čega je odbio apelantovu reviziju, odnosno zašto je zaključio da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojim je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete odbijen kao neosnovan, odnosno zašto je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5837/18 („ĆIRO PROMET“ d.o.o. Gornji… | Sudska praksa | Aktio