Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/20 (Ž. D.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2224/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2224/20, rješavajući apelaciju Željka Demira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Demira podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 244893 19 Gž od 12. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 244893 18 P 2 od 6. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Demir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milenko Sanković advokat iz Banjaluke, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 244893 19 Gž od 12. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 244893 18 P 2 od 6. avgusta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond Republike Srpske) isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama u vezi štetnog događaja koji se desio 18. januara 2015. godine i to na ime regresnog duga za naknadu materijalne štete na vozilu S.D., za naknadu nematerijalne štete za povrede S.D. i advokatskih troškova, za naknadu materijalne štete na vozilu te advokatskih troškova R.Đ., za naknadu materijalne štete na vozilu te troškova postupka R.Đ. po sudskom poravnanju, te za naknadu nematerijalne štete za povrede G.M.-J. i advokatskih troškova.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se 18. januara 2015. godine dogodila saobraćajna nezgoda za čiji nastanak je odgovoran apelant, koji je u momentu saobraćajne nezgode upravljao vozilom koje nije bilo osigurano, da su u ovoj nezgodi oštećena vozila S.D., R.Đ., te povrijeđene S.D. i G.M.-J., te da je tužitelj povodom predmetne saobraćajne nezgode isplatio materijalnu i nematerijalnu štetu oštećenima (S.D.,R.Đ. i G.M.-J). Okružni sud je naveo da je tužitelj stekao pravo regresa u smislu člana 15. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti, koje podrazumijeva da tužitelj ima pravo da od lica koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu, a nije imalo zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu prouzrokovane trećim licima, zahtijeva isplatu svega onoga što je isplatio kao naknadu za štetu osiguraniku, odnosno nekom trećem licu. Okružni sud je naveo da tužba tužitelja nije preuranjena zbog toga što tužitelj nije ispoštovao Pravilnik o postupku naplate regresnog potraživanja, jer je tužitelj proveo postupak utvrđivanja prava na naplatu regresnog potraživanja, pa se tužiteljevo pravo na regres zasniva na članu 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti i članu 939. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira kada je naknada isplaćena, jer je obaveza isplate nastala momentom nastanka štete. Okružni sud je ukazao da se član 67. Zakona o parničnom postupku, na koji se apelant poziva, primjenjuje u slučaju da se prije podnošenja tužbe nije sproveo zakonom predviđeni postupak mirnog i drugačijeg ostvarivanja prava zbog čega bi se tužba trebala odbaciti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je navedeni Pravilnik podzakonski akt, pa kao uslov podnošenja tužbe nije potrebno provesti postupak po tom Pravilniku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da u toku postupka tužitelj nije dokazao da je postupao u skladu sa Pravilnikom o postupku naplate regresnih potraživanja od 23. decembra 2013.godine, odnosno da je obavijestio apelanta da je regresni postupak proveden, te da je pozvao apelanta da zaključe vansudsko poravnanje. Apelant navodi da postupak mirnog rješenja predmeta spora među parničnim strankama nije uopće pokušan niti proveden, da je tužba preuranjena i da je tužbu trebalo odbaciti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/20 (Ž. D.) | Sudska praksa | Aktio