Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-881/19 (K. A.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-881/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 881/19, rješavajući apelaciju Kadre Aljukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kadre Aljukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 017973 15 Rsž od 12. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 017973 13 Rs od 16. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kadro Aljukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 017973 18 Rev od 20. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 017973 15 Rsž od 12. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 017973 13 Rs od 16. februara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2748/18 od 6. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2748/18 koju je apelant podnio 3. oktobra 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017973 15 Rsž od 12. aprila 2018. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. i 2. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 9. juna 2020. godine.

5. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 4. juna 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa po osnovu jubilarne nagrade.

8. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 017973 13 Rs od 16. februara 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK) od 14. aprila 1993. godine, te da je 14. aprila 2013. godine imao 20 godina neprekidnog radnog staža, te je naveo da apelant svoje potraživanje za isplatu jubilarne nagrade zasniva na odredbi člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), odredbi člana 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih ličnih primanja policijskih službenika MUPTK (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

10. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nesporno da je članom 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima propisano da namještenik, odnosno policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu, te je nesporno da je članom 97. istog zakona propisano da će se Zakon o radu FBiH, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjivati na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno tim zakonom. Međutim, Općinski sud je naveo da apelantovo pozivanje na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora samo u pogledu načina na koji se vrši obračun za isplatu jubilarne nagrade ne može biti osnov za njenu isplatu, a iz razloga što je stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) 8. septembra 2005. godine, kako je to propisano članom 44. OKU-a, prestala primjena Kolektivnog ugovora. Općinski sud je naveo da OKU ne predviđa mogućnost isplate jubilarne nagrade, te se ne može ni primjenjivati naprijed navedeni način za njen obračun.

11. Osim toga, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 2. OKU-a propisano da se on zaključuje i primjenjuje na teritoriji Federacije BiH i da je obavezujući i važi za sve poslodavce, te je naveo da je stupanjem na pravnu snagu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) prestala primjena Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koji se odnose na plaće i naknade namještenika, zbog čega je i odlučeno kao u izreci presude.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017973 15 Rsž od 12. aprila 2018. godine odbijena je apelantova žalba od 9. marta 2015. godine i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o policijskim službenicima, odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, OKU, kao i Zakon o plaćama, odbio apelantov tužbeni zahtjev, za šta je dao odgovarajuće razloge koje prihvata i taj sud.

14. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima propisano da policijski službenici imaju pravo na jubilarnu nagradu, a identičnu odredbu sadrži i Zakon o policijskim službenicima FBiH, kao i Pravilnik, a koji su bili na snazi i 2013. kada je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža u organima uprave. Međutim, OKU, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud, nije propisao pravo na jubilarnu nagradu, a s pravom prvostepeni sud u datim razlozima utvrđuje da to pravo apelantu ne pripada ni stupanjem na snagu Zakona o plaćama. Naime, Kantonalnisud je istakao da je članom 69. stav 1. tačke 2, 3 i 5. Zakona o plaćama propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena odredaba Zakona o državnoj službi u FBiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odredaba Zakona o namještenicima koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredaba Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene tim zakonom. Stoga, kako je apelant neprekidan radni staž u organima uprave navršio u 2013. godini, dakle u vrijeme kada je već bio na snazi Zakon o plaćama, koji ne propisuje pravo zaposlenika na jubilarnu nagradu, a po članu 1. tog zakona on se primjenjuje i u kantonima, kakav status ima tuženi, to apelantu i prema ocjeni tog suda ne pripada pravo na isplatu potraživane jubilarne nagrade.

15. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da Zakonom o policijskim službenicima, niti Pravilnikom, sve i kada bi se oni mogli primijeniti na konkretan slučaj, nije bio propisan način utvrđivanja visine jubilarne nagrade, pa bi se zbog postojeće pravne praznine u pogledu visine te nagrade ona imala utvrditi primjenom odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora, na kojoj odredbi je apelant tokom prvostepenog postupka zasnivao zahtjev za isplatu jubilarne nagrade. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama tog člana, te je naveo da je tuženi tokom prvostepenog postupka tvrdio da je u godini koja prethodi godini u kojoj je apelant ispunio potreban radni staž poslovao s deficitom, a koji podaci su zvanično objavljeni. Budući da tu činjenicu apelant nije dovodio u pitanje tokom prvostepenog postupka, a niti u žalbi, Kantonalni sud je zaključio da ni prema odredbi člana 28. Kolektivnog ugovora tuženi ne bi bio u obavezi da apelantu isplati jubilarnu nagradu.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017973 18 Rev od 20. decembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija od 11. maja 2018. godine.

17. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da u konkretnom slučaju nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, a niti taj sud smatra da bi odlučivanje po predmetnoj reviziji bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije. Apelant navodi da ostaje pri navodima iz apelacije broj AP 2748/18.

19. Apelant navodi da su Kantonalni i Općinski sud učinili povrede procesnog zakona i da su proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da pravo na jubilarnu nagradu crpi iz Zakona o policijskim službenicima, koji je lex specialis i kojim je propisano da se njime reguliraju policijska ovlaštenja i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona. Dalje navodi da se predmetni sporni odnos ne može podvesti pod odredbe Zakona o plaćama, da Zakon o policijskim službenicima nije stavljen van snage, te ukazuje da se visina jubilarne nagrade, zbog propusta zakonodavne vlasti da propiše visinu jubilarne nagrade, ima obračunati primjenom člana 28. Kolektivnog ugovora, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog, niti deficitom u budžetu.

20. Također navodi da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu, te da je, zbog takvog postupanja Kantonalnog suda, a imajući u vidu svrhu revizije kao vanrednog pravnog lijeka, Vrhovni sud morao ne samo dopustiti već i usvojiti izjavljenu reviziju. Apelant ukazuje da je uslijed različitog postupanja Kantonalnog suda došlo do povrede zabrane diskriminacije (apelant je uz apelaciju dostavio presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. jula 2015. godine i broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine). Osim toga, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je ostao uskraćen za predmetnu naknadu.

21. U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi hronologiju postupka, te ukazuje na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim ističe zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je apelantovu reviziju odbacio iz razloga što nije ispunjavala uvjete za dopustivost iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a nije našao da su ispunjeni uvjeti za izuzetnu dopustivost iz člana 237. stav 3. ZPP-a, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da je taj sud preopterećen brojem parničnih predmeta, da se predmeti rješavaju prema Uputstvu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, prema starosti inicijalnog akta, i da ovaj predmet nije mogao ranije biti uzet u rad. Osim toga, naveo je da je predmet po žalbi zaprimljen 10. aprila 2015. godine, a da je presuda donesena 12. aprila 2018. godine, dakle u razumnom roku.

24. Općinski sud je naveo da apelacija nije osnovana i da nisu osnovani navodi da taj sud nije poštovao pravo na suđenje u razumnom roku. Općinski sud je opisao hronologiju postupka, naveo da je postupak pred tim sudom trajao 18 mjeseci, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16).

27. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, (...)

28. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

30. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).

31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav 1. tačke 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

(...)

2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, (...)

5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017973 18 Rev od 20. decembra 2018. godine (koje je apelant primio 8. februara 2019. godine) kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017973 15 Rsž od 12. aprila 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 2748/18 koja je odbačena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 12. aprila 2018. godine, a da je apelacija broj AP 2748/18 podnesena 11. maja 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

37. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

41. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4888/17 od 22. maja 2019. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1003/18 od 15. januara 2020. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 5397/18 od 4. juna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u Odluci broj AP 1003/18 Ustavni sud je istakao: „…da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporene odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora tuženi nije u obavezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nije pravilna prvostepena presuda, da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Naime, uvažavajući žalbu tuženog Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona).“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima Kantonalnog suda.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 4. juna 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 12. aprila 2018. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine i 10 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

46. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP-a, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Budući da se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu jubilarne nagrade, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

47. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja postupka. Analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao jednu godinu i osam mjeseci. Dalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža određenu pasivnost u radu tog suda jer je o apelantovoj žalbi odlučio nakon tri godine od dana zaprimanja predmeta. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

50. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

52. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u vezi s primjenom člana 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda br. 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. jula 2015. godine i 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

53. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

55. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije budući da ta odredba ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević