Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/20 (N. L.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2232/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2232/20, rješavajući apelaciju Nikole Leke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Leke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 K 027925 20 Kžž od 16. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 027925 19 Kž 2 od 16. oktobra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 K 027925 20 Kžž od 16. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 027925 19 Kž 2 od 16. oktobra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Povreda tajnosti pisma ili druge pošiljke iz člana 186. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, te je obavezan da plati troškove sudskog paušala.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant, kao uposlenik JP „Parkovi" Ljubuški na radnom mjestu sekretara, iako je znao da shodno članu 25. Statuta JP „Parkovi" Ljubuški, Nadzorni odbor raspisuje konkurs za izbor i imenovanje direktora društva i sprovodi proceduru imenovanja, kovertu žute boje sa prijavom na konkurs za izbor i imenovanje direktora društva, koju je putem redovne pošte podnio oštećeni T.B., a na kojoj je bilo jasno naznačeno da se radi o prijavi na konkurs, neovlašteno otvorio i u namjeri da oštećenog onemogući da ostvari prednost pri zapošljavanju iz koverte sa priloženom dokumentacijom izvadio uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata od 1. aprila 2014 godine. Vrhovni sud je naveo da je apelant navedenim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, jer se radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela sastoji u otvaranju bez odobrenja tuđeg pisma ili pošiljke i da se djelo smatra dovršenim samim otvaranjem pošiljke, nezavisno od toga da li je počinitelj saznao sadržinu tog pisma ili pošiljke. Vrhovni sud je naveo da je apelant znao da se prijava na natječaj ne smije otvarati, jer prema članu 25. Statuta JP „Parkovi" Ljubuški Nadzorni odbor raspisuje natječaj za izbor i imenovanje direktora društva i sprovodi proceduru imenovanja, te da je znao da se radi o tuđoj pošiljci, na kojoj bilo jasno naznačeno da se radi o prijavi na konkurs te označno „Ne otvarati". Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i okolnosti koje su od značaja za odluku o krivično pravnoj sankciji i da su one u dovoljnoj mjeri došle do izražaja izricanjem uvjetne osude apelantu, te naglasio da ovako izrečena krivično pravna sankcija nije stroga, da odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivnje i da je neophodno potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da „nije van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio ovo krivično djelo, da nije dokazana namjera, te da sud pri odmjeravanju kazne nije vodio računa o činjenici da ovo krivično djelo nije imalo štetne posljedice po oštećenog jer je navedeni konkurs poništen…“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/20 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio