Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7658/18 (S.J.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7658/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7658/18, rješavajući apelaciju S. J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. J. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 169552 17 Gž od 19. marta 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. J. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 169552 18 Rev od 6. septembra 2018. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. J. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 169552 18 Rev od 6. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 169552 17 Gž od 19. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 3237/18 Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda preciziranog u tački 1 ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3237/18 od 17. jula 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tuženih Dejana Malbašića, D. J. i mikrokreditnih organizacija „Eki“ i „Mikrofin“ (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. marta, odnosno 2. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud (dostava dostavnica, ali ne i odgovor na apelaciju iako je tražen) i tuženi Dejan Malbašić, D. J. i mikrokreditna organizacija „Mikrofin“ su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. marta do 6. jula 2020. godine. Mikrokreditna organizacija „Eki“ nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Dejan Malbašić je u svojstvu tužioca 30. decembra 2009. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelantkinje i D. J. radi isplate duga. Iz istorijata tužbe proizlazi da je tužilac bio žirant drugotuženom D. J. za odobrena dva kredita kod mikrokreditnih organizacija, i to „Eki“ u iznosu od 20.000,00 KM i „Mikrofin“ u iznosu do 17.000,00 KM na ime kupovine stana. Iz tužbe proizlazi da su tuženi nakon prispijeća rata kredita odbili da plaćaju dospjele rate, tako da je tužiocu, kao vlasniku SZR „Irina“, za svaku dospjelu ratu blokiran račun. Tužilac je predložio sudu da ukoliko tuženi u zakonskom roku ne postupe u skladu sa članom 182 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donese presudu zbog propuštanja.

7. Budući da se Osnovni sud tokom postupka uvjerio da su tuženi lično primili tužbu s prilozima na odgovor uz upozorenje u vezi s (ne)postupanjem prema članu 182 ZPP, Osnovni sud je donio Presudu zbog propuštanja broj 71 0 P 076574 09 P od 22. juna 2010. godine kojom je obavezao tužene, odnosno apelantkinju (prvotužena) i D. J. (drugotuženi) da tužiocu na ime duga solidarno isplate iznos od 37.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. maja 2009. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

Osporene odluke

8. Apelantkinja je svojstvu tužiteljice pokrenula parnični postupak protiv mikrokreditnih organizacija „Eki“ i „Mikrofin, te D. J. i Dejana Malbašića radi utvrđenja.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 169552 13 P od 24. marta 2017. godine utvrđeno je da apelantkinja nije jemac u Ugovoru o kreditu broj 01586492-01 koji su tuženi Mikrokreditno društvo „Mikrofin“ i tuženi D. J. zaključili 18. marta 2008. godine, što su ostali tuženi dužni priznati (stav 1 izreke). Istom presudom, i to stavom 2 izreke, utvrđeno je da je apelantkinja solidarni jemac iz ugovora o kreditu koji su Mikrokreditno društvo „Eki“ Sarajevo i D. J. zaključili 18. marta 2008. godine, što su tuženi dužni priznati, dok je stavom 3 izreke utvrđeno da tuženi Dejan Malbašić protiv apelantkinje nema pravo regresa u iznosu od 17.486,75 KM, što je tuženi Dejan Malbašić dužan priznati, a stavom 4 izreke utvrđeno je da tuženi Dejan Malbašić protiv apelantkinje nema pravo regresa preko 1/6 dijela iznosa od 19.061,50 KM. Stavom 5 izreke presude odbijen je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

10. Nakon sprovedenog postupka, ocjenom dokaza, u smislu člana 8 ZPP Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, pri čemu je taj sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 997, 1004, 1013 stav (1) i 1018.

11. Iz provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je taj sud ranije donio presudu zbog propuštanja (vidi tačku 7 ove odluke). Uvidom u dva ugovora o kreditu koje je tuženi D. J. zaključio s tuženim mikrokreditnim organizacijama utvrđeno je da je apelantkinja u jednom od ugovora koji je bio obezbijeđen sa šest jemaca bila jemac (solidarno jemstvo), na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi Dejan Malbašić protiv apelantkinje nema pravo regresa preko 1/6 dijela iznosa od 19.061,50 KM, koji je tuženi Dejan Malbašić kao jemac isplatio mikrokreditnoj organizaciji „Eki“ umjesto tuženog D. J.

12. Uvidom u drugi ugovor o kreditu Osnovni sud je utvrdio da apelantkinja nije bila jemac po tom ugovoru, što tužbeni zahtjev čini osnovanim, te je slijedom toga osnovan i zahtjev da tuženi Dejan Malbašić nema pravo regresa protiv apelantkinje u iznosu do 17.486,75 KM, koji je Dejan Malbašić platio mikrokreditnoj organizaciji „Mikrofin“ kao jemac za korisnika kredita D. J.

13. Odluka o troškovima postupka zasnovana je na odredbi člana 387 stav 1 ZPP, kao i na odredbi člana 388 istog zakona, pri čemu je Osnovni sud cijenio činjenicu da je apelantkinja propuštanjem da uloži odgovor na tužbu u predmetu broj 71 0 P 076574 09 P izazvala pokretanje parnice u kojoj je iznijela tvrdnje koje je trebala iznijeti u odgovoru na tužbu u citiranom predmetu, tako da je sud odbio zahtjev za naknadu troškova postupka.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, i to apelantkinje i tuženog Dejana Malbašića, Okružni sud je po službenoj dužnosti donio Rješenje broj 71 0 P 169552 17 Gž od 19. marta 2018. godine kojim je osporena presuda ukinuta i tužba odbačena, uz obavezivanje apelantkinje da tuženom Dejanu Malbašiću naknadi troškove parničnog postupka, te troškove sastavljanja žalbe (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

15. Nakon ispitivanja pobijane presude u granicama razloga iznesenih u žalbi i po službenoj dužnosti Okružni sud je zaključio da je žalba osnovana. U vezi s tim Okružni sud je najprije podsjetio na činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i na odlučenje tog suda (str. 2 i 3 obrazloženja). Zatim je Okružni sud podsjetio i na navode žalbi navodeći da apelantkinja osporava presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka, dok tuženi Dejan Malbašić u navodima žalbe tvrdi da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio izvedene dokaze, da nije vodio računa o prigovoru presuđene stvari iako je nesporno da je u toku prinudno izvršenje presude kojom je apelantkinja obavezana da zajedno sa D. J. solidarno vrati novac radi isplate kredita.

16. Zatim je Okružni sud podsjetio da iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud pod brojem 71 0 P 076574 09 P vodio parnični postupak po tužbi Dejana Malbašića protiv apelantkinje i D. J. zbog duga i da je taj sud 22. juna 2010. godine donio presudu zbog propuštanja kojom su apelantkinja i njen brat D. J. kao tuženi obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 37.000,00 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka. Iz stanja spisa proizlazi i to da je Dejan Malbašić kao tražilac izvršenja pokrenuo izvršni postupak radi naplate duga po osnovu presude zbog propuštanja, i to obustavljanjem 1/3 apelantkinjine plate koju ona ostvaruje kod Ministarstva bezbjednosti – Državne agencije za istrage i zaštitu.

17. U vezi s prethodno navedenim Okružni sud se pozvao na odredbu člana 196 stav (2) ZPP koju je citirao naglasivši da se o pravosnažno presuđenoj stvari ne može ponovo raspravljati, te da je postojanje pravosnažne presude negativna procesna pretpostavka za novo suđenje, tako da sud tužbu mora odbaciti.

18. Zatim je Okružni sud citirao dio iz odluke Vrhovnog suda RH od 28. maja 1997. godine: „Kada je pravosnažno okončanoj parnici tuženom naloženo da tužitelju plati određenu novčanu svotu, ne može tuženi u svojstvu tužitelja u novoj parnici tražiti da se utvrdi da tužitelj iz ranije parnice (sada u svojstvu tuženog) nema pravo na isplatu te novčane svote. Radi se, naime o presuđenoj stvari, jer se u novoj parnici zapravo traži poništenje učinka pravosnažne presude, zato tužbu za utvrđenje valja odbaciti.“

19. Dakle, kako je naglasio Okružni sud, u postupku koji je pravosnažno okončan apelantkinja je kao tužena, sada u ulozi tužiteljice, obavezana da zajedno sa D. J. solidarno isplati iznos od 37.000,00 KM Dejanu Malbašiću koji je on platio po osnovu dva kredita koja su predmet ovog spora. Shodno tome, apelantkinja u ovoj parnici u svojstvu tužiteljice ne može tražiti da se utvrdi da Dejan Malbašić nema pravo regresa u iznosu od 17.486,75 KM, kao ni pravo regresa preko 1/6 dijela u iznosu od 19.061,50 KM, bez obzira na činjenicu što u jednom od kredita nije bila jemac budući da je pravosnažnom odlukom ta obaveza ustanovljena, a tu mogućnost bi imala samo u slučaju da nije donesena pravosnažna presuda zbog propuštanja.

20. Okružni sud je zatim naglasio da je apelantkinja u postupku koji je prethodio donošenju presude zbog propuštanja primila tužbu i u zakonskom roku od 30 dana nije dala odgovor na tužbu, odnosno nije osporila navode tužbe, a imala je mogućnost da to učini, niti je po prijemu presude zbog propuštanja podnijela prijedlog za povrat u pređašnje stanje, niti eventualno prijedlog za ponavljanje postupka, tako da se taj propust ne može nadomjestiti podnošenjem predmetne tužbe. Okružni sud je naglasio da se u predmetnoj parnici traži poništenje efekta pravosnažne presude zbog propuštanja, pa se shodno tome radi o presuđenoj stvari.

21. S obzirom na sve izneseno, Okružni sud je primjenom člana 227 stav (2), te člana 397 stav (2) ZPP odlučio kao u dispozitivu rješenja.

22. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 169552 18 Rev od 6. septembra 2018. godine kojim je reviziju odbacio.

23. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da odredba člana 254 stav (1) ZPP propisuje da revizija protiv rješenja nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravosnažne presude (stav 2 člana 254 ZPP). Zatim je Vrhovni sud naglasio da se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje za koje je u tužbi vrijednost spora označena sa 10.100,00 KM, a kada se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužilac označi u tužbi (član 53 stav (2) tačka 4 i član 316 stav 1 u vezi sa članom 321 stav 2 sve iz ZPP). Shodno označenoj vrijednosti spora (10.100,00 KM) slijedi da apelantkinjina revizija nije dozvoljena (član 237 stav 2 ZPP).

24. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, apelantkinja u reviziji nije zahtijevala da se o reviziji odluči bez obzira na njenu nedozvoljenost, niti je tvrdila da odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237 stav (3) ZPP), pa shodno tome nije bilo mjesta odlučivanju o reviziji ni primjenom navedenih zakonskih odredbi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se tvrdi da su osporena rješenja nezakonita i kao takva krše apelantkinjino pravo na pristup sudu i imovinu. Prema apelantkinjinoj ocjeni, nepravilan je stav Okružnog suda da se radi o presuđenoj stvari jer ne postoje dokazi o identitetu stranaka, zahtjeva i činjeničnog osnova. Prema apelantkinjinoj ocjeni, ni iz izreke presude zbog propuštanja nije moguće utvrditi na šta se odnosi iznos od 37.000,00 KM, odnosno šta konkretno predstavlja osnov potraživanja i iz kojeg životnog događaja on proizlazi. Zaključak u tom pravcu ne pruža ni obrazloženje presude zbog propuštanja jer ona ne spominje bilo kakve ugovore, što svakako nije dovoljno za zaključak da se u tom postupku sudilo o ispunjenju ugovora koje ima u vidu apelantkinjina tužba. Apelantkinja tvrdi da je osporeno rješenje Okružnog suda proizvoljno jer se prilikom obrazlaganja stava o postojanju identiteta činjeničnog osnova govori o dva kredita, a ne o ugovorima, pri čemu ih se ne dovodi u nespornu vezu s ugovorima iz konkretne parnice, što svakako predstavlja proizvoljan zaključak jer se u presudi zbog propuštanja ugovori i ne spominju, a puko navođenje sintagme „dva kredita“ nije dovoljno za zaključak da se upravo ta dva kredita odnose na ugovore iz predmetne parnice. Shodno tome, zaključak o postojanju identiteta tužbenog zahtjeva i činjeničnog osnova je nepravilan i bez osnova u dokazima, a kada nedostaju ovi elementi, zaključak da se radi o presuđenoj stvari je proizvoljan. Apelantkinja zatim tvrdi da ni novčani iznosi koji su navedeni u presudi zbog propuštanja i iznosi koje je apelantkinja navela u tužbi nisu identični, pa ni ta činjenica ne upućuje na zaključak da se radi o presuđenoj stvari.

26. Apelantkinja zatim ukazuje da joj je i rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je revizija neosnovano odbačena. Prema apelantkinjinoj ocjeni, u navodima revizija dala je dovoljno razloga za primjenu člana 237 stav (3) tačka 2) ZPP, tako da je o reviziji trebalo meritorno odlučiti. Apelantkinja je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvala u apelaciji, osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovori na apelaciju

27. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud postupao u skladu s važećim zakonskim propisima, te da je donio odluku za koju je u obrazloženju dao valjane razloge, pa stoga u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava na koja se pozvala u apelaciji.

28. Tuženi (Dejan Malbašić i mikrokreditna organizacija „Mikrofin“) u odgovoru na apelaciju su, između ostalog, naveli da su navodi apelacije neosnovani jer je Okružni sud naveo jasne razloge za svoju odluku imajući u vidu stanje spisa oba predmeta iz kojeg se jasno moglo razaznati da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. D. J. je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je osporena odluka Okružnog suda nezakonita i da u cijelosti podržava razloge koje je apelantkinja navela u apelaciji.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

ž) Pravosnažnost presude Član 196. stav (2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 227. stav (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnesena poslije zakonom propisanog roka, ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužba trebalo da se odbaci ili o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno, ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

1. Revizija Član 237. st. (2) i (3) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

Član 254. st. (1) i (2) Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

Revizija protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravosnažne presude.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda

33. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava i rješenje Vrhovnog suda kojim je apelantkinjina revizija odbačena.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava ili obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelantkinja osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 169552 18 Rev od 6. septembra 2018. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zato što vrijednost pobijanog dijela osporene odluke nije ispunjavala zakonom propisani imovinski cenzus (vidi tač. od 22 do 24 ove odluke). Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantkinjinim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

35. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su apelantkinjini navodi u pogledu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i apelantkinjini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom. Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 169552 17 Gž od 19. marta 2018. godine

36. Apelantkinja osporava i rješenje Okružnog suda protiv kojeg apelantkinja nije imala djelotvorno pravno sredstvo kojim bi ga osporila budući da je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv navedenog rješenja odbačena zbog nepostojanja procesnih razloga za reviziju, iz čega slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 169552 17 Gž od 19. marta 2018. godine, pa kako se radi o procesnoj odluci Ustavni sud se u kontekstu dopustivosti apelacija u ovom dijelu poziva na sopstvenu praksu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3421/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, budući da je apelantkinja protiv navedenog rješenja blagovremeno podnijela apelaciju Ustavnom sudu (vidi tačku 2 ove odluke), apelantkinja je zadržala pravo da nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira o kakvoj odluci se radi, podnese apelaciju, tako da će Ustavni sud blagovremenost predmetne apelacije ispitati u odnosu na rješenje Vrhovnog suda. Dakle, iz dostavljene dostavnice proizlazi da je apelantkinjin punomoćnik rješenje Vrhovnog suda primio 30. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantkinja pobija rješenje Okružnog suda tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

41. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pristup sudu zbog činjenice što je njena tužba odbačena zbog presuđene stvari. Apelantkinja u tom pravcu iznosi brojne prigovore (vidi tačku 25 ove odluke) u nastojanju da diskredituje obrazloženje Okružnog suda.

42. Imajući u vidu apelantkinjine prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. g.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je takođe u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. g.) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti takođe mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. g.).

43. Shodno iznesenom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 196 stav (2) ZPP koja propisuje da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući o žalbama parničnih stranaka po službenoj dužnosti primjenom citirane odredbe ZPP ukinuo prvostepenu odluku, te apelantkinjinu tužbu odbacio zbog postojanja presuđene stvari. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoju odluku, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio (vidi tačke od 15 do 20 ove odluke).

44. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud tokom postupka utvrdio relevantne činjenice te utvrdio da je apelantkinjina tužba podnesena iz istog činjeničnog i životnog događaja iz kojeg je već ranije donesena presuda zbog propuštanja kojom su apelantkinja i njen brat D. J. obavezani na isplatu duga, te činjenicu da je na osnovu presude zbog propuštanja pokrenut izvršni postupak. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno naveo da apelantkinjina tužbu za utvrđenje zapravo ima za cilj poništenje pravnog efekta presude zbog propuštanja, što je u procesno-pravnom smislu nedopustivo jer se u takvom slučaju radi o presuđenoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je apelantkinja imala mogućnost da u parnici koja je pravosnažno okončana presudom zbog propuštanja iznese razloge koje navodi u predmetnoj parnici u svojstvu tužiteljice, ali da je to ona propustila da učini, iako je tokom postupka utvrđeno da je tužbu na odgovor uredno primila, te bila upozorena na posljedice nedostavljanja odgovora na tužbu, pri čemu apelantkinja u navodima apelacije ne tvrdi suprotno. Zapravo, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno naveo da je apelantkinja zaštitu svojih prava trebala tražiti u okviru parnice koju je pokrenuo Dejan Malbašić, a da je propuštanjem da to blagovremeno učini sebi uskratila mogućnost da u novoj parnici to čini na način kojim poništava pravne posljedice koje je već proizvela presuda zbog propuštanja. Ustavni sud u takvom obrazloženju Okružnog suda, suprotno apelacionim prigovorima, ne uočava proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu sve apelantkinjine bitne prigovore, koji u okolnostima konkretnog slučaja u kontekstu datog obrazloženja Okružnog suda nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja.

45. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 196 stav (2) ZPP apelantkinji nije prekršeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje budući da je to ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja bilo proporcionalno u obimu potrebnom da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu, a kojim, suprotno apelacionim navodima, nije došlo do zadiranja u suštinu zajemčenog prava.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na tvrdnjama u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu, pa kako je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da su ti prigovori neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi u odnosu na pravo na imovinu isto tako neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud odbacio apelantkinjinu tužbu zbog presuđene stvari jer je tokom žalbenog postupka utvrđeno da apelantkinjina tužba proizlazi iz istog činjeničnog i životnog odnosa iz kojeg je prethodno donesena presuda zbog propuštanja, te da procesno ograničenje iz člana 196 stav (2) ZPP ne dozvoljava da se novom tužbom za utvrđenje poništavaju pravne posljedice koje je već proizvela ranija presuda u okviru istih stranaka jer se u tom slučaju radi o presuđenoj stvari, što je Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio.

49. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se pozivanje na kršenje navedenog prava suštinski odnosi na prigovore u vezi s pravom na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu, a neosnovanost tih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke.

50. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7658/18 (S.J.) | Sudska praksa | Aktio