Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/20 (M. T.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2281/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2281/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Murat Torlaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Murat Torlaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 Rs 046044 18 Rev od 11. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Murat Torlaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Tahiba Bajramović advokat iz Tuzle, podnio je 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 Rs 046044 18 Rev od 11. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (JZU Dom zdravlja Izudin Mulabećirović - Izo Tešanj) na ime isplaćenih plata, naknada i doprinosa pobliže preciziranih izrekom prvostepene presude isplati novčani iznos od 58.962,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.149,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 58.962,63 KM, koliko je uloženo u specijalizaciju apelanta. Vrhovni sud je ukazao da je cilj i svrha svakog zaključenog ugovora njegovo ispunjenje, pa važi pravilo da ugovor treba održati (pacta sun servanda), te da se u pravilu ugovorom preuzete obaveze ispunjavaju u svemu onako kako glase. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je u konkretnom slučaju tužilac omogućio apelantu specijalizaciju uz njegovu obavezu da nakon obavljene specijalizacije i položenog specijalističkog ispita ostane na radu kod tužioca najmanje 1,5 period koliko je trajala specijalizacija. Vrhovni sud je naveo da apelant jeste završio specijalizaciju, ali nije ostao na radu kod tužioca ugovoreno vrijeme. Vrhovni sud je naveo da tužilac ima pravo na povrat iznosa novčane naknade isplaćene apelantu za vrijeme trajanja specijalizacije, kako je to i ugovoreno članom 4. Ugovora o specijalizaciji, te članom 8. Ugovora o radu, u visini utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, za period od 51,3 mjesec, koliko je manje proveo na radu kod tužioca. Vrhovni sud je naveo da je obaveza apelanta na činidbu proizašla iz valjanog pravnog posla, ugovora o specijalizaciji iz porodične medicine, koji se ne može posmatrati odvojeno od zaključenog ugovora o radu jer je isti bio preduslov za zaključenje ugovora o radu, pa je mjerodavno pravo za naknadu štete zbog povrede ugovorne obaveze sadržano u odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne u Zakonu o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da je provedenim vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđeno da srazmjerni neodrađeni dio koji je apelant po ugovoru bio dužan odraditi iznosi 66,6%, na koji način su od strane vještaka preračunati iznosi plata i drugih troškova specijalizacije, pa kako je tužilac na glavnoj raspravi svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještak, ne stoji navod revizije da tužilac potražuje plate i naknade koje je apelant primio dok je radio, nego upravo neodrađeni dio koji u novcu čini iznos od 58.962,63 KM, odnosno 66,6 % od ukupno isplaćenih naknada i troškova srazmjerno vremenu za koje nije izvršena obaveza tuženog po ugovoru o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da nije osnovana ni tvrdnja apelanta da tužilac ne trpi nikakvu štetu što apelant kod njega nije proveo ugovoreni period u radu, jer je apelant sa tužiocem zaključio ugovor o specijalizaciji osnovom kojeg je tužilac finansirao specijalizaciju apelanta radi sopstvenih potreba i koristi koju bi kasnije imao da je apelant nakon završetka specijalizacije ostao na radu kod tužioca, pa budući da se svrha ugovora koju je tužilac očekivao nije ostvarila, proizlazi da je pravilan stav nižestepenih sudova da tužilac trpi štetu nastalu povredom ugovorne obaveze, upravo zbog neostvarivanja svrhe zaključenog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je stoga, kod utvrđene činjenice da je apelant povrijedio ugovornu obavezu iz člana 4. Ugovora o specijalizaciji, te člana 8. Ugovora o radu (da nastavi sa radom određeno vrijeme u ustanovi koja mu je omogućila specijalizaciju), a da je tužilac u cijelosti ispunio svoje obaveze iz zaključenog ugovora o specijalizaciji, pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantu dužan tužiocu da naknadi štetu zbog neizvršenja ugovorne obaveze na osnovu odredbe člana 124. ZOO (kojom je propisano da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je pogrešno Vrhovni sud naveo da je apelant „zasnovao radni odnos na osnovu ugovora o specijalizaciji iz kojeg je proistekao i ugovor o radu“ te smatra da su mu plata i druge naknade isplaćivane po osnovu radnog odnosa a u skladu sa Zakonom o radu i da su iste bile obaveza tužioca. Dalje navodi da je obavezan da „plati ono što je primio za period u kojem je bio na specijalizaciji“, te da tužilac „nije uopšte imao štetu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević