Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7529/18 (S. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7529/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7529/18, rješavajući apelaciju Senada Boste, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Boste podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 037225 16 Rev od 18. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senad Bosto (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 037225 16 Rev od 18. septembra 2018. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Mikrokreditne fondacije EKI – Poslovnica Bugojno (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, tužena i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 17. marta do 3. aprila 2020. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 1. oktobra 2012. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga. U tužbi je naveo da je s tuženom 1. februara 2003. godine zaključio ugovor o pravnoj pomoći na neodređeno vrijeme, shodno kojem je kao advokat zastupao tuženu pred nadležnim sudovima BiH. Dalje je naveo da je tužena 30. maja 2012. godine jednostrano raskinula predmetni ugovor u skladu sa članom XII ugovora, da je po raskidu ugovora od apelanta preuzela predmete i otkazala punomoći koje su glasile na njegovo ime u svim sporovima u kojima je apelant zastupao tuženu. Apelant je naveo da je nakon raskida ugovora obračunao nastale troškove zastupanja tužene do raskida ugovora shodno Tarifi o nagradama i naknadama za rad troškova advokata u FBiH (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa), a taj troškovnik je sačinio u skladu s brojem predmeta u kojima je zastupao tuženu, koje troškove je tužena odbila da mu isplati.

6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 037225 12 P od 13. jula 2013. godine tužena je obavezana da apelantu na ime duga isplati iznos od 1.372,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva do iznosa od 135.521,26 KM odbijen kao neosnovan.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 P 037225 13 Gž od 18. marta 2014. godine apelantova žalba je uvažena i presuda Općinskog suda od 13. jula 2013. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da prvostepeni sud „pogrešno primjenjuje odredbu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOO) iako je apelant „ukazivao sudu da se u ovoj pravnoj situaciji mora primijeniti odredba člana 132. ZOO-a“, te je u vezi s tim apelant ukazivao na presudu Vrhovnog suda (u kojoj je istaknut stav da je ugovor o pružanju pravnih usluga po svojoj prirodi ugovor o djelu pa je u slučaju raskida tuženi obavezan tužiocu platiti naknadu za sve do tada izvršene radove u smislu člana 132. stav 2. ZOO-a). Nadalje je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud posebno trebao cijeniti relevantne činjenice koje je utvrdio vještak u svom nalazu, te da je „sud ovaj dokaz morao cijeniti s posebnom pažnjom“. U vezi s tim je ukazano da apelant osnovano žalbom ukazuje da pobijana presuda nema jasno i valjano obrazloženje u smislu odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u pogledu apelantovih navoda, da li mu pripada pravo na naplatu troškova postupka od tužene za radnje koje je poduzeo shodno odredbi člana XVI ugovora o pravnoj pomoći, prije nego što tužena te troškove naplati od svojih klijenata (dužnika). Stoga, kako je navedena povreda utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke prvostepenog suda, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 227. ZPP-a odlučio kao u izreci presude, uz napomenu da je prvostepeni sud u ponovnom postupku dužan otkloniti navedeni nedostatak tako što će pozvati vještaka finansijske struke da svoj nalaz dopuni tako što će tačno utvrditi iznose za radnje koje je apelant poduzeo u korist tužene, a koji mu nisu plaćeni do raskida navedenog ugovora. Također, smatra da je prvostepeni sud dužan u ponovnom postupku cijeniti i navode tužene da je u međuvremenu i nakon raskida ugovora na apelantov račun transferirala dosuđene i naplaćene iznose na ime troškova postupka u iznosu od 17.708,96 KM. Osporene presude

8. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 46 0 P037225 14 P 2 od 2. novembra 2015. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime duga isplati iznos od 108.720,31 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu pobliže definiranom izrekom presude.

9. Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužena jednostrano raskinula ugovor o pravnoj pomoći 30. maja 2012. godine, postupajući shodno članu XII navedenog ugovora. Tom odredbom regulirana je mogućnost jednostranog raskida ugovora, i to vansudskim putem pismenim otkazom. Dakle, postupajući prema citiranoj odredbi predmetnog ugovora, tužena je, dostavljajući apelantu podnesak od 30. maja 2012. godine, predmetni ugovor jednostrano raskinula. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su članom II ugovora regulirane apelantove obaveze, da je članom XI utvrđena visina naknade (paušal) koji pripada apelantu za obavljene poslove, dok je članom XVI stav 2. regulirano da apelantu pripadaju i dosuđeni troškovi postupaka shodno Advokatskoj tarifi, koje troškove imaju snositi druge stranke kao sudionici u postupku, kao i način naplate i transferi tih troškova tužene prema apelantu, a koja naplata je vezana uz uvjet ako tuženoj ti troškovi budu isplaćeni. Parnične stranke su aneksima na ugovor o pravnoj pomoći od 1. februara 2004. godine, 1. januara 2006. godine, 2. februara 2009. godine, 11. marta 2010. godine i 17. augusta 2011. godine mijenjale visinu mjesečne naknade koju je tužena bila dužna isplatiti apelantu na ime poslova zastupanja u pogledu visine paušala. Pregledom uplata advokatskih troškova Općinski sud je utvrdio da je tužena apelantu od 31. oktobra 2012. godine uredno vršila isplate u ugovorenim rokovima ugovorenih paušalnih iznosa prema članu XI predmetnog ugovora, a uvidom u dopunski nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 26. maja 2015. godine utvrđeno je da je tužena i nakon raskida ugovora 30. maja 2012. godine nastavila s uplatama apelantu dosuđenih a naplaćenih troškova.

10. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno ima li apelant pravo na isplatu ugovorenih i dosuđenih troškova postupka za sve poduzete radnje prije nego što ih tužena naplati od svojih klijenata, a s obzirom na odredbu člana XVI stav 2 raskinutog ugovora o pravnoj pomoći. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz odredaba navedenog ugovora, kao i odredbe člana 38. tada važeće Advokatske tarife („Službeni list SRBiH“ br. 34/90 i 5//94) proizlazi da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom nezavisno od odredaba Tarife, te da je članom 28. odredbe nove Advokatske tarife („Službene novine FBiH“ broj 22/04) na identičan način regulirana mogućnost ugovaranja visine nagrade advokata i njegovog klijenta. Dakle, imajući u vidu odredbe ugovora o pravnoj pomoći, Općinski sud je konstatirao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaključivanjem predmetnog ugovora pristao da zastupa tuženu pred sudovima BiH za ugovoreni paušalni novčani iznos. Međutim, Općinski sud je također istakao da je apelant naplatu troškova postupka vezao za uvjet (član XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći) da mu navedeni troškovi budu isplaćeni kada budu naplaćeni od drugih stranaka, dužnika tužene. Općinski sud je također ukazao da su odredbom člana 132. ZOO-a regulirani učinci raskida ugovora u smislu da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a da svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, a da se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je također ukazao da je apelant visinu štete pokušao dokazati vještačenjem po vještaku finansijske struke, koji je u svom osnovnom nalazu i mišljenju, kao i u dopunskom nalazu konstatirao da nije sporno da vrijednost izvršenih, a neisplaćenih usluga apelantu od tužene iznosi 108.720,31 KM, da je tužena apelantu uredno i u ugovorenom roku za vrijeme trajanja ugovora o pravnoj pomoći izvršila plaćanje novčanog paušala i da je nakon raskida ugovora nastavila s plaćanjem troškova postupka apelantu isplaćenih od trećih lica i njihov transfer na apelantov žiroračun, sve u skladu s odredbom čl. XI i XVI stav 2. predmetnog ugovora.

11. Imajući u vidu odredbu člana XVI stav 2. predmetnog ugovora, Općinski sud je također istakao da je nesporno da je apelant naplatu svojih potraživanja od tužene na ime troškova postupka vezao za budući neizvjestan uvjet, ako ti troškovi uistinu budu i naplaćeni od drugih lica kao stranaka u tim postupcima, jer postoji mogućnost odbijanja tužbenog zahtjeva ili obustave postupaka i sl. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužena u cijelosti ispoštovala obaveze iz predmetnog ugovora tako da se tužena oslobodila obaveze da apelant od nje potražuje vraćanje onoga što mu je dato prema Advokatskoj tarifi zbog budućeg i neizvjesnog uvjeta. Dakle, smatra da apelant raskidom ugovora tužene o pravnoj pomoći ne trpi štetu jer je potpisivanjem predmetnog ugovora s tuženom pristao na rad za paušalni iznos i na naplatu dosuđenih troškova od trećih lica pod uvjetom da oni i budu naplaćeni. Osim toga, Općinski sud je ukazao da se apelantu ne može osporavati pravo da ubuduće postavi obligacionopravni zahtjev ako tuženoj bude izvršena isplata na ime troškova postupka od sudionika postupka u predmetima u kojima je apelant zastupao tuženu, u slučaju da tužena naplaćeni novac od trećih lica zadrži za sebe. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe čl. 384. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 037225 16 Gž 2 od 15. juna 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda od 2. novembra 2015. godine.

13. Kantonalni sud je naveo da je žalbu protiv presude prvostepenog suda apelant izjavio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud zanemario upute iz rješenja od 18. marta 2014. godine jer nije cijenio dokaze na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a, prije svega nalaz vještaka finansijske struke jer mu je raskidom predmetnog ugovora nanesena šteta u visini troškova parničnog postupka po pravomoćnim presudama, a za koje iznose se tužena, kako je naveo, neosnovano obogatila. Također, smatra da nakon raskida ugovora nema mogućnost provjeravati da li je i kada tužena od svojih dužnika naplatila dosuđene iznose. Posebno naglašava da je raskidom ugovora o pravnoj pomoći prestala da važi i odredba člana XVI navedenog ugovora, kojom je reguliran način izmirenja troškova advokatskih usluga za obavljene radnje, da iz navedenih razloga ima pravo na naknadu štete po osnovu člana 132. ZOO-a i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 74. citiranog zakona.

14. Cijeneći osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li raskidanjem ugovora apelant stječe pravo na isplatu svih do tada dosuđenih parničnih troškova, bez obzira na to što ih tužena nije naplatila, pri tome imajući u vidu sadržaj odredbe člana XVI stav 2. predmetnog ugovora. Cijeneći apelantove žalbene navode i dovodeći ih u vezu s izvedenim dokazima, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku donio pravilnom primjenom odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP-a, odnosno da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilno tumačenje predmetnog ugovora ocijenio da su stranke ugovorile način plaćanja troškova po pravomoćnim presudama, kao i mjesečni paušal. U vezi s tim, Kantonalni sud je također ukazao da iz dopunskog nalaza vještaka finansijske struke od 26. maja 2015. godine, kao i iskaza samog apelanta datog na glavnoj raspravi od 13. juna 2013. godine proizlazi da je tužena u toku trajanja ugovornog odnosa prema apelantu ispunjavala ugovorne obaveze i da je nakon raskida navedenog ugovora sve naplaćene troškove transferirala apelantu na njegov račun, a da utuženi iznos troškova postupka u iznosu od 108.720,31 KM do sačinjavanja dopunskog nalaza vještaka finansijske struke tužena nije naplatila od svojih dužnika. Kantonalni sud je dalje naveo da iz sadržaja žalbe proizlazi da apelant ne spori ispunjenje ugovorenih obaveza tužene u toku trajanja ugovora, niti osporava da mu je tužena nakon raskidanja ugovora isplatila iznos od 17.708,96 KM shodno obavezi iz člana XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći. Suština apelantovih žalbenih navoda, prema ocjeni Kantonalnog suda, jeste da mu je tužena raskidanjem ugovora pričinila štetu u visini dosuđenih parničnih troškova, bez obzira na odredbu člana XVI stav 2. predmetnog ugovora i da se tužena za taj iznos obogatila. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da nijednom odredbom osim odredbe člana 132. stav 1. ZOO-a nije propisano da je strana koja jednostrano raskine ugovor dužna drugoj strani bezuvjetno nadoknaditi štetu. Dalje navodi da raskidanje ugovora u ovoj pravnoj stvari nije posljedica apelantovog neispunjenja ugovorene obaveze jer ovom odredbom nije ugovorena obaveza ugovarača koji raskida ugovor da drugom ugovaraču isplati štetu. Dakle, smatra da u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZOO-a pravo na eventualnu štetu ne predstavlja neoborivu pravnu pretpostavku. Naprotiv, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio dužan dokazati da mu je raskidanjem ugovora pričinjena šteta za koju je odgovorna tužena shodno odredbi čl. 154. stav 1. i 155. ZOO-a, kako to, prema ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje prvostepeni sud. Međutim, kako iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da je tužena do sačinjavanja dopunskog nalaza vještaka finansijske struke postupala u skladu s odredbom člana XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći, a da apelant nije predlagao druge dokaze kojim bi eventualno dokazao suprotno, to su, prema ocjeni ovog suda, neosnovani apelantovi žalbeni navodi u tom dijelu.

15. Nadalje je Kantonalni sud ukazao da je odredbom čl. od 211. do 219. ZOO-a propisan obligacionopravni institut stjecanja bez osnova. Dakle, smatra da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem navedenih odredbi, a na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, utvrdio da tužena dosuđene parnične troškove koji su predmet tužbenog zahtjeva nije naplatila, pa se stoga ne može govoriti o stjecanju bez osnova, zbog čega i ovaj apelantov navod smatra neosnovanim. Također je ukazao da je odredbom člana 74. stav 2. ZOO-a propisano djelovanje ugovora koji je zaključen pod odložnim uvjetom, da ugovorena obaveza nastaje ispunjenjem ugovorenih uvjeta, a pod uvjetom u smislu ove odredbe podrazumijeva se buduća neizvjesna činjenica ili okolnost od čijeg nastupanja, odnosno nenastupanja zavisi izvršenje ugovorene obaveze. Nadalje je ukazano da je članom 78. navedenog zakona regulirano da izvršenje ugovorenih obaveza ili ostvarivanje prava može biti odloženo, u kojem slučaju se primjenjuju pravila o odložnom uvjetu.

16. Prema tome, kako iz sadržaja ugovora o pravnoj pomoći od 1. februara 2003. godine proizlazi da su parnične stranke članom XVI stav 2. ugovorile da će tužena apelantu pored mjesečnog paušala iz člana XI transferirati i iznos dosuđenih troškova po pravomoćnim presudama nakon što ih naplati od svojih dužnika, Kantonalni sud smatra da ispunjenje obaveze tužene i apelantovo pravo da potražuje troškove postupka zavise od njihove naplate. Stoga, Kantonalni sud smatra da se u ovoj pravnoj stvari radi o dospijeću obaveze pod ugovorenim uvjetom i ispunjenju sa odložnim rokom shodno odredbi čl. 74. i 78. ZOO-a. Da li je i kada tužena naplatila dosuđene troškove postupka, Kantonalni sud smatra da apelant može provjeravati bilo kod tužene ili njenih poslovnih banaka i u propisanom roku tražiti dobrovoljno ispunjenje ili ispunjenje sudskim putem jer se, kako je već navedeno, radi o stečenoj obavezi tužene i apelantovom stečenom pravu koja ne prestaju raskidom ugovora. Stoga, Kantonalni sud smatra i da obrazloženje presude prvostepenog suda, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, sadrži sve elemente propisane članom 191. stav 4. ZPP-a, na osnovu čega je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, te je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 46 0P 037225 16 Rev od 18. septembra 2018. godine apelantovu reviziju odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

18. Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom osporava presudu Kantonalnog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odredbe člana 132. st. 1. i člana 74. ZOO-a. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zatim opširno prezentirao činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te ukazao da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, drugostepeni sud rješavajući o apelantovoj žalbi, postupajući u smislu odredbi člana 231. ZPP-a, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, pri tome navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost svog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Dosljedno navedenom, smatra da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP-a, koji prigovor apelant obrazlaže time da je drugostepeni sud postupio suprotno od svoje ranije odluke – da se apelantu imaju isplatiti sve izvršene radnje koje je poduzeo za tuženu, kao posljedice raskida ugovora, „te da je samo naložio da se u novom postupku ponovi vještačenje i utvrdi tačan iznos tih troškova“, zbog čega je osporena oduka, prema apelantovom mišljenju, diskriminatorska. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da, u vezi s apelantovim navodima „da postupanje Kantonalnog suda nije bilo u skladu s principom pravne sigurnosti“, prema ocjeni revizionog suda, ovi apelantovi navodi „nemaju uporište u sadržajima datih razloga pobijane presude drugostepenog suda, na strani kojeg suda protivno izraženom stavu [apelanta], ne postoji obaveza poštivanja ranije izraženog pravnog stava, kako procesno tako i materijalnopravne prirode, sve i da postoji tako postupanje, kojeg u konkretnoj pravnoj stvari i nema“. U vezi s tim je istaknuto da je drugostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica utvrdio navedeno činjenično stanje, kojim je u smislu navedenih odredbi člana 240. stav 2. ZPP-a vezan revizioni sud, te da je pravilno prilikom odlučivanja izveden zaključak o njegovoj neosnovanosti, koji je opredijelio pravilnu i zakonitu odluku drugostepenog suda, pri čemu je taj sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, za svoju odluku dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. U pogledu nagrade za rad i troškova nastalih vršenjem advokatske djelatnosti, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 31. st. 4. i st.

5. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 40/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) propisano da se Advokatskom tarifom određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti, kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife. U vezi s tim je ukazano da, prema odredbama tarife, advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, te da će sudovi i drugi organi odluku o troškovima postupka advokata određivati u skladu s Advokatskom tarifom koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

19. Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantov revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno člana 132. ZOO-a, a u vezi s odredbom člana 74. ZOO-a, budući da apelant smatra da je jednostranim raskidom predmetnog ugovora stavljen u nepovoljan položaj jer nema kontrolu naplate svojih troškova pa tužena može apsolutno raspolagati tim potraživanjima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana XII predmetnog ugovora regulirano da svaki ugovarač može otkazati ovaj ugovor dostavljanjem pismenog otkaza, vansudskim putem, iz čega proizlazi da su ugovorne strane ugovorile pravo na jednostrani raskid ugovora. Prema tome, smatra da je pravilno pobijanom presudom drugostepenog suda ocijenjeno da kod apelanta nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, već samim tim što nastanak i visinu nastale štete apelant nije ni dokazao. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant povredu prava na pravično suđenje dovodi u vezu s arbitrarnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Suštinu pogrešne primjene procesnog prava apelant vidi u različitom postupanju Kantonalnog suda u smislu odredbe člana 197. ZPP-a, a u vezi sa članom 202. citiranog zakona. Naime, smatra da taj sud nije postupio u skladu s principom pravne sigurnosti jer je prvi put donio rješenje od 18. marta 2014. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio i presudu Općinskog suda od 13. jula 2013. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, nakon čega je 15. juna 2016. godine potvrdio shvatanje prvostepenog suda koje je u ranijoj odluci osporio. Također, smatra da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odredba člana 132. ZOO-a, dovodeći je u vezu s odredbom člana 74. citiranog zakona. Naime, apelant tvrdi da je sud zanemario činjenicu pravne situacije raskidanja predmetnog ugovora, gdje nenaplaćeni troškovi predstavljaju dug, odnosno štetu koju apelant ima zato što je tužena odlučila jednostrano raskinuti ugovor bez njegove krivice. U konkretnoj situaciji navodi da je izvršio usluge zastupanja tužene po pojedinačnim radnjama koje su naplative i raskidom ugovora tužena je stavila van snage odredbe o načinu izmirenja njegovih troškova koji su nastali zastupanjem tužene, pa tvrdi da je za njega nastupila šteta jer je stavljen u nepovoljan položaj jer nema kontrolu naplate svojih troškova, a da tužena može apsolutno raspolagati tim potraživanjima, odreći ih se, koristiti ih za naplaćivanje svog glavnog duga itd. Stoga ističe da je Vrhovni sud sasvim pogrešno primijenio materijalno pravo – odredbu člana 132. ZOO-a, pogrešno se pozivajući na to da je predmetni ugovor zaključen pod odložnim uvjetom iz člana 74. ZOO-a. U vezi s tim, apelant također ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

22. Općinski sud apelantove navode smatra neosnovanim i netačnim jer, kako navodi, apelant povredu prava na pravično suđenje dovodi u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, o čemu su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tužena navodi da apelant zanemaruje da je stav sudova na sve tri instance bio istovjetan. Prema stavu tužene, nesporno je utvrđeno i dokazano da je sporni ugovorni odnos između apelanta i tužene zasnovan sa jasno definiranim pravima i obavezama. Smatra da je tokom postupka dokazala da je sa apelantom imala zaključen ugovor o pružanju pravne pomoći, koji je kasnije mijenjan i dopunjavan aneksima koji se odnose na povećanje mjesečnog paušalnog iznosa koji je tužena plaćala apelantu tokom trajanja ugovornog odnosa, da su navedenim ugovorom određena prava i obaveze ugovornih strana, da je tužena ispunjavala svoju ugovornu obavezu isplatom ugovorenih mjesečnih paušala, te da je obaveza iz člana XVI ugovora zapravo obaveza pod odgodnim uvjetom na koji je apelant pristao u momentu zaključenja ugovora, da je i takvu obavezu izvršavala kako za vrijeme trajanja ugovora tako i nakon njegovog raskida. Stoga smatra neosnovanim apelantove navode da mu nije isplatila troškove koji još uvijek nisu niti plaćeni od trećih lica jer je obaveza tužene direktno uvjetovana plaćanjem takvih troškova od trećih lica.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74.

(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

(2) Ako je zaključen po odložnim uslovom pa se uslov ne ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.

(4) Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.

Dejstvo raskida Član 132. stav 1.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. […]

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 191. stav 4.

[…] (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 227.

(1)Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] (6) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog postupka povređene i u čemu se povrede sastoje.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 037225 16 Rev od 18. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na naknadu štete koja se ogleda u isplati ugovorenih i dosuđenih troškova postupka u slučaju raskida ugovor o pravnoj pomoći, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

34. U vezi s apelacionim navodima kojim apelant ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

36. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu radi naknade štete na ime troškova postupka zbog jednostranog raskida ugovora tužene na osnovu izvedenih dokaza, prvenstveno cijeneći nalaz vještaka finansijske struke, apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, primjenom odredbe člana 132. ZOO-a, u vezi sa članom 74. citiranog zakona i članom XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, primjenom citiranih odredbi ZOO-a i navedenog ugovora, apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedenim odredbama ZOO-a reguliran institut naknade eventualne štete u slučaju raskida ugovora, kada je ugovor zaključen pod „odložnim“ uvjetom, odnosno ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice i odredbe člana XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći, kojom je determiniran način plaćanja u smislu da apelantu pripadaju i troškovi parničnog postupka po Advokatskoj tarifi koje snosi druga strana – sudionici postupka, a koje će tužena isplatiti apelantu kada oni budu naplaćeni. Dakle, Vrhovni sud je, cijeneći činjenicu da je apelant u okolnostima predmetnog slučaja svjesno pristao na zaključenje predmetnog ugovora s tuženom, odnosno svjestan činjenice da mu je tužena dužna isplatiti troškove postupka kada ih bude naplatila od svojih klijenata (dužnika, član XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći), dakle pod odložnim uvjetom. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda koji je utvrdio da se u datim okolnostima konkretnog slučaja radi o dospijeću obaveze tužene prema apelantu pod ugovorenim uvjetom i ispunjenju sa odložnim rokom shodno odredbi člana 74. ZOO-a. Ovo iz razloga što je zapravo nesporno da su parnične stranke članom XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, navedeni ugovor u dijelu isplate troškova postupka apelantu zaključile pod odložnim uvjetom, odnosno da njegov nastanak zavisi od neizvjesne činjenice isplate troškova postupka tuženoj od dužnika. Iz navedenog slijedi da je obaveza tužene prema apelantu dospjela kada se navedeni uvjet ispuni, za što su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje, a što je potvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke, iz kojeg proizlazi da je tužena apelantu isplatila sva potraživanja na ime troškova postupka koje je naplatila od dužnika do momenta raskida ugovora (30. maja 2012. godine), osim troškova postupka koji nisu naplaćeni. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je utvrđeno da je tužena i nakon raskida ugovora nastavila s uplatama apelantu dosuđenih, a naplaćenih troškova postupka apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava i tvrdnji da je tužena isključivi krivac za uzrokovanu štetu nastalu raskidom ugovora i da mu stoga treba naknaditi cjelokupnu štetu, a ne samo pravičan dio štete prouzrokovane do raskidanja navedenog ugovora, odnosno bez obzira na to da li je navedene troškove postupka naplatila od svojih klijenata, dužnika.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 132. ZOO-a, dovodeći je u vezu s odredbom člana 74. citiranog zakona, a u vezi s odredbom člana XVI stav 2. ugovora o pravnoj pomoći, kojom je regulirana obaveza tužene da apelantu isplati troškove postupka kada ih naplati, dakle pod odložnim uvjetom. Stoga, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

38. U vezi s apelantovim navodom koji se ogleda u različitom postupanju Kantonalnog suda, odnosno u pogrešnoj primjeni procesnog prava, te koji sud je postupio suprotno principu pravne sigurnosti (u smislu da je prvobitno rješenjem od 18. marta 2014. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo prvostepenu presuda, nakon čega je 15. juna 2016. godine potvrdio shvatanje prvostepenog suda koje je, kako apelant navodi, u ranijoj odluci osporio), Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

39. U datim okolnostima Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud rješenjem od 18. marta 2014. godine apelantovu žalbu usvojio i presudu prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, primjenom odredbe člana 227. ZPP-a, zaključivši da prvobitno donesena presuda prvostepenog suda ne sadrži valjano obrazloženje u smislu odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a. Pri tome, prvostepenom sudu je naloženo da navedene nedostatke otkloni tako što će vještak finansijske struke dopuniti svoj nalaz, te tačno utvrditi iznose za radnje koje je apelant poduzeo u korist zastupanja tužene, a koje troškove je tužena naplatila, a koji apelantu nisu isplaćeni do raskida predmetnog ugovora, kao i da je taj sud dužan u ponovnom postupku cijeniti navode tužene da je i nakon raskida navedenog ugovora na apelantov račun izvršila plaćanje na ime troškova postupka.

40. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud presudom od 15. juna 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda od 2. novembra 2015. godine, donesenu u ponovnom postupku. Ovakvo odlučenje Kantonalnog suda je potvrđeno osporenom presudom Vrhovnog suda koji je odbio izjavljenu reviziju. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud u ponovnom postupku ocjenom izvedenih dokaza, posebno cijeneći dopunski nalaz vještaka finansijske struke od 26. maja 2015. godine, u smislu upute iz ukidajućeg rješenja, zaključio da tužena nije odgovorna za naknadu štete troškova postupka koje apelant potražuje jer troškove koje apelant potražuje nije naplatila od svojih dužnika do raskidanja navedenog ugovora (30. maja 2012. godine). U tom kontekstu, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud presudom od 15. juna 2016. godine dao eksplicitno obrazloženje zašto su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani. Ovakve razloge je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda koji je zaključio da apelantovi navodi u vezi s postupanjem Kantonalnog suda u ponovnom postupku nemaju uporište u sadržajima datih razloga pobijane presude drugostepenog suda. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, zapravo proizlazi, imajući u vidu naprijed data obrazloženja, da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja dao jasno i argumentirano obrazloženje koje korespondira odredbi člana 226. ZPP-a, a u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP-a, kojom je propisano da će sud posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka i da će se izjasniti, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnom osnovu spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je prethodno rješenje Kantonalnog suda od 18. marta 2014. godine imalo procesni karakter i da se nije bavilo suštinom apelantovog tužbenog zahtjeva, već procesnim propustima prvostepenog suda, koji su, kako to proizlazi iz postupka okončanog osporenom presudom Vrhovnog suda, otklonjeni u ponovnom postupku. Stoga se u takvim okolnostima pokazuju neosnovanim apelantovi apelacioni navodi o kršenju principa pravne sigurnosti zbog različitog postupanja Kantonalnog suda kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva primjenom relevantnih odredbi ZOO-a, ZPP-a i ugovora o pravnoj pomoći, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u okolnostima konkretnog slučaja nalazi argumente koji bi mogli biti osnov da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, pa proizlazi da svoje navode o povredi ovog prava zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba i odredaba ugovora o pravnoj pomoći, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7529/18 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio