Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/20 (A. S.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2283/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2283/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Almir Smailbegović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Smailbegović protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 P 071221 20 Gž od 13. travnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 P 071221 18 P od 21. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Smailbegović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Breze, kojega zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokoga, podnio je 9. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 071221 20 Gž od 13. travnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 071221 18 P od 21. listopada 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženica (JU „Kantonalna bolnica Zenica“) na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni iznos, kao i da mu za pretrpljeni strah isplati određeni iznos, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da među parničnim strankama nije bilo sporno da se apelant liječio kod tuženice, ali da je sporno da li je tuženica provela liječenje sukladno pravilima nauke i struke, odnosno da li je liječenje apelanta bilo adekvatno i da li je isto dovelo do umanjenja životne opasnosti i pretrpljenoga straha. Kantonalni je sud istakao da, nasuprot prizivnim navodima apelanta, prvostupanjski sud nije učinio povrede odredaba parničnoga postupka. Kantonalni je sud istakao da su takvi prizivni navodu suprotni izvedenim dokazima i utvrđenome činjeničnome stanju u stanju prvostupanjskoga spisa. Kantonalni je sud naveo da su na glavnoj raspravi i nastavku glavne rasprave parnične stranke izvele dokaze koje su predložile na pripremnome ročištu, te da obrazloženje prvostupanjske presude potvrđuje da su izvedeni dokazi cijenjeni sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni je sud istakao da je, suprotno prizivnim navodima apelanta, prvostupanjski sud cijenio rješenje FZ PIO/MIO od 17. ožujka 2015. godine u smislu činjenica koje i nisu bile sporne, a to je da je tim rješenjem apelantu priznata invalidnost II kategorije zbog bolesti. Kantonalni je sud istakao da iz ovoga rješenja ne proistječe o kojoj bolesti se radi, a da se naročito iz rješenja ne može utvrditi da je do bolesti došlo neadekvatnim medicinskim tretmanom apelanta kod tuženice, na čemu apelant ustrajava. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 154., čl. 155., čl. 158. i čl. 170. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni je sud naveo da bi naime postojala odgovornost za štetu od strane tuženice potrebno bi bilo da je osoba koja je prouzročila štetu ima svojstvo radnika kod tuženika, da je radnik prouzročio štetu odgovarajućom radnjom koju je poduzeo u radu ili u svezi sa radom i da kod poduzimanja te radnje nije postupao onako kako je trebalo i da šteta ne potječe od opasne stvari ili djelatnosti. Kantonalni je sud istakao da tuženica odgovara po principu subjektivne odgovornosti, tj. ukoliko postoji krivica radnika za prouzročenu štetu, postoji i krivica tuženice koja je pretpostavljena. Kantonalni je sud istakao da medicinska greška podrazumijeva nesavjesno postupanje liječnika, a kako je utvrđeno da je liječnik (A.M.) kao zaposlenik tuženice prilikom poduzimanja radnji postupao onako kako je trebalo, odnosno prema standardima liječničke struke, i kako je pružio adekvatan tretman apelantu, nema odgovornosti tuženice.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je pogrešna odluka sudova koji su odbili njegov tužbeni zahtjev u situaciji kada „tuženica nije poduzela sve radnje u postupku liječenja apelanta“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode, je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, a naročito navode koji se odnose u vezi sa radnjama postupajućega liječnika tuženice, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drugačije odlučivanje u predmetnomu slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/20 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio