Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6854/18 (E.S.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Miješanje
- Upravni postupak
- Strani državljanin
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6854/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6854/18, rješavajući apelaciju E. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. S. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028364 18 U od 17.
septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 22. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028364 18 U od 17. septembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Granične policije Bosne i Hercegovine - Terenske kancelarije Sjeveroistok Bijeljina - Jedinica Granične policije Orašje (u daljnjem tekstu: Granična policija) zatraženo je 16. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ministarstvo i Granična policija su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. aprila 2020. godine do 5. maja 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Granične policije broj 17-13-3-4/18 od 18. januara 2018. godine odbijen je ulazak apelanta u Bosnu i Hercegovinu. Navedenim rješenjem apelantu, državljaninu Austrije, rođenom 26. juna 1980. godine u Tuzli, nije dozvoljen ulazak u Bosnu i Hercegovine, jer je kontrolom dokumenata utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti Bosne i Hercegovine, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u Bosni i Hercegovini ili međunarodnim odnosima, te time ne ispunjava uvjete iz člana 24. stav 1. u vezi sa članom 19. stav 3. Zakona o strancima.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-8/18 od 26. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Granične policije. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je apelantu odbijen ulazak u BiH, u skladu sa odredbom člana 24. stav 1. a u vezi sa članom 19. stav 3. tačka g) Zakona o strancima, stoga što je u toku postupka na osnovu pribavljenih podataka i informacija u bazi podataka Interpola utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 028364 18 U od 17. septembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba u postupku upravnog spora protiv rješenja Ministarstva od 26. februara 2018. godine.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant tužbom blagovremeno pokrenuo upravni spor kojom je predložio da Sud BiH tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Istaknuto je da apelant osporava pravilnost i zakonitost pobijanog akta zbog bitne povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi je naveo da u rješenjima tuženog Ministarstva i prvostepenog organa nedostaje bilo kakvo obrazloženje na osnovu čega je utvrđeno da apelantu treba biti odbijen ulazak na teritoriju BiH, jer ne postoje posebne, a ni naročito opravdane okolnosti koje bi ukazivale na to da su zaključci tuženog osnovani, pa time ne postoje ni zakonski razlozi da se apelantu uskrati pravo ulaska u BiH. Također, apelant je naveo da su postupanjem nadležnih organa prekršena apelantova prava, jer mu nije saopćen, niti obrazložen razlog odbijanja ulaska u BiH, posebno nisu ocijenjene okolnosti da apelant ima porodicu u BiH i da je rođen u BiH i da time, po njegovom mišljenju, nema status stranca, pa se u odnosu na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o strancima.
9. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, Sud BiH je zaključio da je tuženo Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje Granične policije BiH kojim je apelantu odbijen ulazak u BiH. U obrazloženju presude je istaknuto da su Zakonom o strancima propisani uvjeti i postupak ulaska stranaca u Bosnu i Hercegovinu, uključujući i vizni i bezvizni režim, putne isprave za strance, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranca iz zemlje, prihvat stranaca i stavljanje stranca pod nadzor, kao i nadležnosti organa vlasti u primjeni tog zakona, te druga pitanja u vezi sa boravkom stranaca u BiH (član 1. Zakona). Pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države na osnovu utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Isključivo pravo svake pojedinačne države jeste da ocijeni i propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njoj. Razlozi za odbijanje ulaska strancu u BiH propisani su i taksativno nabrojani članom 24. Zakona o strancima. Prema stavu 1. tog člana, strancu će biti odbijen ulazak u BiH ako ne ispunjava uvjete za ulazak iz člana 19. (Opći uvjeti za ulazak), niti se na njega primjenjuje međunarodni ugovor ili odluka iz člana 20. (ulazak pod posebnim uvjetima) tog zakona. Članom 19. stav 3. tačka g) istog zakona propisano je da, uz osnovne opće uvjete, za ulazak u BiH stranac mora ispunjavati i ostale opće uvjete, te da ne postoje drugi razlozi zbog kojih bi njegovo prisustvo na teritoriji BiH predstavljalo prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH. Također je navedeno da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države. Naime, kako je istaknuto, na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, isključivo pravo svake pojedinačne države jeste da ocijeni i da propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njoj, pa se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza" zaštićenih članom 6. Evropske konvencije.
10. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pri donošenju konačnog upravnog akta pravilno utvrdilo sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke. Utvrđeno je da je, prema podacima u spisu, a što nije osporeno ni navodima tužbe, apelantu odbijen ulazak u BiH, jer je nadležna Granična policija provjerom podataka o apelantu, na temelju informacija koje se nalaze u bazi podataka Interpola, ocijenila da je apelant preduzimao aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, te na osnovu navedenih činjenica, primjenom člana 19. Zakona o strancima, utvrdilo da ne ispunjava opće uvjete za ulazak, što je osnov za odbijanje ulaska strancu. U odnosu na apelantov prigovor da u pobijanom rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, Sud BiH je utvrdio da je istaknuti prigovor u suprotnosti sa podacima u spisu, jer iz dijela spisa tuženog organa proizlazi da je osnovan zaključak tuženog da je prvostepeni organ prilikom donošenja odluke pravilno ocijenio relevantne informacije iz baze podataka Interpola. Kako prvostepeni organ nema zakonsku mogućnost da vrši ocjenu činjenica koje je utvrdio Interpol, imajući u vidu da je Interpol međunarodna kriminalističko-policijska organizacija stvorena u svrhu međunarodne kriminalističko-policijske saradnje, a da je usredotočen na javnu sigurnost, antiterorizam, suzbijanje organiziranog kriminala, krijumčarenja, trgovanja ljudima itd., prema ocjeni Suda BiH, prvostepeni organ je na osnovu dostavljenih informacija pravilno utvrdio da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 24. u vezi sa članom 19. Zakona o strancima.
11. U odnosu na apelantov prigovor da se na njega ne može primijeniti Zakon o strancima, jer je on rođen na teritoriji BiH, Sud BiH je zaključio da je prigovor neosnovan. Ovo zbog toga što iz podataka u spisu proizlazi da apelant u bazi podataka Agencije za identifikacione dokumente BiH nije registriran kao državljanin BiH i da je državljanin Austrije sa čijom putnom ispravom je i pokušao ući na teritoriju BiH. Nadalje je utvrđeno da sam rodni list nije dokaz da je apelant državljanin BiH s obzirom na to da je rodni list samo pravni osnov za stjecanje državljanstva. Pored toga je istaknuto da sam apelant ne dokazuje da posjeduje državljanstvo BiH, odnosno da se njega nije odrekao, pri tome imajući u vidu da BiH i Austrija nemaju zaključen bilateralni sporazum o dvojnom državljanstvu koji je odobrila Parlamentarna skupština BiH, u skladu sa članom IV/ 4.d) Ustava BiH, pa se apelant prilikom stjecanja austrijskog državljanstva morao odreći državljanstva BiH. Nadalje je istaknuto da je Zakonom o državljanstvu BiH, odredbom člana 7. stav 2, propisano da će državljanstvo BiH stečeno rođenjem dijete izgubiti ako u dobi od 14 godina to dijete putem porijekla dobije državljanstvo druge države.
12. U skladu sa navedenim i s obzirom na to da su u osporenom rješenju sadržani valjani razlozi o činjenicama koje u cijelosti uvažava i Sud, te da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijanog konačnog upravnog akta i pravilnoj primjeni zakona, Sud BiH je zaključio da je apelantova tužba neosnovana, pa je, u smislu odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, Sud donio navedenu presudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja, jer mu je onemogućen ulazak u BiH s obzirom na to da je vraćen sa graničnog prijelaza u Orašju 18. januara 2018. godine. Povredu prava na dom i imovinu apelant vidi u tome što mu je onemogućeno da, s obzirom na to da je rođen u Tuzli i da ima porodičnu stambenu kuću u Živinicama, posjeti kuću sa svojom porodicom. Smatra da je u osporenim odlukama pogrešno zaključeno da apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH, javni poredak itd., a da za to nije naveden niti jedan razlog. Također, navodi da nije preduzimao nikakve aktivnosti zbog kojih bi bio evidentiran u bazi podataka Interpola. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen Zakon o strancima.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da su u obrazloženju odluke dati razlozi za odlučenje tog suda. U konkretnom slučaju neosnovani su apelantovi navodi da je taj sud povrijedio njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta zbog toga što iz podataka u spisu Ministarstva nedvojbeno proizlazi da apelant nije registriran kao državljanin BiH, nego da je državljanin Austrije sa čijom putnom ispravom je i pokušao ući na teritoriju BiH. Osim toga, apelant je državljanstvo dokazivao rodnim listom koji kao javna isprava, prema Zakonu o državljanstvu, čini osnov za stjecanje državljanstva BiH. U konkretnom slučaju Sud je posebno ocijenio činjenicu da Bosna i Hercegovina i Austrija nisu zaključile bilateralni sporazum o dvojnom državljanstvu, pa se apelant prilikom stjecanja austrijskog državljanstva morao odreći državljanstva BiH. Nadalje, nema povrede prava na dom i imovinu zbog toga što apelant u toku postupka nije dokazao stvarnu vezu sa BiH, jer ne posjeduje identifikacione dokumente BiH, posebno nema prijavljeno prebivalište, uključujući i adresu stanovanja u BiH, ili zahtjev za izdavanje lične karte za državljane BiH, u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Osim toga, apelant u toku postupka nije dokazao da je vlasnik nekretnine na teritoriji BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u apelaciji navedeno da prvostepeno rješenje ne sadrži niti jedan konkretan navod da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju BiH ili međunarodnim odnosima, da imenovani nije nikad bio u sukobu sa zakonima BiH, da nije osuđivan ni za jedno krivično djelo. Ovo stoga što se iz dokaza u spisu, i to iz akta Granične policije od 18. januara 2018. godine, vidi da je apelant evidentiran u Interpolovoj bazi potraga. Također je navedeno da su neosnovani i navodi apelacije da je apelant odvojen od porodice i imovine u BiH i da navedeno predstavlja kršenje njegovih osnovnih ljudskih prava. Ovo zbog toga što su apelantove lične prilike, odnosno navodi da mu u BiH žive članovi šire porodice (amidže, daidže, nane) i da ima imovinu u BiH, mada to nije ničim dokumentirao, dovedeni u vezu sa činjenicama da se apelant nalazi u Interpolovoj bazi potraga i da bi njegovo prisustvo u BiH predstavljalo sigurnosni rizik, te je pravilno utvrđeno da je odbijanje ulaska apelanta u BiH proporcionalno njegovom pravu na porodični život. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Granična policija je u odgovoru na apelaciju navela da je 18. januara 2018. godine na MGP Orašje u BiH u 22.30 sati kontroliran apelant, rođen u Tuzli, državljanin Republike Austrije, nosilac putne isprave Republike Austrije, izdane u Beču. Prilikom granične provjere putem ISGP sistema policijskom službeniku Granične policije signalizirano je da je apelant evidentiran u Interpolovoj bazi potraga od NCB Vašington od 24. oktobra 2017. godine sa statusom osumnjičeni zbog prekršaja „zločini povezani sa terorizmom“. Također je navedeno da je provjerom utvrđeno da apelant ne posjeduje državljanstvo BiH. Nakon izvršene kontrole apelantu je odbijen ulaz u BiH na osnovu člana 24. stav 1. u vezi sa članom 19. stav 3. tačka g) Zakona o strancima i izdato rješenje o odbijanju ulaska u BiH od 18. januara 2018. godine zbog toga što bi njegovo prisustvo na teritoriji BiH predstavljalo prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
(Opći uslovi za ulazak).
(3) Uz osnovne opće uslove propisane st. (1) i (2) ovog člana, za ulazak u BiH stranac mora ispunjavati i sljedeće ostale opće uslove:
[...]
e) da mu nije izrečena mjera protjerivanja, odnosno da mu nije zabranjen ulazak u BiH, ako period na koji mu je izrečena ta mjera, odnosno period zabrane još traje,
f) da se ne vodi u evidencijama kod nadležnog organa kao prekršilac propisa u BiH ili prekršilac međunarodnih propisa ili kao međunarodni prijestupnik,
g) da ne postoje drugi razlozi, osim onih iz tač. e) i f) ovog stava, iz kojih bi njegovo prisustvo na teritoriji BiH predstavljalo prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH.
[…] Član 24. stav (1) (Razlozi odbijanja ulaska) (1) Strancu se odbija ulazak u BiH ako ne ispunjava uslove za ulazak iz člana 19. (Opći uslovi za ulazak) niti se na njega primjenjuje međunarodni ugovor čija je BiH ugovorna strana ili odluka iz člana 20. (Ulazak pod posebnim uslovima) ovog zakona.
[…]
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 028364 18 U od 17. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. septembra 2018. godine a apelacija je podnesena 22. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
24. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
25. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi da nikad nije bio upoznat sa konkretnim razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH na osnovu čega mu je odbijen ulazak u BiH.
26. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja kako je zagarantirano članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da se navedenim članom garantira pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta svakome ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države. Dalje, Ustavni sud zapaža da prema obrazloženjima osporenih odluka, te navodima apelacije proizlazi da apelantu nije dozvoljen ulazak u BiH, odnosno da je vraćen sa graničnog prijelaza u Orašju 18. januara 2018. godine o čemu je Granična policija donijela rješenje. Iz navedenog proizlazi da apelant nije ušao na teritoriju BiH, odnosno da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju prema kojem se pravo na slobodu kretanja garantira svakome ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države. Budući da u apelantovom slučaju ovaj uvjet nije ostvaren, jer apelantu nije dozvoljen ulazak na teritoriju BiH, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ne pokreće pitanja prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom, privatni i porodični život
27. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud razmotrili slične apelantove navode o povredi ovog prava, kakve apelant ponavlja u apelaciji, i zaključili da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno navedeno apelantovo pravo o čemu su dali dovoljno jasna obrazloženja iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti. Osim toga, a imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantova porodica (supruga i djeca) ne boravi na teritoriji BiH, već da žive i borave na teritoriji Republike Austrije, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne predstavljaju miješanje u apelantov dom, privatni i porodični život. Prema tome, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nisu prekršeni.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim upravnim postupkom okončanim osporenom presudom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju budući da konkretni predmet ne pokreće pitanja apelantovog prava prema članu II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer osporene odluke kojima je apelantu odbijen ulazak na teritoriju BiH ne predstavljaju miješanje u njegov dom, privatni i porodični život s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantova porodica (supruga i djeca) ne boravi na teritoriji BiH, već da živi i boravi na teritoriji Republike Austrije.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević