Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/20 (M.M.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2249/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2249/20, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 014896 18 U od 5. marta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz advokatskog društva „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 014896 18 U od 5. marta 2020. godine.

2. Osporenom Presudom Kantonalnog suda obijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja grada Mostara, Žalbeno vijeće, broj UPII-10-25-32-2/17 od 30. novembra 2017. godine, kojim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena na Zaključak grada Mostara, Odjel za gospodarstvo, komunalne i inspekcijske poslove broj UPI-08/2-25- 6902/08-1 od 17. maja 2017. godine. Tim zaključkom je odbačen prijedlog apelanta za obnovu postupka utvrđivanja obaveze plaćanja komunalne naknade okončanog Rješenjem Odjela za gospodarstvo, komunalne i inspekcijske poslove broj UPI-08/2-25-6902/08 od 29. maja 2008. godine, kojim je apelant obavezan plaćati mjesečni novčani iznos komunalne naknade, počev od 1. maja 2008. godine.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom upravnom spisu nalazi Rješenje broj UPI-08/2-25-6902/08 od 29. maja 2008. godine, doneseno od grada Mostara, Odjel za privredu, komunalne i inspekcijske poslove, a na navedenom rješenju je klauzula pravomoćnosti i izvršnosti od 19. jula 2008. godine, kao i dostavnica iz koje je vidljivo da je rješenje primio apelant 4. jula 2008. godine. Navod apelanta da navedeno rješenje nije primio nije osnovan, jer iz naznake dostavljača, a koja se nalazi na dostavnici vidljivo je da je apelant lično primio navedeno rješenje. Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom spisu nalazi i službena zabilješka sačinjena od voditelja postupka, iz koje proizlazi da je sastavljena 14. aprila 2016. godine u prostorijama Službe za komunalne poslove grada Mostara, u koje je pristupio apelant sa suprugom, te je zatražio pojašnjenje osnove duga o komunalnoj naknadi za koji se tereti, kada je apelant je izvršio uvid u spise predmeta, te su mu uručene kopije rješenja broj UPI-08/2-25- 6902/08, UPI-08/2- 25-7288/07, UPI-08/2-25-6904/8 i broj UPI-08/2-25-2477/15. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 249. Zakona o upravnom postupku propisan rok u kojem stranka može tražiti obnovu postupka, te je u slučaju iz člana 246. tačka 9. rok od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. Kantonalni sud je naveo da je iz dostavnice u spisu vidljivo da je apelant zaprimio navedeno rješenje 4. jula 2008. godine, pa kad bi i prihvatili da apelant nije lično potpisao navedenu dostavnicu (iako je službena osoba PTT dostavljač na dostavnici naznačio da se radi o ličnoj dostavi), iz službene zabilješke je vidljivo da je apelant 14. aprila 2016. godine pristupio u službene prostorije prvostepenog organa, te da su mu tada predane kopije navedenih rješenja. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da prvostepeni organ davanjem kopija rješenja apelantu prilikom pristupa u Odjel za komunalne poslove, nije postupio prema pravilima Zakona o upravnom postupku, te da se od tada ne može računati rok dostave, jer je primanjem rješenja apelant upoznat sa sadržajem i mogao je pravovremeno reagirati. Kantonalni sud je naveo da pitanje je li članovima žalbenog vijeća mandat istekao je relevantno za ovaj predmet. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je iz rješenja od 29. maja 2008. godine, vidljivo da je rješenje doneseno po službenoj dužnosti radi utvrđivanja komunalne naknade pravnim i fizičkim licima koji su vlasnici ili korisnici poslovnog objekta. Kantonalni sud je naveo da nije bilo neophodno pozvati apelanta da sudjeluje u postupku jer se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava, odnosno pravnih interesa, pa je primijenjena odredba člana 139. stav 2. Zakona o upravnom postupku, jer je iz obrazloženja navedenog rješenja vidljivo je da su podaci uzeti iz ugovora o zakupu, koje je sastavio apelant s B.S. Imajući u vidu navedenu odredbu člana 139. stav

2. Zakona o upravnom postupku, rješenje se moglo donijeti na temelju službenih podataka kojima raspolaže organ uprave i nije bilo potrebno saslušavati stranku. Kantonalni sud je naveo da, kako je za obnovu postupka rok od 30 dana, a s obzirom da je apelant primio putem pošte prvostepeno rješenje i da mu je ponovno uručeno 14. aprila 2016. godine u prostorijama Službe za komunalne poslove grada Mostara, pravilno je postupio prvostepeni organ kada je odbacio prijedlog apelanta za obnovu postupka, jer je protekao rok više od godinu dana od dana kad je apelantu uručeno rješenje u prostorijama prvostepenog organa.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku povodom prijedloga za obnovu pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli obnova postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenom odlukom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa navedenim pravima, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6.jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, proizlazi da su navodi apelanta o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/20 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio