Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5255/18 (N. A.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5255/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-5255/18, rješavajući apelaciju Nure Ahmetbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nure Ahmetbegović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001441 18 U od 11. jula 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nura Ahmetbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Marijan Ivanović, advokat iz Orašja, podnijela je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001441 18 U od 11. jula 2018. godine. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP-5255/18 od 22. maja 2019. godine odbacio apelaciju kao nedopuštenu zato što ju je podnijelo neovlašteno lice, konstatujući da je apelaciju podnio Edin Džafić, koji nije učestvovao u postupku u kojem je donesena osporena presuda Kantonalnog suda, niti se u predmetnom postupku odlučivalo o bilo kakvim njegovim građanskim pravima ili obavezama.
3. Međutim, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-5255/18 od 22. maja 2019. godine, Ustavni sud je donio rješenje broj AP- 5255/18 od 15. januara 2020. godine kojim je zahtjev usvojio.
4. U obrazloženju rješenja (tačka 9. rješenja), Ustavni sud je, između ostalog, naveo :“Nakon razmatranja predmetnog zahtjeva za preispitivanje i naknadnog uvida u apelacioni spis AP-5255/18, Ustavni sud zapaža da je pod tačkom 1. apelacije (ime i prezime podnosioca apelacije), naveden Edin Džafić, ali da se u tački 6. (činjenice) kao apelantica navodi podnositeljica zahtjeva (Nura Ahmetbegović), odnosno da se cijelo obrazloženje činjenica odnosi na apelanticu-podnositeljicu zahtjeva. Naime, očigledno je u tački 1. podnesene apelacije, kao podnosilac apelacije, greškom naveden Edin Džafić umjesto podnositeljice zahtjeva.“ Takođe, (točka 10. rješenja) navedeno je: „[…] obzirom da se iz obrazloženja činjenica podnesene apelacije (pod tačkom 6. propisanog formulara), može kao nesporno zaključiti da je u ime podnositeljica zahtjeva podnesena predmetna apelacija, da je ona (u činjeničnom obrazloženju apelacije) imenom i prezimenom navedena kao apelantica, da je osporenom presudom (Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001441 18 U od 11. jula 2018. godine) odbijena kao neosnovana tužba podnositeljice zahtjeva, a da Ustavni sud navedeno nije imao u vidu kod donošenja odluke AP-5255/18 od 22. maja 2019. godine, izuzetno će se ići u prilog podnositeljice zahtjeva i odobriti predmetno preispitivanje, odnosno uzet će se da je apelaciju u predmetu AP-5255/18, podnijela podnositeljica zahtjeva a ne Edin Džafić. [...]“.
Uvodne napomene
5. Urbanističko-građevinski inspektor Općine Orašje (u daljnjem tekstu: Inspektor) je donio rješenje broj 07-23-391/15 od 24. aprila 2015. godine kojim je naređeno Općini Orašje da ukloni postojeće građevine koje se nalaze na preciziranim građevinskim parcelama u Orašju zbog dotrajalosti i većih oštećenja. U izreci rješenja je navedeno da je ugrožena stabilnost građevina i njenih dijelova i kao takva predstavlja opasnost za prolaznike, susjedne građane i prometne površine, te je određeno da je rok za izvršenje rješenja 30 dana, a da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Odlučujući po apelanticinom prijedlog za obnovu postupka koji je podnijela 15. novembra 2017. godine, Služba za prostorno uređenje i imovinsko pravne poslove je donijela zaključak precizirani broj od 17. novembra 2017. godine kojim je odbačen apelanticin prijedlog. Međutim, rješenjem Ministarstva gospodarstva i prostornog uređenja Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 20. decembra 2017. godine usvojena je žalba apelantice i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
7. Služba za civilnu zaštitu i nadzor Općine Orašje (u daljnjem tekstu Služba) je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela zaključak broj 07-23-391/17 od 5. februara 2018. godine, kojim je odbacila apelanticin prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem Inspektora broj 07-23- 391/15 od 24. aprila 2015. godine, konstatujući da je izjavljen od neovlaštene osobe.
8. Služba je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovala da je pred tim organom u osnovnom postupku održana usmena rasprava na kojoj je prisustvovao apelanticin punomoćnik. Iz izvedenih dokaza, Služba je utvrdila da se, bez obzira na zemljišno-knjižno stanje, predmetna nekretnina apelantice (sa udjelom 7/32) i ostalih suvlasnika nalazi u posjedu Općine Orašje odnosno njenih pravnih prednika- SIZ-a za stanovanje neprekidno od konfiskacije 1950. godine do donošenja rješenja, a što dokazuje i izvod iz preciziranog posjedovnog lista, pa je imajući u vidu da je stranka u postupku bila Općina Orašje, odlučila kao u izreci rješenja.
9. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Službe, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva gospodarstva i prostornog uređenja Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-09-23-4-4/17 od 19. marta 2018. godine.
10. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja prihvatilo zaključke prvostepenog organa. Takođe, Ministarstvo je zaključilo da je građevina izgrađena poslije 1941. godine, da se ne zna kojom tehnologijom i građevinskim materijalnom je izgrađena, da ne posjeduje nikakvu tehničku dokumentaciju, te da nisu ponuđeni nikakvi dokazi o sigurnosti građevine, niti je podnesen zahtjev za njenu legalizaciju, pa je tu građevinu, zbog dotrajalosti i većih oštećenja i predstavljanja opasnosti za prolaznike, susjedne građevine i predmetne površine, prema članu 157. st. 1, 2. i 3. u vezi sa članom 152. i čl. 83.-94. Zakona o prostornom uređenju i građenju Posavskog kantona valjalo ukloniti.
11. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj 02 0 U 001441 18 U od 11. jula 2018. godine.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, konstatovao da su osnovani apelanticini navodi da je Inspektor prilikom donošenja rješenja o rušenju građevine od 21. aprila 2015. godine napravio određene propuste jer su u prvostepenom postupku trebali biti pozvani apelantica i drugi suvlasnici predmetnog objekta i jer im je trebalo biti dostavljeno rješenje o rušenju građevine od 21. aprila 2015. godine. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da navedeni propusti za sobom ne povlače i nezakonitost samog rješenja. U vezi sa tim, Kantonalni sud je između ostalog, obrazložio da je među strankama nesporno da je objekat u međuvremenu porušen, a prema rješenju od 21. aprila 2015. godine, u kojem je utvrđeno da je isti imao oštećenja koja su nastala kao posljedica starosti građevine, prirodnih i drugih djelovanja, te je zbog većih oštećenja na građevini neposredno ugrožena stabilnost njenih dijelova i kao takva predstavlja opasnost za prolaznike i susjedne objekte. Kantonalni sud je dalje konstatovao da iz dokaznog postupka proizilazi da je nakon završetka ratnih dejstava na području općine Orašje predmetnim objektom od 1996. gospodarila Općina Orašje, tako što je isti davala pod zakup obrtnicima, ubirala zakupninu, ali da unazad 10 godina predmetni objekat više nije davan u zakup zbog dotrajalosti. Takođe, konstatovao je da iz spisa predmeta proizilazi da su apelantica i ostali suvlasnici upisani na temelju izvršne odluke Sreskog suda u Bosanskom Šamcu od 15. septembra 1950 .godine kao suvlasnici predmetne zgrade, ali da apelantica tokom postupka nije pružila sudu dokaze da se nakon završetka ratnih dejstava obraćala Općini Orašje za povrat imovine, niti je pružila dokaze da su to činili i ostali suvlasnici predmetne zgrade. U vezi s tim je ukazano da je apelantici u ponovnom postupku omogućeno da se izjasni i očituje na sve okolnosti vezane za donošenje rješenja o rušenju građevine od 24. aprila 2015. godine, da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja o rušenju proveden u skladu sa odredbama Zakona o građenju koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o rušenju objekta te da je inspektor u smislu člana 61. tog zakona imao ovlaštenje za donošenje navedenog rješenja. Ukazano je da je 19. i 23. januara 2018. godine pred prvostepenim organom po zahtjevu apelantice za obnovu postupka održana usmena rasprava na kojoj je apelantici omogućeno pravo sudjelovanja i raspravljanja te da je upravni organ, budući da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o prostornom uređenju i građenju, odlučivao po odredbama novog zakona koji također u članu 157. regulira uklanjanje građevine zbog dotrajalosti i oštećenja.
13. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ocijenio da, iako postupak koji je prethodio donošenju rješenja o rušenju objekta od 21. aprila 2015. godine „u cijelosti nije proveden po pravilima Zakona o upravnom postupku (tužiteljici je omogućeno zahtjevom za obnovu postupka da se izjasni na određene činjenice i okolnosti vezano za predmetno rješenje a ostali suvlasnici ne)“, da osporeno rješenje Ministarstva nije nepravilno i nezakonito, budući da je pravilno zaključilo da je u vrijeme inspekcijskog nadzora nad predmetnim objektom gospodarila općina Orašje, kojoj je u rješenju o rušenju objekta i naređeno uklanjanje postojeće građevine zbog dotrajalosti i većih oštećenja, te da se u trenutku inspekcijskog nadzora u posjedu predmetnog objekta nalazila upravo općina Orašje. Kantonalni sud je, pored toga zaključio da apelantica u toku postupka nije pružila dokaze, niti učinila vjerojatnim, da se u razdoblju od1996. godine (završetak ratnih dejstava) obraćala Općini Orašje sa namjerom da sanira oštećenja na objektu, a niti da su to činili ostali suvlasnici, a niti je dokazala da su ona i ostali suvlasnici u tome bili onemogućeni od 1996. godine, pa sve do vršenja inspekcijskog nadzora.
14. Okružni sud je istakao da drugi apelanticini navodi, koji su usmjereni na vraćanje u posjed predmetne građevine, uz zahtjev da se Ministarstvo obveže izgraditi zgradu površine 60 m2 te da se obveže povratiti priznata prava apelantici i nasljednicima odnosno da se izvrši povrat u pređašnje stanje nisu predmet upravnog postupka niti predmet upravnog spora, jer je zaštita prava apelantice vezanih za predmetne zahtjeve u konkretnom slučaju osigurana izvan upravnog spora to jeste iste apelantica može ostvariti podnošenjem tužbe nadležnom sudu u parničnom postupku u kojemu će dokazivati određene činjenice i okolnosti kao i zahtjev za naknadu štete i povrat stvari.
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije i prava iz Protokola broj 12. Evropske konvencije pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelantica u suštini smatra da je osporena odluka proizvoljna, da su u konkretnom slučaju postojali uslovi da se obnovi postupak koji je proveden nezakonito i bez apelanticinog učešća u postupku.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelantica poziva u apelacijama odnose na odluku Kantonalnog suda donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o njenom prijedlogu obnovu pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanatice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za obnovu postupaka, odnosno da se dozvoli obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalih Odluku Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i paušalni navodi apelantice o člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o ostalim apelanticinim pravima iz Evropske konvencije i njenih protokola, na povredu kojih je ukazala u apelaciji, slijedom čega su i navodi apelantice o kršenju tih prava ratione materiae inkompatibilnisa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Osim toga, apelantica navodi povredu prava iz Ustava FBiH. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2.Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu FBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda tih prava nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević