Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2294/20 (Z. M.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2294/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2294/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zijad Marušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Marušić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011646 20 U od 30. aprila 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1924/19-1 od 23. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 6. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011646 20 U od 30. aprila 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03-41-1924/19-1 od 23. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-1924/19-1 od 23. decembra 2019. godine poništeno je rješenje Službe za upravu, pitanja boraca, raseljenih lica i izbjeglica Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/2-41-3078/18 od 4. septembra 2018. godine i upravna stvar riješena tako da je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Službe broj 05/2-41-3078/18 od 1. avgusta 2018. godine. Navedenim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta, kao ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% invaliditeta po osnovu bolesti, za ponovnu ocjenu invaliditeta po osnovu zdravstvenih promjena u toku 2016. i 2017. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 011646 20 U od 30. aprila 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 23. decembra 2019. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantu konačnim rješenjem Službe od 3. decembra 2004. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% invaliditeta, po osnovu oboljenja, uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, jer se radi o „oboljenju koje se pogoršalo pod uslovima vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama“. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 11. navedenog zakona propisano da se pri utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod uslovima vršenja vojne službe u Oružanim snagama invaliditet cijeni djelimično, odnosno uzima se odgovarajući procenat cjelokupnog oštećenja organizma, te da se procenat invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa navedenim, ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. Kantonalni sud je takođe naveo da je odredbama člana 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da, ako kod ratnog vojnog invalida nastupe promjene koje utiču na prava utvrđena konačnim rješenjem, ratni vojni invalid može podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u roku od dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja ukoliko to pravo koristi po osnovu „rane ili povrede“, odnosno u roku od četiri godine od dana donošenja konačnog rješenja ukoliko to pravo koristi po osnovu „oboljenja“. Kantonalni sud je naveo da su rješenja donesena u predmetnom upravnom postupku zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primjeni citiranih zakonskih odredaba, a s obzirom da apelant nije dokazao da su predmetna oboljenja (operacije: lijevog i desnog oka, žuči, pankreasa i desnog koljena) nastala za vrijeme vršenja vojne službe u Oružanim snagama BiH, pa je u tom smislu neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih. Kantonalni sud je ukazao da navedeno proizlazi i iz sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH kojom je „decidno potvrđeno da navedene odredbe člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica predstavljaju zakonsku zapreku za (svako) kasnije povećanje procenta vojnog invaliditeta utvrđenog konačnim rješenjem nadležnog organa po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod uslovima vršenja vojne službe u Oružanim snagama BiH, čak i kada postoje nesporni dokazi o stvarnom povećanju procenta vojnog invaliditeta ratnih vojnih invalida“. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo jer iz odredbi člana 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica proizlazi da ratni vojni invalidi mogu uvijek podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta ratnog vojnog invaliditeta ukoliko kod vojnog invalida nastanu pobrojana oštećenja organizma u vezi s vojnim invaliditetom, a koja oštećenja su „u konkretnom slučaju kod apelanta upravo nastupila“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević