Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2263/20 (A.M.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2263/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2263/20, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 077983 20 Pžp od 6. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Pr 077983 18 Pr 2 od 12. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Refik Jusufović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 077983 20 Pžp od 6. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Pr 077983 18 Pr 2 od 12. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 29. stav 3. Zakona o graničnoj kontroli BiH, pa mu je sud izrekao novčanu kaznu i obavezan je apelant da naknadi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja od 12. februara 2020. godine, Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka D.M. i V.B. utvrdio da je apelant prilikom granične kontrole na Međunarodnom aerodromu Tuzla, na izlazu iz BiH, policijskom službeniku granične kontrole D.M. na prvoj liniji granične provjere, odbio da ustupi informaciju o imenu svog oca i zanimanju. Općinski sud je naveo da ga je policijski službenik D.M., nakon što se apelant na upozorenja i naredbe više puta oglušio, zadržao nekoliko minuta do dolaska policajca granične policije koji je apelanta doveo do šefa smjene granične policije. Općinski sud je naveo da je apelant i prilikom detaljne granične provjere na drugoj liniji i informisanja na prikladan način o razlozima provjera kao i postupcima takvih provjera od strane šefa smjene granične policije V.B., također odbio da istom ustupi navedene podatke. Općinski sud je naveo da je i sam apelant izjavio da je navedene prilike, prilikom pasoške kontrole, odbio da službeniku granične policije ustupi podatke o svom zanimanju. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza, a imajući u vidu odredbe člana 31. i
28. Zakona o graničnoj kontroli BiH, sud utvrdio da apelant navedenog dana na Međunarodnom aerodromu Tuzla na graničnom prelazu, na izlazu iz BiH, prilikom granične kontrole nije pojasnio sve okolnosti vezane za ispunjavanje uslova za prelazak državne granice i nije postupio po upozorenjima i naredbama policijskog službenika Granične policije BiH, koji je obavljao granične provjere. Općinski sud je naveo da je slijedom navedenog utvrdio da su se u radnjama apelanta u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja iz člana 29. stav 3. Zakona o graničnoj kontroli BiH, dakle utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret prekršajnim nalogom.
4. U obrazloženju osporenog rješenja od 6. maja 2020. godine, Kantonalni sud je naveo da je, a kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepenog rješenja, prvostepeni sud iz iskaza svjedoka D.M. i V.B. pouzdano utvrdio da se predmetni događaj zbio na način, na mjestu i u vrijeme utvrđeno u izreci rješenja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iskaze navedenih svjedoka u potpunosti prihvatio kao tačne, te da ovakav stav i obrazloženje prihvata i ovaj sud. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da djelo koje mu se stavlja na teret nema obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret, jer odbijanje davanja podataka o imenu oca i zanimanju apelanta nije prekršaj iz člana 29. stav 3. Zakona o graničnoj kontroli BiH s obzirom da to nisu okolnosti vezane za ispunjavanje uvjeta za prelazak državne granice. Apelant smatra da je ovakvim postupanjem graničnih policajaca diskriminisan, s obzirom da je u vrijeme kritičnog događaja imao dugu bradu i nosio odjeću koja je asocirala na to da je on pripadnik karakteristične vjerske muslimanske skupine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i ličnu sigurnost, pravo na slobodu izražavanja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Relevantni propisi
6. Zakon o graničnoj kontroli ("Službeni glasnik BiH", br. 53/09, 54/10 i 47/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 29.
(Obaveza podvrgavanja graničnim provjerama) (1) Lice koje namjerava preći ili je već prešlo graničnu liniju dužno je zaustaviti se i dati na uvid važeću putnu ispravu.
(2) Lice iz stava (1) ovog člana ne smije napuštanjem područja graničnog prijelaza ili na neki drugi način izbjeći granične provjere.
(3) Lice iz st. (1) i (2) ovog člana dužno je policijskom službeniku GPBiH pojasniti sve okolnosti vezane za ispunjavanje uslova za prelazak državne granice i postupati po upozorenjima i naredbama policijskog službenika GPBiH koji obavlja granične provjere.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o graničnoj kontroli BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/ u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević