Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7324/18 (Z. Š.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7324/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7324/18, rješavajući apelaciju Zorana Šerbedžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zorana Šerbedžije.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 121716 17 Gž 2 od 28. decembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevu da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zoranu Šerbedžiji u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Šerbedžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 121716 18 Rev od 18. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 121716 17 Gž 2 od 28. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju (AP 1480/18) podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 121716 17 Gž od 28. decembra 2017. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom njegove revizije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. aprila 2020. godine, Općinski sud 6. maja 2020. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je 30. decembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 1217616 09 P od 26. oktobra 2010. godine utvrđeno je da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između tužene kao prodavca i apelanta kao kupca stana, koji se nalazi u Sarajevu, Općina Centar, pobliže označenog kao u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), za preciziranu kupoprodajnu cijenu koju će apelant platiti certifikatima, pa dosljedno tome, ova presuda zamjenjuje takav ugovor. Istom presudom je utvrđeno da je tužena dužna trpjeti da se apelant na temelju ove presude, a nakon uplate kupoprodajne cijene upiše kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 u knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Općinskog suda.

8. Kantonalni sud (odlučujući u vijeću sastavljenom od sudija Spomenke Popović-Njego kao predsjednice vijeća i Zlate Džafić i Nađe Seferović) Rješenjem broj 65 0 P 121716 11 Gž od 23. decembra 2015. godine žalbu tužene je uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tužena u žalbi istakla da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan upisana sa pravom vlasništva Side Baruh sa 3/96 i tužene sa 93/96, da nije izvršeno faktičko razvrgnuće suvlasničke zajednice, te da zbog toga zahtjev za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana ne može biti usmjeren samo u odnosu na tuženu. Osim toga, imajuću u vidu da je tužena prikupljala podatke o Sidi Baruh, kao upisanom suvlasniku predmetne zgrade kako bi, u smislu člana 19. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pokrenula postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud bio dužan raspraviti navedene činjenice na šta ga je obavezivala odredba člana 78. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrditi da li je u naravi faktički već izvršeno razvrgnuće zajednice nekretnina predmetne stambene jedinice. Osporene odluke

9. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 121716 16 P 2 od 20. januara 2017. godine utvrdio da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između tužene, kao prodavca, i apelanta, kao kupca predmetnog stana, za kupoprodajnu cijenu koju će apelant platiti tuženoj certifikatima u preciziranom iznosu, pa dosljedno tome, ova presuda zamjenjuje takav ugovor. Istom presudom je utvrđeno da je tužena dužna trpjeti da se apelant na temelju ove presude, a nakon uplate kupoprodajne cijene, upiše kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 u knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Općinskog suda, te da je dužna da naknadi apelantu troškove predmetnog spora u preciziranom iznosu.

10. U obrazloženju presude je konstatirano da su u ponovnom postupku parnične stranke ostale kod činjeničnih i pravnih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, te da su saglasno izjavile „da formalnopravno nije izvršeno razvrgnuće zajednice nekretnina na stambenoj zgradi u okviru koje se nalazi predmetni stan s tim što je opunomoćenik [apelanta] ukazao sudu na činjenicu da je po istom pravnom osnovu u istoj stambenoj zgradi vođen postupak, i to za stan koji se nalazi čak i na istom spratu zgrade, u kome je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122502 11 Gž od 23. decembra 2015. godine isto vijeće zauzelo sasvim suprotno pravno stanovište od stanovišta iznesenog u ovom sporu, pa da iz obrazloženja presude u navedenom predmetu proizlazi činjenica da je izvršeno faktičko razvrgnuće zajednice nekretnina, što je osnova za donošenje presude kojom se utvrđuje pravo na otkup, odnosno podobnost stana za prodaju kao državnog vlasništva“.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da među parničnim strankama nisu sporne sljedeće činjenice: da je apelantov pravni prednik Miloš Šerbedžija, apelantov djed (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je ugovor o korištenju tog stana zaključio 30. januara 1967. godine, da je apelantu kao članu porodičnog domaćinstva iza umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu priznato pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana u koji je uveden 10. jula 2002. godine, te da je apelantu kao članu porodičnog domaćinstva pravomoćnim rješenjem nadležnog organa tužene od 8. aprila 2004. godine priznato pravo trajnog i nesmetanog korištenja navedenog stana, da se apelant u dva navrata u pisanoj formi obraćao tuženoj zahtjevom za otkup predmetnog stana, te da ga je tužena dopisom od 17. jula 2001. godine (u vezi sa zahtjevom od 28. aprila 2000. godine) obavijestila da je zgrada u kojoj se nalazi navedeni stan predmet restitucije i da će se prodaja tih stanova urediti posebnim propisima o restituciji, a da je u vezi sa apelantovim zahtjevom od 23. novembra 2006. godine tužena dopisom od 28. augusta 2007. godine obavijestila apelanta da je navedena nekretnina u suvlasništvu (dio društvena, a dio u vlasništvu građana), tako da tužena ne može biti prodavac kako predmetnog stana, tako ni ostalih stanova u zgradi u kojoj se navedeni stan nalazi dok se prethodno ne izvrši fizička dioba i odredi vlasnik svakog pojedinog stana u toj zgradi.

12. Općinski sud je nadalje istakao da je među parničnim strankama sporno da li apelant može otkupiti predmetni stan od tužene. U vezi s tim je istaknuto da je Općinski sud utvrdio da je na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama tužena evidentirana kao nosilac prava raspolaganja sa idealnim dijelom od 93/96, dok je fizičko lice Sida Baruh uknjiženo kao vlasnik sa idealnim vlasničkim dijelom od 3/96, te da između njih formalnopravno nije izvršeno razvrgnuće zajednice nekretnina. Tokom postupku je, također, utvrđeno uvidom u spis istog suda „65 0 P 122502 10 P, te čitanjem elaborata o etažiranju stambeno-poslovnog objekta […] i zapisnik o izvršenom uviđaju“ nadležne službe tužene da je u maju 2009. godine sačinjen elaborat etažiranja i da iz opisa stanja predmetne zgrade proizlazi da je predmetna zgrada „faktički podijeljena na dva poslovna prostora i šest stanova, od kojih [apelant] koristi stan na trećoj etaži, te da takvo stanje traje u pogledu korištenja predmetne zgrade u odnosu na [apelanta] više od 35 godina, da, prema pismu stanara upućenom načelniku Općine Centar, ni Sida Baruh, niti njeni nasljednici nisu tražili razvrgnuće zajednice nekretnina, odnosno predaju u posjed svog suvlasničkog dijela, to se osnovano može zaključiti da su se Sida Baruh, odnosno njeni nasljednici saglasili sa faktičkom diobom predmetne zgrade i činjenicom da može/mogu tražiti isplatu svog suvlasničkog dijela“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da faktička dioba podrazumijeva pravnu situaciju u kojoj je dioba suvlasničke imovine izvršena ili izričitim usmenim sporazumom suvlasnika koji je u cjelini izvršen, ili kada se na osnovu samog fakta korištenja realnih dijelova suvlasničke nekretnine od suvlasnika u dužem vremenskom periodu i na osnovu ponašanja suvlasnika može zaključiti da postoji prešutna saglasnost suvlasnika da se dioba izvrši upravo na način na koji ukazuje faktičko stanje. U tom kontekstu je istaknuto da bi, s obzirom na veličinu suvlasničkog dijela Side Baruh od 3/96, „i u slučaju da ista pokrene postupak fizičke diobe nekretnine bila moguća jedino civilna dioba, budući da je suvlasnički dio Side Baruh znatno manji u odnosu na tuženu da bi po osnovu njega dobila bilo kakvu cjelinu stambenog ili poslovnog prostora, a niti bi mogla da ostvari vlasnička prava na nekom fizičkom dijelu zgrade, nego bi imala samo pravo na novčanu naknadu, shodno odredbi člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima“. Nadalje je Općinski sud istakao da činjenica da faktičko stanje „koje traje više od 35 godina u odnosu na [apelanta], a u odnosu na tuženu koja isključivo raspolaže predmetnom zgradom više od 60 godina – od kraja II svjetskog rata, nije formalnopravno upisano u odgovarajuće javne knjige, po nalaženju ovog suda, ne može dovesti do toga da sporni stan bude i dalje tretiran kao stan u suvlasništvu. Dakle po ocjeni ovog suda, sporni stan ima karakter stana u državnom vlasništvu. Pored toga, kako se u zgradi nalaze i dva poslovna prostora u odnosu na koja ne postoji pravo na otkup, Sida Baruh se uvijek može namiriti iz vrijednosti tih poslovnih prostora, a koji pravni stav je izražen i u Presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122502 11 Gž od 23. decembra 2015. godine“.

13. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant ispunjava uvjete da mu se prizna pravo na otkup predmetnog stana, po osnovu utvrđene činjenice neprekidnog trajnog življenja u stanu sa nosiocem stanarskog prava od 1981. godine. U vezi s tim je ukazano da apelant, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) a u vezi sa članom 9. navedenog zakona ima pravo na otkup predmetnog stana po kupoprodajnoj cijeni koju je tužena obračunala prema odredbi čl. 18. do čl. 24. tog zakona a čija visina, također, među parničnim strankama nije bila sporna.Stoga, Općinski sud je udovoljio apelantaovom tužbenom zahtjevu ocijenivši da apelant ima pravo zahtijevati zaključenje ugovora o prodaji predmetnog stana u skladu sa odredbom člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredbe člana 386. ZPP.

14. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 121716 17 Gž 2 od 28. decembra 2017. godine žalbu tužene usvojio, presudu prvostepenog suda preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužena blagovremeno izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da je taj sud propustio da ocijeni da se predmetni stan ima tretirati kao suvlasništvo, jer je zgrada u kojoj se navedeni stan nalazi u zemljišnim knjigama upisana u korist Side Baruh sa dijelom 3/96, dok je preostali dio upisan na tuženu, te da u okolnostima konkretnog slučaja nije izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice. U vezi s tim je obrazloženo da je tužena ukazala da je prvostepeni sud zanemario stavove Kantonalnog suda u presudama, precizirani broj od 19. septembra 2016. godine i 26. augusta 2016. godine, u kojim je Kantonalni sud zauzeo stav da tužena „koja nije vlasnik nekretnine sa dijelom 1/1 kao suvlasnik nema mogućnost prodaje stana […], te smatra da su predmeti sporova o kojim je odlučeno citiranim presudama, također, bili stanovi koji se nalaze u zgradama – nekretninama u kojim su suvlasnički dijelovi upisanih fizičkih lica znatno manji od suvlasničkog dijela nekretnina na kojem pravo suvlasništva ima tužena“. Kantonalni sud je, također, naveo da je apelant u odgovoru na žalbu tužene istakao da je žalba u cijelosti neosnovana, jer smatra da tužena žalbu paušalno zasniva na odredbama parničnog postupka bez navođenja koje su to bitne povrede postupka počinjene. Nadalje je u odgovoru na žalbu ukazano da se tužena uvijek u odnosu na predmetni stan deklarirala kao vlasnik, da je u postupcima po tužbama za otkup stanova u istoj zgradi već zauzet jasan stav Kantonalnog suda „o podobnosti tih stanova za otkup“. U vezi s tim, apelant je, također, ukazao da je Kantonalni sud u predmetu broj 65 0 P 122502 11 Gž od 23. decembra 2015. godine „po istom pravnom osnovu protiv istog tuženog za stan u istoj zgradi koji se nalazi preko puta stana [apelanta], kao i da je sud u ponovnom postupku ispoštovao upute Kantonalnog suda u ranijoj odluci i u ponovnom postupku donio zakonitu odluke, dok pozivanje tužene na stavove iz presuda u drugim predmetima u kojim se ne radi o stanovima u zgradi u Ulici Radićeva broj 14, u kojim se ne poziva na suvlasničke dijelove, niti na strukturu i plan etažiranja, ne može biti osnova za pobijanje konkretne odluke suda“.

16. Kantonalni sud je, ocjenjujući žalbene navode tužene, istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje (između ostalog, da je tužena u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu sa idealnim dijelom od 93/96, dok je fizičko lice Sida Baruh uknjižena kao vlasnik sa idealnim vlasničkim dijelom od 3/96 i da između njih formalnopravno nije izvršeno razvrgnuće zajednice nekretnina). Međutim, Kantonalni sud isto tako smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je ukazao da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen radi utvrđenja da je stekao pravo na otkup predmetnog stana i da se na osnovu presude suda u zemljišnoknjižnom uredu uknjiži kao vlasnik predmetnog stana, te da je apelant „kao tuženu stranu (je) označio jednog od upisanih zemljišnoknjižnih suvlasnika“. Nadalje je obrazloženo da iz preciziranog zk. uloška, „koji dokaz je izveden na glavnoj raspravi, proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi u suvlasništvu tužene sa dijelom od 93/96 i fizičkog lica Side Baruh sa dijelom od 3/96“. U vezi s tim je navedeno da je tužena, dakle, upisana kao suvlasnik predmetnog stana, te da, po ocjeni Kantonalnog suda, „ona nije ovlaštena da kao prodavac sama zaključi ugovor o prodaji cijelog stana“, jer bi na taj način postupila na štetu drugog upisanog suvlasnika, te bi na apelanta prenijela više prava nego što ih i sama ima. Naime, kako tužena nije vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, već suvlasnik sa dijelom od 93/96, po ocjeni ovog suda, tužena nema mogućnost da proda predmetni stan i da prenese pravo vlasništva na tom stanu na apelanta sa dijelom 1/1 i da na njega prenese pravo vlasništva sa udjelom 1/1. Kantonalni sud je, također, ukazao da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet), a što je osnovno načelo građanskog prava. Istaknuto je da je ovakav stav izražen i u Presudi Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 P 366563 16 Rev. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije ovlaštena da proda 1/1 prava vlasništva na predmetnom stanu na apelanta, jer nije nosilac prava vlasništva sa ovim dijelom, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 121716 18 Rev od 18. septembra 2018. godine apelantovu reviziju odbacio.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na izmijenjenu odredbu člana 237. stav (2) ZPP (kojom je propisan cenzus za podnošenje revizije), te na stav (3) citiranog člana kojim je propisano da, izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Istaknuto je da je u okolnostima konkretnog slučaja vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi ( u visini od 11.000,00 KM) ispod iznosa propisanog odredbom člana 237. stav (2) ZPP, pa revizija kao vanredni pravni lijek u okolnostima predmetnog slučaja nije dopuštena. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je apelant predložio da Vrhovni sud dopusti reviziju kao izuzetnu, u skladu sa članom 237. st. (3) i (4) ZPP, sa obrazloženjem da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje (izuzetne) revizije u ovom predmetu, u smislu navedenih odredaba, jer apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 237. stav (5) ZPP, odnosno jer u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije naveo propise i druge važeće izvore prava koji se na njega odnose, niti relevantne razloge zbog kojih je ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava. Stoga, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 247. ZPP odlučio kao u izreci rješenja. Otkup stana u istoj zgradi

19. Apelant je uz apelaciju dostavio presude koje su donesene po tužbi Čedomira i Zorke Šakota. Iz činjenica tog predmeta proizlazi da je Općinski sud Presudom broj 65 0 P 122502 10 P od 10. decembra 2010. godine, odlučujući po tužbi tih lica protiv iste tužene za otkup stana u istoj zgradi, na istom spratu, u odnosu na taj stan odbio tužbeni zahtjev identičnog sadržaja kakav je postavio i apelant za svoj stan, kao i da je odbijen alternativni tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da se utvrdi da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji 93/96 idealnog prava vlasništva na stanu koji je bio predmet tužbe.

20. Međutim, Kantonalni sud (odlučujući u vijeću sastavljenom od sudija Spomenke Popović- Njego, kao predsjednice vijeća, i Zlate Džafić i Nađe Seferović) Presudom broj 65 0 P 122502 11 Gž od 23. decembra 2015. godine [koja je, dakle, donesena na isti dan i od istog vijeća kad i rješenje istog suda u apelantovom predmetu] uvažio je žalbu tužitelja na način da je usvojio tužbeni zahtjev, te utvrdio da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana u predmetnoj zgradi na istom spratu za utvrđenu cijenu, pa predmetna presuda zamjenjuje ugovor o otkupu stana, te predstavlja osnov za upis ovih tužilaca u KPU. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, zapravo, dao identične razloge koje je ponovio prvostepeni sud odlučujući u ponovnom postupku povodom apelantove tužbe za otkup stana. Tako je u obrazloženju presude, između ostalog, istaknuto da, s obzirom na veličinu suvlasničkog dijela Side Baruh od 3/96, Kantonalni sud smatra da, u slučaju da ona pokrene postupak fizičke diobe nekretnine, bila bi moguća samo civilna dioba, budući da je njen suvlasnički dio znatno manji od suvlasničkog dijela tužene, te da Sida Baruh po tom osnovu ne bi dobila bilo kakvu cjelinu stambenog ili poslovnog prostora, niti bi mogla da ostvari vlasnička prava na nekom fizičkom dijelu zgrade, već bi, kako to smatra ovaj sud, imala samo pravo na novčanu naknadu shodno odredbi člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim navedenog, s obzirom na činjenicu da navedeno faktičko stanje u odnosu na tužioce traje 35 godina, a u odnosu na tuženu, koja isključivo raspolaže navedenom zgradom, više od 60 godina, ili od kraja II svjetskog rata, te iako navedeno faktičko stanje nije formalnopravno upisano u zemljišne knjige, Kantonalni sud smatra da takvo stanje ne može dovesti do toga da predmetni stan bude i dalje tretiran kao stan u suvlasništvu, odnosno da predmetni stan ima karakter stana u državnom vlasništvu, pa je tužbenom zahtjevu tužilaca udovoljeno u skladu sa odredbom člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ukazuje da „obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju ne odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen članom 191. stav 4. ZPP, budući da ona nije zasnovana niti na jednoj odredbi materijalnog prava. Presuda je zasnovana samo na paušalnim zaključcima da Općina Centar ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sama posjeduje, te da je Sida Baruh suvlasnik na stanu apelanta sa dijelom 3/96 …da vijeće Kantonalnog suda uopće nije ocijenilo pravno shvatanje prvostepenog suda, niti je s tim u vezi dalo razloge zbog kojih takav pravni stav smatra neprihvatljivim“ iz čega proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da osporena presuda ne sadrži elemente obrazložene presude u smislu citirane odredbe ZPP. Apelant dalje tvrdi da je „Kantonalni sud primijenio različitu praksu po istom činjeničnom i pravnom osnovu na apelantovu štetu, gdje se odlučuje o istoj zgradi i stanovima na istom spratu, sa identičnim statusom, te da je po prvim žalbama i na istom vijeću na istoj sjednici Čedomiru i Zori Šakota omogućen otkup stana, a apelantov predmet je vraćen na ponovni postupak“. Konačno, navodi da je „Kantonalni sud apelantu osporio pravo na otkup, a da presudu nije zasnovao na bilo kojoj odredbi materijalnog prava, te da nije dao ijedan razlog što ne prihvata stav prvostepenog suda…“. U takvim okolnostima apelant dalje navodi da je Vrhovni sud bio dužan da odluči o reviziji koju je izjavio protiv presude drugostepenog suda, ali da je taj sud reviziju odbacio, kako navodi, ne upuštajući se u stvarne razloge za njeno izjavljivanje. Apelant, također, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, te u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete. Zbog istih razloga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na dom i zabranu diskriminacije.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10-OUS, 50/12-Odluka USBiH i 11/13-Rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

II - PRAVO NA KUPOVINU STANA

Član 7.

Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavalac), a prodavalac ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavalac na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Član 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Revizija Član 237. st. 3, 4. i 5.

[…] (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija (AP 1480/18), podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 121716 17 Gž od 28. decembra 2017. godine, zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom izjavljene revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 121716 18 Rev od 18. septembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pri čemu je eksplicitno obrazloženo zašto nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije (kako u pogledu cenzusa, tako i u vezi sa izuzetnom dopustivosti), pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda od 28. decembra 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 8. januara 2018. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1480/18 je podnesena 8. marta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

U odnosu na osporenu presudu

32. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, budući da po svom sadržaju ne odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen članom 191. stav 4. ZPP, zasnovano na paušalnim zaključcima i da presuda nije zasnovana na bilo kojoj odredbi materijalnog prava, te da vijeće Kantonalnog suda uopće nije ocijenilo pravno shvatanje prvostepenog suda, niti je, s tim u vezi, dalo razloge zbog kojih takav pravni stav smatra neprihvatljivim. U vezi s tim je apelant ukazao da je Kantonalni sud primijenio različitu praksu o istom činjeničnom i pravnom pitanju.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, također, podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

34. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da među parničnim strankama nije sporno da je apelant lice koje, u smislu člana 7. u vezi sa članom 9. Zakona o prodaji stanova, ima pravo na otkup predmetnog stana. Međutim, kao sporno se postavilo pitanje da li tužena može prodati predmetni stan apelantu s obzirom na to da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužene sa 93/96 i fizičkog lica Side Baruh sa 3/96. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojio žalbu tužene izjavljenu protiv presude prvostepenog suda i apelantov tužbeni zahtjev odbio pri čemu je dao šturo obrazloženje da je prvostepeni sud propustio da ocijeni da se predmetni stan ima tretirati kao suvlasništvo, te da stoga tužena nema pravo da proda predmetni stan na kojem nije vlasnik sa dijelom 1/1.

35. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud nije referirao na apelantov odgovor na žalbu tužene, kojim je apelant ukazao da je u postupcima po tužbama za otkup stanova u istoj zgradi već zauzeo jasan stav o „podobnosti tih stanova za otkup“ i, s tim u vezi, podsjetio na odluku tog suda od 23. decembra 2015. godine kojom je taj sud, „po istom pravnom osnovu protiv istog tuženog za stan u istoj zgradi koji se nalazi preko puta stana [apelanta].“ U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke nije pozvao ni na jednu odredbu materijalnog prava, već da je, zapravo, svoju odluku isključivo obrazložio pravnim načelom građanskog prava da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet), te da se pozvao na presudu Vrhovnog suda precizirani broj. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dato obrazloženje ne korespondira sa relevantnom odredbom člana 191. stav 4. ZPP, druga rečenica, kojom je propisano: „Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.“ Stoga je u okolnostima konkretnog predmeta, kada je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, bilo neophodno da dā eksplicitne razloge zašto odlučenje prvostepenog suda, koji je, zapravo, svoju odluku u ponovnom postupku donio u skladu sa uputama datim u rješenju istog Kantonalnog suda 23. decembra 2015. godine, pri čemu je koristio identičan stav istog tog suda u vezi sa istom činjeničnom i pravnom situacijom (stav iz Presude broj 65 0 P 122502 11 Gž od 23. decembra 2015. godine donesene povodom tužbe supružnika Šakota), nije pravilno, odnosno zašto je odstupio od svog ranijeg stava. Ovo osobito imajući u vidu da se oba stana nalaze u istoj zgradi i na istom spratu. Navedeno bi korespondiralo i sa načelom pravne sigurnosti i ono bi, zapravo, definiralo konačan stav Kantonalnog suda o prodaji stanova u predmetnoj zgradi. Naime, valja imati u vidu i da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je Kantonalni sud prihvatio i prezentirao u osporenoj odluci (strana 6), proizlazi da se Sidi Baruh „u posljednjih 60 godina gubi svaki trag, a da je, s druge strane, tužena dozvolila da se otkupe dva stana koja se nalaze u potkrovlju predmetne zgrade i na kojima su se nosioci stanarskog prava upisali kao vlasnici“. Osim toga, Ustavni sud smatra da se puko pozivanje na stav Vrhovnog suda zauzet u nekom drugom predmetu, bez bilo kakve konkretizacije, pri čemu ništa ne ukazuje da je sadržaj navedene presude poznat parničnim strankama, ne može smatrati dovoljnim obrazloženjem u okolnostima konkretnog predmeta. Konačno, Ustavni sud smatra da su oprečni navodi iz žalbe tužene (ukazivanje na dvije presude tog suda prema kojim u takvim situacijama otkup stana nije dozvoljen) i navodi apelantovog odgovora na žalbu u kojem je on ukazao zašto je situacija u njegovom slučaju drugačija u odnosu na situacije u presudama na koje se pozvala tužena (uz ukazivanje na stav tog suda u vezi sa prodajom stana u istoj zgradi) upravo zahtijevali kako u smislu druge rečenice člana 191. stav 4 . ZPP, tako i u smislu standarda obrazložene presude koji proizlazi iz prakse Evropskog i Ustavnog suda detaljno obrazloženje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno o osnovanosti žalbe tužene.

36. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u datim okolnostima Kantonalni sud nije dao odgovor na pitanja koja su od odlučnog značaja za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, te da stoga obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda ne korespondira sa standardom obrazložene presude zbog čega je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

37. Ustavni sud će nadalje ispitati apelantove navode kojim ističe da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 30. decembra 2009. godine, kada je apelant podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja, koji je okončan 28. decembra 2017. godine, kada je donesena drugostepena presuda kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno osam godina, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđenje da li je apelant stekao uvjete za otkup predmetnog stana. Imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da su ni apelant, niti tužena na bilo koji način utjecali na dužinu trajanja postupka. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je značajan za apelanta.

41. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u navedenom periodu donio dvije prvostepene odluke, a da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužene, prvo donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovni postupak, nakon čega je odlučio u meritumu. U vezi s tim, Ustavni sud uočava pasivnost u radu Kantonalnog suda, koji je, nakon donošenja odluke Općinskog suda od 26. oktobra 2010. godine, odlučujući po žalbi tužene odlučio tek nakon pet godina i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude), kada je donio rješenje (23. decembra 2015. godine) kojim je ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, na koji način je neefikasnost ovog suda na odlučujući način doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. U ponovnom postupku Općinski sud je donio prvostepenu presudu u roku od jedne godine i 27 dana (računajući od dana donošenja rješenja Kantonalnog suda) 20. januara 2017. godine, dok je Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi tužene donio nakon devet mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak ukupno trajao osam godina, te da je toj dužini trajanja u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata-standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Sarajevskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

46. Ustavni sud zapaža da apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, s obzirom na zaključak u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o kršenju ovih prava.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda ne korespondira sa standardom obrazložene odluke budući da nije zasnovano na bilo kojoj odredbi materijalnog prava, niti je obrazloženo pitanje različite prakse u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je trajao oko osam godina, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinijelo postupanje Kantonalnog suda, ne zadovoljava standard donošenja odluke "u razumnom roku".

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7324/18 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio