Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-151/19 (Pet Plus d.o.o. Glavičice)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 17
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-151/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 151/19, rješavajući apelaciju Pet Plus d.o.o. Glavičice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Pet Plus d.o.o.
Glavičice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 058900 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 058900 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 058900 14 P 2 od 30. novembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pet Plus d.o.o. Glavičice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 058900 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 058900 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 058900 14 P 2 od 30. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud, Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. juna 2020. do 6. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 058900 14 P 2 od 30. novembra 2016. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu po osnovu pretrpljene obične štete i izmakle koristi isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini vodilo postupak protiv NN lica zbog osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), odnosno prepravljanja broja šasije na apelantovom priključnom vozilu (u daljnjem tekstu: predmetna prikolica). Osnovni sud je utvrdio da je apelantov zakonski zastupnik 21. septembra 2005. godine dobrovoljno predao CJB Bijeljina saobraćajnu dozvolu i registarsku tablicu za predmetnu prikolicu, te da je predmetna prikolica naredbom Osnovnog suda od 29. marta 2007. godine deponovana i predata na čuvanje apelantu uz zabranu otuđenja do okončanja postupka. Dalje je naveo da se apelant 31. maja 2007. godine obratio Osnovnom sudu sa zahtjevom za vraćanje privremeno oduzetog predmeta (prikolice), uz koji je dostavio i potvrdu o odjavi predmetne prikolice koju je izdala Služba za registraciju motornih vozila Hallein Austrija, iz koje proizlazi da je predmetna prikolica odjavljena 22. jula 2003. godine sa istim brojem šasije, na koji zahtjev mu sud nije odgovorio. Takođe je utvrdio da je apelant finansirao vještačenje predmetne prikolice od strane Centra za motorna vozila Banjaluka koji ekspertizom od 2008. godine nije utvrdio elemente ilegalnih intervencija ili krivotvorenja utisnutih alfanumeričkih znamenki u broju šasije. Osnovni sud je naveo da se apelant ponovo obratio sudu sa zahtjevom za vraćanje predmetne prikolice uz dostavljanje navedene ekspertize i taj zahtjev je odbačen kao preuranjen rješenjem Osnovnog suda od 16. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 24. aprila 2009. godine uz obrazloženje da je istraga još uvijek u toku. Dalje je naveo da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1986/09 od 13. jula 2012. godine ukinuo navedena rješenja i da je Osnovni sud rješenjem od 13. avgusta 2012. godine apelantu vratio predmetnu prikolicu. Osnovni sud je ukazao da je Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine – obična šteta i sprečavanje njenog povećanja – izmakla korist, kao i nanošenje drugom fizičkog i psihičkog bola i straha – nematerijalna šteta (član 155) i da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija (član 172 stav 1). Ukazao je i da je odredbom člana 189 ZOO propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi (stav 1), da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kada zakon određuje šta drugo (stav 2), te da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (stav 3). U vezi s tim je istakao da je za odgovornost tužene u konkretnom slučaju potrebno da je šteta nastala kao posljedica rada organa tužene koji se može smatrati prekoračenjem, zloupotrebom ili pogrešnom primjenom datih ovlašćenja, te da ne može biti odgovorno pravno lice čiji je organ postupao u okviru zakonskih ovlašćenja. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je šteta nastala kao posljedica krajnje nepažljivog ili nesavjesnog postupanja organa tužene u vršenju zakonskih ovlašćenja ili zloupotrebe ili prekoračenja tih ovlašćenja, Osnovni sud je zaključio da ne postoji osnov za odgovornost tužene za predmetnu štetu.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 058900 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je tužena obavezana da apelantu po osnovu pretrpljene obične štete isplati novčani iznos od 15.864,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a po osnovu izmakle koristi isplati novčani iznos od 30.338,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kome je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi preko dosuđenog do traženog iznosa od 185.620,00 KM, kao i za naknadu za ekspertizu koju je apelant platio Centru za motorna vozila Banjaluka u iznosu od 585,00 KM, te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant tražio da mu tužena nadoknadi štetu koja prelazi redovnu amortizaciju predmetne prikolice i vučnog vozila, koje nije mogao koristiti bez prikolice, i izmakle koristi za period od 21. septembra 2005. do 20. avgusta 2012. godine, nastalu kao posljedica nepravednog i nezakonitog rada organa tužene.
9. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 17 Ustava Republike Srpske propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja, te da, shodno odredbi člana 172 stav 1 ZOO, pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. U vezi s tim je istakao da je nezakonit rad onaj koji je u suprotnosti sa zakonom ili moralnom normom, koja čini dio javnog poretka, te da je nepravilno svako postupanje koje je suprotno pravilima struke i koje odudara od uobičajene metode rada u državnom organu, odnosno postupanje mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvarivati u javnom interesu. Okružni sud je dalje ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je istakao da je postupanje organa tužene u konkretnom slučaju bilo suprotno pravilima struke jer odudara od uobičajene metode rada u državnom organu i suprotno je zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvarivati u javnom interesu, slijedom čega je zaključio da postoji pravni osnov za naknadu predmetne štete. Međutim, istakao je da apelantov tužbeni zahtjev nije u cijelosti osnovan jer su organi tužene pravilno postupali do donošenja rješenja od 16. aprila 2009. godine (kojim je odbačen kao preuranjen zahtjev za vraćanje predmetne poluprikolice) jer je tada postojala osnovana sumnja u postojanje krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 377 stav 1 KZ-a i zadržavanje predmetne prikolice kao dokaza u sudskom depozitu je bilo opravdano. Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 376 ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1), te da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala (stav 2). U vezi s tim je istakao da je na osnovu dopune nalaza vještaka mašinske struke utvrdio da obična šteta na predmetnoj prikolici načinjena stajanjem koja prelazi redovnu amortizaciju ukupno iznosi 15.864,00 KM i da je bila jednaka i 15. aprila 2009. i 20. avgusta 2012. godine, slijedom čega je zaključio da apelantovo potraživanje na ime obične štete nije zastarjelo. U pogledu štete na ime izmakle koristi Okružni sud je zauzeo stanovište da je šteta nastajala kontinuirano i da je apelant za nju saznavao u vrijeme kad je i nastajala, te je zaključio da je apelant, shodno odredbi člana 376 stav 1 ZOO, mogao osnovano tražiti štetu maksimalno za tri posljednje godine, odnosno za period od 3. jula 2011. do 20. avgusta 2012. godine kada je predmetna prikolica vraćena, s obzirom na to da je tužba podnesena 3. jula 2014. godine. Slijedom navedenog, zaključio je da predmetno potraživanje na ime izmakle koristi nije zastarjelo samo za taj period, te da, shodno nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke prema kojem mjesečna izmakla korist iznosi 2.236,38 KM, apelantu po tom osnovu pripada 30.338,92 KM.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 058900 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova i naveo da je drugostepena presuda u osporenom odbijajućem dijelu pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode kojim je osporavao zaključak drugostepenog suda da je postupanje organa tužene do 16. aprila 2009. godine bilo pravilno i zakonito. U vezi s tim je istakao da je do tada postojala osnovana sumnja u počinjenje krivičnog djela falsifikovanja isprave, te da je u vrijeme donošenja rješenja od 16. aprila 2009. godine postojala ekspertiza iz 2008. godine koja je potvrdila da nisu utvrđeni elementi ilegalne intervencije na vozilu. Slijedom navedenog je zaključio da je zadržavanje predmetne prikolice do tog datuma bilo u skladu sa zakonom i da ne postoji pravni osnov za naknadu štete od tužene, te da je naknadno zadržavanje odudaralo od uobičajene metode rada u državnom organu, na koji način nije postignuta pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava u odnosu na privremeno oduzeti predmet. Pri tome je naglasio da je apelantovo potraživanje na ime naknade štete, i ukoliko bi za njega postojao pravni osnov, zastarjelo sve do 3. jula 2011. godine, te da su neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud pogrešno odlučio o zastari. U vezi s tim je istakao da subjektivni rok zastare za naknadu štete od tri godine počinje teći od momenta kada je oštećeni saznao za štetu i za štetnika, a ne od momenta kada je oštećeni saznao sve elemente od kojih zavisi visina štete kako je to apelant tvrdio u reviziji, te da je apelant imao saznanje o šteti u vidu izgubljene koristi u vrijeme kada je šteta nastajala, a ne tek od pravosnažnosti rješenja o vraćanju predmetne prikolice.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je zaključak da su organi tužene postupali pravilno do donošenja rješenja od 16. aprila 2009. godine u suprotnosti s Odlukom Ustavnog suda broj AP 1986/09 u kojoj je konstatovano da je zadržavanje predmetne prikolice nakon izvršenog vještačenja 23. februara 2007. godine bilo neopravdano i smatra da je tužena u obavezi da mu nadoknadi štetu na ime izmakle koristi od tog datuma. Takođe navodi da je predmetna prikolica trebala biti vraćena apelantu odmah nakon izvršenog vještačenja po službenoj dužnosti, a ne po njegovom zahtjevu. Dalje navodi da je drugi proizvoljan zaključak taj da je šteta na ime izmakle koristi nastajala u kontinuitetu i da je apelant za nju saznavao u momentu kada je nastajala jer sudovi nisu odredili datum početka roka zastare, već su ga odredili unazad. Navodi da rok zastare nije počeo teći sve do pravosnažnosti rješenja od 13. avgusta 2012. godine kojim je apelantu predmetna prikolica vraćena, jer je sve do tog datuma postojala naredba Osnovnog suda o deponovanju predmetne prikolice i apelant nije mogao zahtijevati naknadu štete. Navodi da bi, ukoliko bi prihvatili navedeno stanovište redovnih sudova, apelant morao podnositi tužbu svaki mjesec s ciljem prekida roka zastare, a te tužbe bi bile odbačene zbog nedostatka aktivne legitimacije i da na taj način ne bi ni mogao biti prekinut tok zastarnog roka jer se za odbačenu tužbu smatra da nije ni podnesena, te da bi na taj način upao u „začarani krug“ koji ne bi mogao dovesti do ostvarenja njegovih prava. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO protivno njihovoj svrsi i suprotno sudskoj praksi i teoriji, na koji način su mu uskratili pravo na naknadu štete za period duži od četiri godine. Apelant navodi da je na navedeni način došlo do nezakonitog miješanja u njegovo pravo na imovinu koje nije opravdano legitimnim ciljem, za koji smatra da je otpao 23. februara 2007. godine, kao i da nije ostvarena ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
14. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
15. Osnovni sud je naveo da je u osporenoj odluci dao detaljne razloge za odlučenje, kao i odgovore na apelantove navode.
16. Tužena je navela da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva i da su sudovi pravilno zaključili da rok zastare prava na naknadu štete počinje teći od saznanja za štetu i štetnika, a ne od momenta kada je oštećeni saznao za obim štete. Predložila je da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
17. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02 – ispravka, 30/02 – ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05, 48/11 i 91/19 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 17.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
[…]
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
[…] Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
[…] Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
[…] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 058900 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud zapaža da se dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji je odbijen osporenim presudama odnosio na naknadu štete u vidu izgubljene koristi zbog nemogućnosti korišćenja prikolice koja je oduzeta u krivičnom postupku i vučnog vozila za tu prikolicu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj „postojećoj imovini“ niti o „dobrima“, već se apelant, postavljajući tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu naknade štete, pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će zahtjev za naknadu štete biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na odredbama člana 17 Ustava Republike Srpske i člana 172 ZOO. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelantova nada za uspjehom u postupku pred redovnim sudovima zasnivala na konkretnim zakonskim odredbama, te da apelant uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.
30. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je odbijen dio apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3004/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud zauzeli stanovište da je dio apelantovog potraživanja usmjerenog na naknadu štete u vidu izmakle koristi zastario, pozivajući se pri tome na odredbu člana 376 stav 1 ZOO. Naime, Okružni i Vrhovni sud su istakli da je šteta u vidu izmakle koristi nastajala kontinuirano i da je apelant za nju saznavao u vrijeme kad je i nastajala, slijedom čega su zaključili da je apelant imao pravo da zahtijeva naknadu štete samo za tri posljednje godine prije podnošenja tužbe (3. jula 2014. godine), odnosno za period od 3. jula 2011. do 20. avgusta 2012. godine kada je predmetna prikolica vraćena. Dakle iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je apelant nesporno imao saznanje da oduzimanjem, odnosno dobrovoljnom predajom predmetne prikolice nju neće moći koristiti za sticanje koristi. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da je rok zastare počeo teći od momenta kada je šteta nastajala, a ne od pravosnažnosti rješenja od 13. avgusta 2012. godine kojim je apelantu vraćeno predmetno vozilo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu s odredbom člana 376 stav 1 ZOO, koja u konkretnom slučaju nije arbitrarno primijenjena, a koja je jasna i nedvosmislena, objavljena u službenom glasilu i dostupna, te nesporno ispunjava standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u konkretnom slučaju bilo zakonito.
32. Dakle, s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.
33. U vezi s tim Ustavni sud smatra da dosljedna primjena odredbi ZOO o zastari potraživanja služi ostvarivanju principa pravne sigurnosti, koji je inherentan principu vladavine prava i nesumnjivo predstavlja opšti interes (vidi, exempli causa, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 51, Izvještaji 1996-IV).
34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj postojanje prekluzivnih rokova i rokova zastarjelosti per se nije nespojivo s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, predstavka broj 32540/05, stav 66, presuda od 1. aprila 2010. godine), odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Evropski sud, Osu protiv Italije, predstavka broj 36534/97, stav 35, presuda od 11. jula 2002. godine, Vrbica protiv Hrvatske, op. cit., stav 72).
35. Primjenjujući navedene standarde na konkretni slučaj, Ustavni sud smatra da je odredba člana 376 stav 1 ZOO kojom je propisano: „Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo” bila predvidiva za apelanta. Naime, apelant je mogao očekivati da će njegovo potraživanje na ime izgubljene dobiti zastarjeti u roku od tri godine od oduzimanja predmetne prikolice jer je u tom momentu (kada mu je prikolica oduzeta) imao saznanje o šteti (znao je da neće moći koristi prikolicu i priključno vozilo za sticanje dobiti), kao i za lice koje je štetu učinilo (znao je ko mu je oduzeo prikolicu). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi zauzeli stanovište iz kojeg proizlazi da je apelant morao svakih mjesec dana podnositi tužbu s ciljem prekida zastarnog roka, koje tužbe bi bile odbačene i samim tim ne bi bio prekinut zastarni rok, Ustavni sud zapaža da apelanta ništa nije sprečavalo u podnošenju zahtjeva za naknadu štete u trogodišnjem roku zastare, na koji način bi omogućio redovnim sudovima da ispitaju osnovanost njegovog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Nijemčević protiv Hrvatske, odluka od 11. septembra 2018. godine, stav 47), te da ti apelantovi navodi predstavljaju prejudiciranje sudskih postupaka koje nije pokrenuo. Stoga je Ustavni sud mišljenja da obaveza podnošenja tužbe svake tri godine u okolnostima konkretnog slučaja za apelanta ne predstavlja pretjeran teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant predmetnu tužbu podnio nakon skoro sedam godina od dobrovoljne predaje predmetne prikolice (21. septembra 2005. godine), odnosno nakon skoro dvije godine od njenog vraćanja (13. avgusta 2012. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na imovinu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, pri čemu je održana „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da su navodi o povredi tog prava neosnovani.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević