Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/20 (R. Š.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2306/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2306/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Raza Šišić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Raza Šišić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 27 0 Rs 024609 17 Rev od 13. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 27 0 Rs 024609 15 Rsž od 23. studenoga 2016.

godine i Presude Općinskoga suda u Gračanici broj 27 0 Rs 024609 14 Rs od 24. prosinca 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Raza Šišić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Suad Kumrić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 8. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 Rs 024609 17 Rev od 13. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Rs 024609 15 Rsž od 23. studenoga 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Gračanici broj 27 0 Rs 024609 14 Rs od 24. prosinca 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluke tuženice („NLB Banka“ d.d. Tuzla) i to: odluka o otkazu u ugovora o radu zbog teže povrede radnih obveza od 25. ožujka 2013. godine (kojom je tuženica apelantici izrekla mjeru prestanka radnoga odnosa) i odluka komisije za odlučivanje po prigovorima od 7. lipnja 2013. godine (kojom je odbijen prigovor apelantice i potvrđena odluka uprave tuženice). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se vrati na posao i rasporedi na poslove šefa Agencije Klokotnica, Filijala Gračanica, Glavna filijala Tuzla, koje je apelantica obavljala prije donošenja odluke o prestanku ugovora o radu ili na druge poslove sukladno njezinoj stručnoj spremi.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je izvanredni otkaz ugovora o radi apelantici zakonit prema odredbi čl. 88. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR), jer je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta sukladno odredbi čl. 89. ZOR, tj. u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se otkaz daje. Vrhovni je sud istakao da apelantica u reviziji ustrajava u tvrdnjama iznesenim tijekom ranijih postupaka, da je uprava tuženice, za činjenice zbog kojih joj je dat otkaz ugovora o radu morala znati i prije revizorskoga izvješća urađenoga 18. ožujka 2013. godine, tj. dvije i pol godine nakon učinjenih povreda radne obveze. Vrhovni je sud istakao da je, naime, pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno na temelju toga revizorskoga izvješća, da je u razdoblju od 2006. godine do 2010. godine u procesu odobravanja kredita fizičkim osobama bilo značajnih nedostataka, da su odobreni krediti klijentima koji nisu bili kreditno sposobni, da nije pribavljena potrebna dokumentacija ili nisu izvršene potrebne provjere, čime je stvarana vještačka kreditna sposobnost pojedinih tražitelja kredita. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je navedene propuste u radu učinila apelantica kao kreditni referent, da je na opisani način postupala suprotno aktima banke, a što predstavlja težu povredu ugovora o radu iz čl. 79. Pravilnika o radu tuženice, i to: neizvršavanje i nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza, nepoduzimanje radnji koje je zaposlenik u redovitome radu dužan poduzimati. Vrhovni je sud istakao da je stoga tuženica donijela odluku o otkazu ugovora o radu 25. ožujka 2013. godine, bez otkaznoga roka. Vrhovni je sud istakao da su na ovakvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 89. ZOR, kada su prekluzivni rok od 15 dana računali od vremena izrade revizorskoga izvješća, kao vremena saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz. Vrhovni je sud istakao da do izrade revizorskoga izvješća i njime utvrđenih nepravilnosti u radu apelantice direktor tuženice nije imao saznanja za činjenice zbog kojih je apelantici dat otkaz. Vrhovni je sud istakao da je neprihvatljivo apelantičino tumačenje odredbe čl. 80. Pravilnika o radu tuženice od lipnja 2012. godine kojim je u stavku jedan propisano da „odluku o mjeri koja se izriče zaposleniku za počinjene povrede ugovora donosi uprava Banke na temelju izvješća neposrednoga rukovodioca i po potrebi pribavljene izjave zaposlenika koji je počinio povredu“, a stavkom dva propisano da „Uprava Banke može po potrebi formirati komisiju koja će utvrditi postojanje povrede ugovora o radu koja se zaposleniku stavlja na teret“. Vrhovni je sud istakao da apelantica tvrdi da navedene odredbe nisu primjenjive, tj. da nisu bili ispunjeni uvjeti iz stavka dva navedenoga članka. Vrhovni je sud istakao da su, nasuprot revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je predmetno revizorsko izvješće urađeno od strane službe interne revizije, na temelju izvanredne kontrole po usmenome nalogu uprave tuženice, a zbog indicija da postoje nepravilnosti u segmentu kreditiranja fizičkih osoba, što se može izjednačiti sa izvješćem komisije koju po potrebi formira tuženica, kako to propisuje čl. 80. st. 2. Pravilnika o radu tuženice. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu su osobito arbitrarno primijenili odredbe Pravilnika o radu tuženice, kojim su utvrđene teže povrede radne obveze i kojim je regulirana procedura utvrđivanja stegovne odgovornosti zaposlenika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih pozitivnopravnih propisa u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/20 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio