Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2293/20 (E. P.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2293/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2293/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Emir Potogija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Potogija protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 362875 18 Gži od 14. siječnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 362875 13 I od 29. studenoga 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Potogija (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Tarik Potogija, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 362875 18 Gži od 14. siječnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 362875 13 I od 29. studenoga 2017. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je prijedlog apelanta, kao tražitelja ovrhe, kojim je tražio promjenu sredstva i predmeta ovrhe.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud rješenjem od 2. rujna 2013. godine odredio predloženu ovrhu na temelju pravomoćnoga rješenja Općinskoga suda od 12. ožujka 2012. godine, radi naknade troškova apelanta kao odvjetnika po službenoj dužnosti u iznosu od 750,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je apelant podneskom od 21. travnja 2017. godine podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, u kojemu je predložio da se ovrha provede zapljenom, procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu ovršenika (Kanton Sarajevo, Općinski sud), te namirenjem iz iznosa dobivenoga prodajom nekretnina. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 79a. Zakona o ovršnom postupku propisano da predmet ovrhe ne može biti nekretnina Federacije, kantona, grada, općine i javnoga fonda, kao ni nekretnina ustanove koja se financira u cijelosti ili djelomično iz proračuna, a koja je utemeljena za vršenje djelatnosti od javnoga interesa, ako nekretnina služi za vršenje djelatnosti te ustanove i ako cilj vršenja djelatnosti nije stjecanje dobiti. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju apelant predložio da se ovrha provede na nekretninama koje su u vlasništvu ovršenika, a kao dokaz vlasništva dostavio je izvatke iz knjige položenih ugovora. Kantonalni je sud istakao da, kako je apelant predložio provođenje ovrhe na nekretninama u vlasništvu ovršenika, to je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog apelanta o promjeni predmeta i sredstva ovrhe. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su primijenjene odredbe Zakona o ovršnom postupku „neustavne i suprotne Europskoj konvenciji“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, kršenje zabrane zlouporabe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević