Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/20 (A. G.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2216/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2216/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Amel Gađun, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amel Gađun protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 140715 17 Rsž od 5. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amel Gađun (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zenice, kojega zastupa Nermina Pivić, odvjetnica iz Zenice, podnio je 2. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 140715 17 Rsž od 5. srpnja 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-5223/18 od 6. studenoga 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 5. srpnja 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 140715 18 Rev od 5. svibnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 140715 16 Rs od 9. studenoga 2017. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka tuženice („ASA Banka“ d.d. Sarajevo kao pravni slijednik „IK Banka“ d.d. Zenica) o otkazu ugovora o radu od 22. kolovoza 2016. godine i odluka tuženice o odbijanju kao neutemeljenoga prigovora apelanta od 14. rujna 2016. godine kao nezakoniti, pa da se slijedom toga tuženica obveže vratiti apelanta na poslove i radne zadatke čuvara-recepcionera ili na druge odgovarajuće poslove.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 5. srpnja 2018. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena, dok je dopuna priziva apelanta od 10. travnja 2018. godine odbačena kao nepravovremena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da se u konkretnomu slučaju radi o otkazu ugovora o radu koji je reguliran odredbama čl. 96. st. 1. toč. a) i b) Zakona o radu, prema kojemu poslodavac može otkazati ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ukoliko je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili ukoliko radnik nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnoga odnosa. Kantonalni je sud naveo da je čl. 96. st. 2. propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stavka jedan, ukoliko se ne može utemeljeno očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima. Kantonalni je sud istakao da je čl. 109. i 110. Zakona o radu propisana obveza konzultiranja vijeća zaposlenika odnosno sindikata. Kantonalni je sud naveo da je tuženica konzultirala vijeće zaposlenika, na način da je vijeću dostavila akt od 9. veljače 2016. godine, kojim je izvijestila vijeće o namjeri davanja otkaza za četiri uposlenika, uključujući apelanta, iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga. Kantonalni je sud istakao da je nadalje tuženica aktom od 1. kolovoza 2016. godine obavijestila vijeće sa odlukama o otkazu, te da je vijeću 30. lipnja 2016. godine dostavljen i pravilnik o radu, pravilnik o unutarnjoj organizaciji, shema o unutarnjoj organizaciji, sistematizacija poslova i radnih mjesta, te plan i program zbrinjavanja viška zaposlenika, uz odluku o usvajanju plana i programa, u kojemu su sadržani razlozi za predviđeno otkazivanje, broj, kategorija i spol radnika za čije je ugovore predviđen otkaz. Kantonalni je sud istakao i da je tuženica izvela dokaze o tome da je osigurala zaposlenje apelantu kod drugoga poslodavca, te je dostavila između ostaloga prijedloge za sporazumni prestanak njihovoga ugovora o radu, uz koje su privičeni prijedlozi ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa novim poslodavcem („Gama AA“ d.o.o. Satajevo). Kantonalni je sud istakao da je radniku ponuđeno zaključenje ugovora kod novoga poslodavca, pod istim uvjetima (ugovor o radu na neodređeno vrijeme, isti iznos mjesečne plate), koje je radnik imao prije prestanka radnoga odnosa kod tuženice. Kantonalni je sud istakao da je tuženica, dakle, nastojala omogućiti angažiranje apelanta kod drugoga poslodavca. Kantonalni je sud naveo da je punomoćnica apelanta priziv na prvostupanjsku presudu blagovremeno izjavila 23. studenoga 2017. godine, o kojemu prizivu je ovaj sud i odlučio, dok je odbacio podnesak apelanta od 10. travnja 2018. godine naslovljen kao obavijest i dopuna priziva, kao nepravovremen, u smislu odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o parničnome postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, ističući kako je drugostupanjska presuda „obrazložena samo na formalan način, bez prezentiranja činjenica kojim se drugostupanjski sud rukovofio i na kojima je utemeljio svoju odluku“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek, pravo na privatni i obiteljski život), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, nasuprot navodima apelanta, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/20 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio