Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2164/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2164/20, rješavajući apelaciju koju je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o.

Tuzla protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 P 191723 18 Rev od 2. april 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 191723 15 Gž od 12. prosinca 2017. godine i Presude Općinskoga suda Tuzli broj 32 0 P 191723 14 P od 9. ožujka 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 26. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 191723 18 Rev od 2. april 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 191723 15 Gž od 12. prosinca 2017. godine i Presude Općinskoga suda Tuzli broj 32 0 P 191723 14 P od 9. ožujka 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant da tužitelju (A.H.) na ime naknade nematerijalne štete, zbog duševnih bolova nastalih povodom smrti bliskoga srodnika (otac F.H.) u prometnoj nezgodi koja se dogodila 28. listopada 2013. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog smrti oca, u prometnoj nezgodi koja se dogodila u mjestu Ljubače 28. listopada 2013. godine, na prijelazu ceste preko željezničke pruge u istoj razini, na pružnoj dionici stanice Dubrave, koja je u sastavu organizacione jedinice apelanta. Vrhovni je sud istakao da su u prometnoj nezgodi sudjelovali putničko motorno vozilo Citroen, kojim je upravljao otac tužitelja, te parna lokomotiva u vlasništvu apelanta. Vrhovni je sud istakao da, u trenutku nastanka nezgode, automatski uređaj za zatvaranje prometa na cesti sa branicima i svjetlonosnom signalizacijom nije bio spušten, uslijed čega je došlo do kontakta lokomotive i motornoga vozila, što je imalo za posljedicu smrt vozača motornoga vozila. Vrhovni je sud istakao da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da apelant nije uspio dokazati oslobađanje od odgovornosti sukladno odredbi čl. 177 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Vrhovni je sud istakao da je u vrijeme prometne nezgode pružni prijelaz ispunjavao uvjete propisane odredbama čl. 93. i čl. 95. Zakona o sigurnosti željezničkoga prometa (postojanje automatskoga uređaja sa branicima i svjetlonosna signalizacija). Vrhovni je sud istakao da je kod utvrđenih činjenica da je radnik apelanta, na radnomu mjestu čuvar pruge, propustio spustiti branike za zatvaranje prometa, to je i po ocjeni ovoga suda za nastalu štetu isključivo odgovoran apelant, sukladno čl. 173. i čl. 174. ZOO. Vrhovni je sud istakao da je zakonska obveza apelanta, koji u okviru rudarske djelatnosti obavlja i željeznički promet, da se stara o uređajima za zaštitu sigurnosti prometa na pruzi i cesti u smislu odredbe čl. 99. Zakona o sigurnosti željezničkoga prometa. Vrhovni je sud istakao da činjenica da je otac tužitelja motornim vozilom upravljao u alkoholiziranome stanju, zbog čega mu je prema nalazu i mišljenju vještaka liječničke struke bila bitno smanjenja psihofizička sposobnost za sigurno upravljanje motornim vozilom, ne predstavlja okolnost koja potpuno ili djelomično oslobađa apelanta odgovornosti sa spornu štetu jer isto nije u uzročnoj vezi sa nastalim štetnim događajem. Vrhovni je sud istakao da propust radnika apelanta da pravovremeno zatvori predmetni pružni prijelaz ispravnim branicima u to vrijeme jeste u uzročnoj vezi sa nastalim štetnim događajem, radi čega alkoholizirano stanje vozača putničkoga motornoga vozila, u okolnostima konkretnoga slučaja, ne dovodi do podijeljene odgovornosti. Vrhovni je sud istakao da otac tužitelja nije bio dužan da se zaustavi pred pružnim prijelazom, te samo u slučaju da je uređaj za zatvaranje prometa bio spušten, otac tužitelja kao sudionik u prometu bio bi dužan zaustaviti se pred prijelazom puta preko željezničke pruge u istoj razini, kako je to izričito propisano odredbom čl.

114. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, te ni stoga nema mjesta niti podijeljenoj odgovornosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je „za navedenu nezgodu isključivo odgovoran prednik tužitelja koji je ne prilagodivši brzinu kretanja putničkog motornoga vozila, te ne poštujući prometne znakove izazvao nezgodu koja je završila smrću“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je stoga usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a osobito one u kojima apelant inzistira na isključivoj odgovornosti prednika tužitelja za predmetnu nezgodu, koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio