Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2010/20 (D.N.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2010/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2010/20, rješavajući apelaciju koju je podnio D. N., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. N.

protiv Rješenja Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127818 19 Pž od 11. ožujka 2020. godine i Rješenja Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127818 18 Ps od 30. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. N. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Doboja, kojega zastupa Siniša Mikić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 12. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127818 19 Pž od 11. ožujka 2020. godine i Rješenja Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 127818 18 Ps od 30. rujna 2019. godine.

2. Rješenjem Okružnoga privrednoga suda od 30. rujna 2019. godine odbačena je tužba apelanta, kojom je apelant tražio da se obveže tuženica („Banka Srpske“ a.d. Banjaluka – u stečaju) da mu isplati iznos od 50.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Rješenjem Višega privrednoga suda od 11. ožujka 2020. godine priziv apelanta je odbijen i potvrđeno je rješenje Okružnoga privrednoga suda od 30. rujna 2019. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je apelant tužbom ponesenom prvostupanjskome sudu tražio da se obveže tuženica da mu isplati na ime naknade štete iznos od 50.000,00 KM, koji zahtjev je apelant utemeljio na činjenici da je Osnovni sud u Doboju donio presudu kojom je tuženicu oglasio krivom zbog kaznenoga djela nesavjestan rad u službi iz čl. 354. st. 1. Kaznenoga zakona, a kojom je apelant kao oštećeni upućen na parnični postupak. Viši privredni sud je istakao da je odredbom čl. 110. Zakona o stečaju propisano da stečajni povjeritelji mogu svoja potraživanja prema stečajnome dužniku ostvariti samo u stečajnome postupku, te je stoga apelant morao podnijeti prijavu svojega potraživanja prema stečajnome dužniku, da bi se na ispitnome ročištu priznalo ili osporilo njegovo potraživanje stečajnome sudu. Viši privredni sud istakao je da u slučaju osporavanja apelant bi tek tada mogao podnijeti tužbu ovome sudu i to u roku od 30 dana od dana ispitnoga ročišta. Viši privredni sud istakao je da okolnost da je vođen kazneni postupak i da je apelant upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je apelant i prije otvaranja stečajnoga postupka na temelju dopisa Agencije za osiguranje depozita od 2. lipnja 2016. godine imao saznanje da njegovo sporno potraživanje nije osigurano prema Zakonu o osiguranju depozita, i da je njegova obveza bila da u stečajnome postupku prijavi svoja potraživanja. Viši privredni sud istakao je da je optužnica protiv optužene, tj. u ovome postupku tuženice, podignuta 18. srpnja 2017. godine i potvrđena 11. kolovoza 2017. godine, dok su rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka od 4. travnja 2017. godine stečajni povjeritelji pozvani da prijave stečajnome sudu svoja potraživanja, sukladno čl. 169. Zakona o stečaju. Viši privredni sud istakao je da je prije nego što je otpočeo kazneni postupak protiv optužene, tj. tuženice, stečajni povjeritelji su pozvani prijaviti svoja potraživanja. Viši privredni sud istakao je da bez prijavljenih potraživanja u stečajnome postupku nije se moglo raspravljati o utemeljenosti tih potraživanja, te apelant nije mogao podnijeti tužbu protiv tuženice, već je mogao prijaviti svoje potraživanje u stečajnome postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi onemogućili apelantu pravo na pristup sudu, u situaciji kada „sud nije omogućio da apelant u tijeku postupka dokaže svoje navode odnosno činjenicu da ima pravo na naknadu štete, koja je posljedica kaznenoga djela kojega je tuženica izvršila“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. U tomu pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko ne teži legitimnome cilju i ukoliko ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnome parničnome postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2010/20 (D.N.) | Sudska praksa | Aktio