Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/19 (N. A.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-519/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020.godine, u predmetu broj AP-519/19, rješavajući apelaciju Nade Arsenov na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Arsenov podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033883 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033883 05 P od 29. decembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Arsenov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033883 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033883 05 P od 29. decembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033883 05 P od 29. decembra 2017. godine, u pravnoj stvari tužiteljica S.D. i M.N. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) protiv apelantice, radi utvrđenja, uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i predaje u posjed, utvrđeno je da je raskinut Ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen 27. augusta 1991. godine i ovjeren kod Osnovnog suda između pravnih prednika parničnih stranaka, kao primatelja izdržavanja, njihovog oca Lj.M. i njihove majke M.M., i apelantice, kao davatelja izdržavanja, pa je apelantica obavezana to priznati i trpiti da se izvrši brisanje uknjižbe njenih suvlasničkih prava i izvrši upis kao prije provođenja Ugovora, tj. na ime i u korist Lj.M. na nekretninama preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: nekretnine 1), odnosno brisanje posjedovnih prava apelantice i da se izvrši upis kao prije provođenja Ugovora, tj. na ime i u korist Lj.M. na nekretninama bliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnine 2), sve bliže označeno u izreci presude. Također, presudom naloženo je apelantici da tužiteljicama preda u suposjed nekretnine 1 i nekretnine 2, bliže označene u izreci presude, te je obavezana apelantica da tužiteljicama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljica za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između apelantice, kao davatelja izdržavanja i Lj.M. i M.M., roditelja apelantice, kao primatelja izdržavanja, 27. augusta 1991. godine zaključen Ugovor. Nadalje, utvrđeno je da je na Ugovoru potpis Lj.M., i otisak prsta M.M. s naznakom da se radi o njenom potpisu, kao i da je ugovor potpisan od strane sudije Osnovnog suda i ovjeren pečatom suda. Također, utvrđeno je da je u Ugovoru (član I Ugovora) navedeno da primatelji izdržavanja i apelantica žive u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici već duži niz godina i da se apelantica obavezala da će i dalje nastaviti živjeti sa primateljima izdržavanja u navedenim zajednicama, te se naročito obavezala da će se i dalje starati o zajedničkom domaćinstvu, a u bolesti primatelja izdržavanja njegovati i po potrebi obezbjeđivati odgovarajuću medicinsku stručnu pomoć i njegu, te smještaj u odgovarajuće medicinske ustanove, te sve ono što je i do sada činila, kao i on što se međusobno dogovore. S druge strane, primatelji izdržavanja su se obavezali apelantici u nasljedstvo ostaviti svoju pokretnu imovinu kao i nekretnine 1 i nekretnine 2, precizirane u obrazloženju presude, odmah nakon smrti Lj.M. pod uslovom da ih izdržava do kraja njihovog života, sahrani prema mjesnim običajima, te nastavi izdržavati prema Ugovoru M.M. Isto tako, utvrđeno je da je Lj.M. saglasan da se odmah nakon njegove smrti bez njegovog daljeg znanja i pitanja apelantica uknjiži u odgovarajuće gruntovne odnosno katastarske evidencije na nepokretnostima koje su predmet ovog ugovora, a da se M.M. uknjiži sa pravom doživotnog uživanja na navedenim nekretninama.

4. Nadalje, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da su primatelji izdržavanja 25. septembra 1991. godine podnijeli tužbu za raskid Ugovora u kojoj su naveli da su raskid tog ugovora tražili naročito iz razloga što apelantica odmah na početku nije počela ispunjavati svoje obaveze iz člana I Ugovora, jer je drugi dan po zaključenju Ugovora otišla u Njemačku gdje živi zajedno sa suprugom i djecom. Također, utvrđeno je da je Osnovni sud u ovom parničnom predmetu donio rješenje od 30. oktobra 1995. godine kojim je postupak u ovoj stvari prekinut iz razloga jer je utvrđeno da se apelantica ne nalazi na području koje je dostupno sudu, odnosno da živi u Njemačkoj, te da su na području Bosne i Hercegovine nastupili vanredni događaji, u smislu neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, pa je iz tog razloga postupak prekinut. Nadalje, utvrđeno je da su tužiteljice tom sudu podnijele podnesak od 7. decembra 2004. godine u kojem su navele da su primatelji izdržavanja umrli (Lj.M. je umro 1999. godine, a M.M. je umrla 2003. godine), te da tužiteljice stupaju na njihovo mjesto u ovom parničnom postupku i traže da se postupak nastavi. Isto tako, utvrđeno je da su u navedenom podnesku tužiteljice navele da raskid ugovora traže zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane apelantice, jer ona nije živjela u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici sa primateljima izdržavanja. U vezi s tim, tužiteljice su istakle da je između apelantice i Lj.M. zaključen ugovor o poklonu 2. augusta 1993. godine i da je tim ugovorom Lj.M. kao poklonodavac apelantici poklonio dio nekretnina 1, odnosno nekretnina 2, sve precizirano u presudi, te da su se označenim ugovorom o poklonu stranke faktički sporazumjele o raskidu Ugovora.

5. Također, Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da su u predmetnom podnesku tužiteljice tražile da se utvrdi da je raskinut Ugovor, te da je apelantica dužna priznati i trpiti brisanje uknjižbi koje su izvršene na temelju tog ugovora. Zatim, utvrđeno je da je u ovom predmetu na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. novembra 2005. godine doneseno rješenje kojim je određen nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, te da su se na tom ročištu stranke (punomoćnici parničnih stranaka) odrekli prava na žalbu protiv rješenja kojim je određeno da će se postupak nastaviti. Nadalje, utvrđeno je da je u daljnjem toku postupka na ročištu održanom 23. marta 2006. godine uz naprijed navedene zahtjeve istaknut i zahtjev za predaju u suposjed nepokretnosti. Isto tako, utvrđeno je da su na ročištu od 6. oktobra 2015. godine tužiteljice uz zahtjev da se utvrdi da je Ugovor raskinut postavile i eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražile da sud ukoliko odbije zahtjev da se utvrdi da je Ugovor raskinut, odluči o zahtjevu da se utvrdi da je Ugovor ništav i bez pravnog dejstva, te da se naloži uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja za dio nepokretnosti kojim nije raspolagano ugovorom o poklonu zaključenim 1993. godine kao i da se obaveže apelantica da tužiteljicama preda u suposjed nepokretnosti. Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da su zahtjevi uređeni saglasno nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke u dijelu koji se odnosi na nepokretnosti, te je osporenom odlukom odlučio o primarno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica koji se odnosi na raskid ugovora kojim su tražile da se utvrdi da je Ugovor raskinut.

6. Najzad, Osnovni sud je istakao da je prihvatanjem iskaza parničnih stranaka i svjedoka M.M., M.N., M.A. i M.M. utvrdio da je apelantica po zaključenju Ugovora sa djecom otišla u Njemačku, da je tamo živjela i u Ramiće, mjesto gdje su joj živjeli roditelji, dolazila za vrijeme godišnjeg odmora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da apelantica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici sa primateljima izdržavanja, te da slijedom toga nije ispunjavala svoju ugovornu obavezu iz Ugovora i da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se udovolji zahtjevu za raskid ugovora, zahtjevu za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i zahtjevu za predaju u suposjed, te je s pozivom na odredbe čl. 124., 132. i 148. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 120. st. 1. i 5. Zakona o nasljeđivanju odlučio kao u izreci osporene odluke.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 033883 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda, u pobijanom dijelu kojim je udovoljeno tužbenim zahtjevima tužiteljica i zahtjevu tužiteljica za naknadu troškova parničnog postupka, potvrđena. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastava žalbe u određenom novčanom iznosu.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je činjenice o tome da nije bilo mjesta prekidu postupka, odnosno da nije bilo mjesta donošenju odluke da se postupak nastavi, apelantica mogla isticati u žalbi protiv rješenja kojim je odlučeno da će se postupak u ovoj pravnoj stvari nastaviti. U vezi s tim, ukazano je da je to rješenje, prema utvrđenju prvostepenog suda i stanju spisa ove parnice doneseno na pripremnom ročištu od 25. novembra 2005. godine. Također, navedeno je da nakon što je rješenje doneseno i objavljeno, punomoćnici parničnih stranaka izjavili su da se odriču od prava na žalbu, te se zbog toga ne mogu razmatrati žalbeni prigovori kojima se osporava odluka o prekidu, odnosno odluka o nastavljanju postupka koja je donesena u ovom parničnom predmetu. Nadalje, Okružni sud je naveo da su podneskom od 7. decembra 2004. godine tužiteljice dale izjavu o preuzimanju postupka na strani aktivno legitimisane stranke jer su primatelji izdržavanja, po prvobitno podnesenoj tužbi tužitelji, umrli. Naime, ukazano je da su predmetnim podneskom tužiteljice tražile raskid ugovora iz istih razloga zbog kojih su to tražili i primatelji izdržavanja tvrdeći da apelantica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici sa primateljima izdržavanja od zaključenja ugovora, te su u ovom podnesku iznijeli činjenične tvrdnje da je zaključen Ugovor o poklonu 1993. godine između Lj.M. kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca i da taj ugovor ima značaj sporazuma o raskidu Ugovora.

9. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju propisano da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obaveze. Zatim, navedeno je da pravo na raskid Ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršavanja ugovornih obaveza nije lično pravo primatelja izdržavanja, već imovinsko pravo. Shodno tome, istaknuto je da spor o ugovoru o doživotnom izdržavanju koji se vodi između pravnih sljedbenika primatelja izdržavanja i davatelja izdržavanja nije spor o raskidu ugovora već imovinsko-pravni spor, a to znači, da u slučaju kada primatelj izdržavanja za života ima pravo da traži raskid ugovora zbog toga što davatelj izdržavanja ne izvršava svoje obaveze iz tog ugovora, tada i njegovi nasljednici mogu po istom osnovu da traže raskid ugovora. Također, istaknuto je da to pravo na traženje raskida ugovora o doživotnom izdržavanju nasljednika primatelja izdržavanja zastarijeva u općem zastarnom roku od 10 godina (član 371. ZOO) od smrti primatelja izdržavanja.

10. Prema tome, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o novoj tužbi nasljednika za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, već o tome da su nasljednici primatelja izdržavanja stupili u parnicu, na njihovo mjesto nakon smrti primatelja izdržavanja. Budući da su primatelji izdržavanja umrli, navedeno je da je Ugovor prestao zbog smrti ove ugovorne strane. S obzirom da je pravo na raskid ugovora imovinsko pravo, ukazano je da nasljednici, u konkretnom slučaju, imaju pravni interes da umjesto preobražajnog zahtjeva za raskid Ugovora, istaknu deklaratorni zahtjev, zahtjev za utvrđenje da je Ugovor raskinut. Osim toga, Okružni sud je ukazao da i pod pretpostavkom da su pravni sljednici primatelja izdržavanja podneskom od 7. decembra 2004. godine podnijeli novu tužbu (kako to tvrdi žalba), prigovor zastarjelosti koji je u prvostepenom postupku istakla apelantica ne bi bio osnovan. Naime, istaknuto je da je to iz razloga, jer se zastarjelost zahtjeva za raskid ugovora koji podnose pravni sljednici primatelja izdržavanja računa od smrti primatelja izdržavanja, pa kako je Lj.M. umro 1999. godine, a M.M. 2003. godine, to je tužbom podnesenom 2004. godine održan rok zastarjelosti iz odredbe člana 371. ZOO.

11. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana I Ugovora kojim se apelantica obavezala da će sa primateljima izdržavanja živjeti u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici kao i prije zaključenja Ugovora, i utvrđenje prvostepenog suda o tome da je apelantica nekoliko godina prije zaključenja ovog ugovora živjela u Ramićima u istoj kući sa roditeljima i da je nakon zaključenja ugovora otišla u Njemačku, te u Ramiće (poslije zaključenja Ugovora) dolazila za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, Okružni sud je naveo da se pravilnim čini zaključak prvostepenog suda da apelantica nije ispunila svoju ugovornu obavezu iz člana I Ugovora jer sa primateljima izdržavanja nije živjela u zajedničkom domaćinstvu. Okružni sud je istakao da je zbog toga u smislu odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa članom 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica da se utvrdi da je raskinut predmetni Ugovor. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je Ugovor proveden u odgovarajućim zemljišno knjižnim evidencijama, nepokretnosti su identifikovane i utvrđen preostali dio suvlasničkog dijela Lj.M. koji nije bio predmet ugovora o poklonu, pa je primjenom odredbe člana 132. stav 2. ZOO valjalo udovoljiti zahtjevu tužiteljica za uspostavljanje zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja koje je bilo prije zaključenja Ugovora za dio nepokretnosti koje su obuhvaćene Ugovorom. Najzad, navedeno je da su tužiteljice nasljednice ranijeg vlasnika nepokretnosti, pa su naslijeđem stekle susvojinu na nepokretnostima koje su predmet Ugovora u smislu odredbe člana

133. Zakona o nasljeđivanju i člana 36. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, te je zbog toga temeljem odredbi čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima valjalo udovoljiti zahtjevu tužiteljica za predaju u sudržavinu (suposjed) nepokretnosti.

12. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i ZOO. U vezi s tim, apelantica navodi da u predmetnoj parnici nije bilo mjesta prekidu postupka jer je postupak prekinut zbog nemogućnosti dostavljanja tužbe apelantici i da su tada bili ispunjeni uslovi da se iz tog razloga tužba odbaci kao neuredna, te ukazuje da je u vrijeme donošenja rješenja o prekidu postupka Osnovni sud radio, pa rat i neposredna ratna opasnost ne mogu biti prihvaćeni kao razlog za prekid postupka. Nadalje, apelantica tvrdi da se podnesak tužiteljica od 7. decembra 2004. godine ne može smatrati prijedlogom za nastavak postupka u predmetnoj pravnoj stvari, jer taj podnesak ima karakter nove tužbe koju su tužiteljice podnijele protiv apelantice. Također, apelantica ukazuje da je u prvostepenom postupku tužbeni zahtjev tužiteljica za raskid Ugovora osporila prigovorom zastarjelosti.

Relevantni propisi

13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120. st. (1) i (5) (1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

(5) Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 378. tačka 5) Postupak se prekida:

5)kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku usvojen tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice, između ostalog, tražile da se utvrdi da je raskinut Ugovor, da se apelantica obaveže to priznati i trpiti da se izvrši brisanje uknjižbe njenih suvlasničkih prava, odnosno brisanje njenih posjedovnih prava, i izvrši upis kao prije provođenja Ugovora, kao i da se naloži apelantici da tužiteljicama preda u suposjed nekretnine 1 i nekretnine 2, precizirane u presudi. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinut iz razloga jer je utvrđeno da se apelantica ne nalazi na području koje je dostupno sudu, odnosno da živi u Njemačkoj, te da su na području Bosne i Hercegovine nastupili vanredni događaji, u smislu neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, kao i da su nakon donošenja rješenja o nastavku postupka, punomoćnici parničnih stranaka izjavili da se odriču od prava na žalbu. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto nije osnovana prigovor zastare u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/19 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio