Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2297/20 (Agencija za zaštitu ljudi i imovine "Securitas" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2297/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2297/20, rješavajući apelaciju Agencije za zaštitu ljudi i imovine "Securitas" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za zaštitu ljudi i imovine "Securitas" d.o.o. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 027931 17 GŽ od 11. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za zaštitu ljudi i imovine "Securitas" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 027931 18 Rev od 24. aprila 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 027931 17 GŽ od 11. juna 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3989/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 11. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (M.T.) na ime naknade nematerijalne štete (po više vidova), te na ime naknade materijalne štete po osnovu izdataka na ime troškova liječenja isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo je tužitelj na radnom mjestu, obavljajući poslove zaštitara, zadobio ozljedu koja je ostavila trajne posljedice. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da apelant shodno članu 85. Zakona o radu FBiH odgovara po pravilima vanugovorne odgovornosti za štetu, po općim propisima obligacionog prava. Prvostepeni sud je naveo da je apelantova djelatnost, kao zaštitarske agencije, opasna djelatnost, zato što pri obavljanju takve djelatnosti postoji povećana opasnost za život i zdravlje zaposlenika-zaštitara u neposrednom obavljanju poslova zaštite lica ili imovine. Prvostepeni sud je ukazao da, shodno članu 154. stav 2. i čl. 173 i 174. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu nastalu u vezi s opasnom djelatnosti odgovara onaj ko se njome bavi, pa je na apelantu bio teret dokazivanja da nije odgovoran za naknadu štete tužitelju kao svom uposleniku, što apelant nije dokazao.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi glede doprinosa tužitelja nastanku povreda, jer je gost odgurnuo tužitelja, koji je bio na radnom mjestu i koji je tom prilikom pao niz stepenice, što znači da tužitelj ničim nije pridonio tom sukobu, odnosno povredama. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je sud morao osloboditi apelanta odgovornosti primjenom člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer apelant shodno toj odredbi nije dokazao da se oslobađa odgovornosti. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da nije mogao predvidjeti nastanak fizičkog napada gosta na apelanta, jer se nije radilo o iznenadnom napadu već o napadu kojem je prethodilo verbalno dobacivanje i bacanje plastične čaše s pićem, a što su vidjeli i drugi zaštitari (apelantovi usposlenici), koji su mogli i trebali predvidjeti i spriječiti tog posjetitelja da fizički gurne tužitelja, a što u konkretnom očito nisu učinili. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant bavi opasnom djelatnošću i pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući apelanta odgovornim za štetu nastalu tužitelju po osnovu objektivne odgovornosti, da je tužitelj doprinio nastanku štete, te da „su nižestepeni sudovi morali osloboditi apelanta odgovornosti jer je šteta tužitelju prouzrokovana isključivo radnjom trećeg lica“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević