Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-579/19 ("Bjelašnica" a.d. u stečaju)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-579/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 579/19, rješavajući apelaciju „Bjelašnice“ a.d. u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Bjelašnice“ a.d. u stečaju podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Mals 010192 18 Pž 2 od 27. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Bjelašnica“ a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgraba, koju zastupa Boško Čegar, advokat sa Pala, podnijela je 6. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Mals 010192 18 Pž 2 od 27. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i B. Š. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. juna 2020. godine, a tuženi 22. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Mals 010192 18 Mals 2 od 20. augusta 2018. godine tuženi je obavezan da apelantici preda u posjed stan, oslobođen od ljudi i stvari, koji je pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da je odluku donio nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredni sud je dalje naveo da iz odluke o otpisu potraživanja od 26. juna 2008. godine proizlazi da je Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada), Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) otpisalo potraživanje koje ima prema apelantici, a sve s ciljem reguliranja stambenog statusa radnika, odnosno izbjeglih i raseljenih lica koji su korisnici stanova. Nadalje, da iz ovjerene kopije rješenja RUGIP-a Banjaluka od 9. aprila 2014. godine proizlazi da je apelantica zakonita vlasnica predmetnog stana i da sa predmetnim stanom ima pravo apsolutnog raspolaganja, a da iz izvoda knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova RUGIP PJ Pale od 10. oktobra 2017. godine proizlazi da je apelantica na osnovu upotrebne dozvole stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom 1/1. Okružni privredni sud je također istakao da iz rješenja Ministarstva od 24. marta 2000. godine proizlazi da je Ministarstvo rješenjem tuženom dodijelilo na privremeno korištenje predmetni stan na period od 12 mjeseci u kojem roku će biti zaključen poseban ugovor o korištenju stana kojim će se regulirati vlasnički odnosi, kao i sva prava i obaveze u vezi s predmetnim stanom. Dalje, da je iz uvjerenja Ministarstva od 31. decembra 1997. godine utvrđeno da je V. Š. (pravni prednik tuženog) odveden u muslimanski logor „Silos“ u kojem je umro 8. decembra 1993. godine, a da je iz akta Ministarstva od 5. juna 2017. godine utvrđeno da je Ministarstvo dalo mišljenje da je Vlada potraživana sredstva prema apelantici otpisala s ciljem konačnog rješavanja stambenog statusa radnika izbjeglih i raseljenih lica, te da je u navedenom mišljenju Ministarstvo dalo saglasnost da po izmirenju obaveza prema Skupštini grada Istočno Sarajevo iz ugovora o otplati sredstava za dodijeljeni građevinski materijal „tuženi“ steknu pravo na uknjiženje stanova kao krajnji vlasnici.
7. Okružni privredni sud je istakao da tuženi nije pružio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je vlasnik predmetnog stana, odnosno da je isplatio građevinski materijal Skupštini grada Istočno Sarajevo, čime bi stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu.
8. Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 126. stav (1) i člana 127. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. U konačnici, Okružni privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantica dostavila ovjerenu kopiju rješenja RUGIP-a Banjaluka od 9. aprila 2014. godine, kao i izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, čime je dokazala da raspolaže pravom vlasništva na predmetnom stanu u kojem se nalazi tuženi.
9. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Mals 010192 18 Pž 2 od 27. novembra 2018. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena je presuda Okružnog privrednog suda broj 62 0 Mals 010192 18 Mals 2 od 20. augusta 2018. godine i odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev.
10. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome je Viši privredni sud ukazao na sadržaj odredbi čl. 1, 2, 4, 15, 16. i 17. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Viši privredni sud je dalje istakao da je predmetni stan izgrađen sredstvima Vlade u okviru programa Vlade o osiguravanju sredstava za raspuštanje privatnih centara u općini Pale. Nadalje, da je grad Srpsko Sarajevo za iste potrebe osigurao građevinski materijal u određenoj vrijednosti koji se kroz kredit vraća davaocu sredstava. Viši privredni sud je istakao da je predmetni stan dodijeljen tuženom na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva od 24. marta 2000. godine, a kojim je određeno da će biti zaključen poseban ugovor o korištenju stana kojim će se regulirati vlasnički odnosi, kao i sva druga prava i obaveze u vezi s predmetnim stanom. Nadalje, da iz navedenog proizlazi da je postojala apelanticina obaveza da u skladu s navedenim rješenjem s tuženim regulira vlasnički odnos, odnosno sva druga prava i obaveze u vezi s predmetnim stanom.
11. Viši privredni sud je istakao da se iz provedenih dokaza u toku prvostepenog postupka moglo utvrditi da apelantica nije dokazala da je donijela odluku o davanju predmetnog stana u zakup tuženom, da bi s njim mogla zaključiti ugovor o zakupu, u smislu odredbi čl. 15. i 16. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo.
12. Viši privredni sud je također naveo da prema odredbi člana 128. Zakona o stvarnim pravima „držalac stvari ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu“. Nadalje, istakao je da je savjestan držalac onaj koji ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed, kao i da se savjesnost pretpostavlja. Viši privredni sud je naveo da je tuženi u toku postupka tvrdio da ima ovlaštenje da drži, odnosno koristi predmetni stan. Dalje, da se osnov za posjed može bazirati na nekom obligacionom odnosu s apelanticom ili na nekom stvarnom pravu koje daje ovlaštenje na držanje stvari. U vezi s tim, da se radi o pravima na tuđoj stvari, ali da nije od utjecaja da li je stečeno na osnovu ugovora s apelanticom, odnosno odlukom suda ili na osnovu samog zakona. Viši privredni sud je istakao da je tuženom predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje kao izbjeglom i raseljenom licu, kao i da je tuženi učestvovao u finansiranju izgradnje predmetnog stana na osnovu isporučenog građevinskog materijala u iznosu od 4.882,66 KM, u vidu kredita s rokom otplate od sedam godina. Viši privredni sud je naveo da je Vlada svojom odlukom od 12. juna 2008. godine otpisala potraživanje prema apelantici u iznosu od 771.170,00 KM s ciljem rješavanja stambenog statusa radnika – izbjeglih i raseljenih lica koji su korisnici stanova i da se na taj način riješe imovinsko-pravni odnosi između apelantice i radnika.
13. Nadalje, kako je tuženi bio privremeni korisnik predmetnog stana na osnovu akta Ministarstva i kako je uložio svoja sredstva u izgradnju predmetnog stana (na osnovu kredita koji je dobio od Općine Istočno Sarajevo) u određenom novčanom iznosu s rokom otplate od 84 mjesečne rate, te kako apelantica nije provela postupak davanja u zakup predmetnog stana tuženom, Viši privredni sud je zaključio da tuženi ima pravo na posjed sve dok se ne provede procedura u skladu sa Zakonom o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a kojom je regulirano korištenje i davanje u zakup stanova i njihov otkup. U konačnici, Viši privredni sud je istakao da je iz navedenih razloga osnovan prigovor tuženog da ima pravo držati predmetni stan u posjedu, te da je žalbu valjalo uvažiti, preinačiti prvostepenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev shodno odredbi člana 229. tačka 4. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je drugostepeni sud osporenom odlukom proizvoljno primijenio materijalno pravo odlučujući o pravima tuženog kao posjednika predmetnog stana, a koja nisu bila predmet tužbe, niti protivtužbenog zahtjeva. Apelantica navodi da ima pravo na zaštitu prava vlasništva u smislu odredbe člana 126. Zakona o stvarnim pravima, te smatra da se u konkretnom slučaju morala striktno poštovati navedena odredba. Nadalje, ističe da je tuženi morao dokazati da ima pravo na posjed da bi imao pravo na isticanje prigovora u smislu člana 128. Zakona o stvarnim pravima. Apelantica, također, ističe da je iz dokaza u postupku utvrđeno da je predmetni stan dat na korištenje tuženom privremeno, odnosno na rok od godinu dana, kao i da tuženi od 24. marta 2001. godine koristi predmetni stan bez ikakvog pravnog osnova, zbog čega se ne može primijeniti odredba člana 128. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelantica smatra da se ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da je tuženi savjestan držalac predmetnog stana budući da je tuženom bilo poznato da je predmetni stan dobio u zakup na godinu dana.
b)Odgovori na apelaciju
15. Viši privredni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani. Nadalje, da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nisu počinjene povrede odredbi parničnog postupka. U konačnici, Viši privredni sud je predložio da se apelacija odbije.
16. Tuženi je, između ostalog, naveo da je konkretni predmet sudski okončan, kao i da apelantica „nema ništa“ s navedenim predmetom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/11).
Član 1.
(1) Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja, radi davanja stana u zakup ili otkup.
(2) Stanovi iz stava 1. ovog člana su stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/10) dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo), radi dodjele na privremeno korištenje kao alternativni smještaj izbjeglim i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stana, kao i stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, a koji nisu korišteni za alternativni smještaj i stanovi koje bespravno koriste treća lica.
Član 2.
(1) Stanovi iz člana 1. ovog zakona koji su pod upravom Ministarstva vraćaju se u posjed nosiocima prava raspolaganja koji to pravo imaju u smislu ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Stupanjem na snagu ovog zakona Ministarstvo nema pravo na nove dodjele stanova kojima upravlja, a pravo upravljanja stanom prestaje danom predaje stana nosiocu prava raspolaganja iz člana 3. ovog zakona.
(3) Postupak vraćanja u posjed i primopredaju stana vrše ovlašteni predstavnici Ministarstva i nosioci prava raspolaganja.
Član 3.
Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republika Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.
Član 4.
Stanovi iz člana 1. ovog zakona koji su vraćeni u posjed nosiocima prava raspolaganja daju se u zakup korisnicima u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o privatizaciji državnih stanova i općim aktom nosioca prava raspolaganja kojem je stan vraćen.
Član 5. stav (1) (1) Za sve stanove iz člana 1. ovog zakona kojima je privremeno upravljalo Ministarstvo nosioci prava raspolaganja iz člana 3. ovog zakona dužni su da podnesu zahtjev za vraćanje stanova na kojima su imali pravo raspolaganja ili svojstvo davaoca stana na korištenje, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 15.
(1) Nakon izvršene primopredaje stana nosilac prava raspolaganja dužan je da pokrene postupak davanja u zakup preuzetog stana u roku od 30 dana od dana konačnog preuzimanja.
(2) Nosilac prava raspolaganja daje stan u zakup prema općem aktu za rješavanje stambenih potreba.
(3) U općem aktu za rješavanje stambenih potreba iz stava 2. ovog člana, osim kriterija i mjerila određenih propisima o stambenim odnosima, moraju biti ugrađeni kriteriji i mjerila utvrđeni posebnim propisima koji reguliraju prava porodica poginulih boraca, boraca, ratnih vojnih invalida, civilnih žrtava rata i invalida rada, izbjeglica i raseljenih lica, te kriteriji i mjerila utvrđeni propisima za lica pod socijalnom brigom i zaštitom.
Član 16.
(1) Protiv odluke o davanju stana u zakup nezadovoljno lice ima pravo da podnese žalbu u roku od 15 dana od dana saznanja za takvu odluku, a žalba se podnosi nadležnom organu zakupodavca.
(2) Protiv konačne odluke o davanju stana u zakup može se podnijeti tužba nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana saznanja za takvu odluku, a najkasnije u roku od godinu dana od dana njene konačnosti.
Član 17.
(1) Na osnovu pravosnažne odluke o davanju stana u zakup zaključuje se ugovor o zakupu stana.
(2) Ugovor o zakupu sa korisnikom zakupa zaključuje nosilac prava raspolaganja na stanu iz člana 3. ovog zakona u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.
18. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126. stav (1) (1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav (1) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
Prigovori držaoca Član 128. stav (1) (1) Držalac ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 61 0 Mals 010192 18 Pž 2 od 27. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 13. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosi na povrat predmetnog stana u posjed. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantica, u suštini, smatra da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporenom odlukom odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj u posjed preda predmetni stan, oslobođen od ljudi i stvari. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelanticinim navodima, Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke jasno i argumentirano obrazložio svoj stav da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da tuženi ima pravo na posjed predmetnog stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na relevantne odredbe Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, kao i na odredbu člana 128. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, prema kojoj „držalac ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu“. U vezi s tim, Ustavi sud nalazi da iz obrazloženja odluke Višeg privrednog suda slijedi da je predmetni stan dodijeljen tuženom kao izbjeglom i raseljenom licu na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva, da je tuženi učestvovao u finansiranju izgradnje predmetnog stana, kao i da je postojala apelanticina obaveza da u skladu s navedenim rješenjem Ministarstva regulira vlasnički odnos s tuženim, ali da apelantica nije provela postupak davanja u zakup predmetnog stana tuženom u smislu odredbi čl. 15. i 16. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vlada otpisala potraživanje prema apelantici u određenom novčanom iznosu s ciljem rješavanja stambenog statusa radnika – izbjeglih i raseljenih lica koji su korisnici stanova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 15. stav (1) Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo proizlazi da je nosilac prava raspolaganja nakon izvršene primopredaje stana dužan da pokrene postupak davanja u zakup preuzetog stana u roku od 30 dana od dana konačnog preuzimanja. U konačnici, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da tuženi ima pravo na posjed sve dok se ne provede procedura u skladu sa Zakonom o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo.
31. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 6066/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6066/18 od 23. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da nije našao proizvoljnost u postupanju Višeg privrednog suda. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao da „je obrazloženje Višeg privrednog suda da u navedenim okolnostima, te u situaciji kada apelantica nije zaključila ugovor o zakupu ili otkupu predmetnog stana s tuženima, odnosno nije razriješila imovinsko-pravna pitanja s tuženima, tuženi imaju pravo da predmetni stan drže u posjedu u smislu odredbi člana 128. Zakona o stvarnim pravima do razrješenja spornih pitanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje“.
32. Shodno navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Višeg privrednog suda, odnosno ne nalazi da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević