Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-36/19 („Zmajevac“ Udruženje lovačka organizacija)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
- Pravo na pravnu sigurnost
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o lovstvu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu
- Zakon o lovstvu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-36/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 36/19, rješavajući apelaciju „Zmajevca“ Udruženja lovačka organizacija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Zmajevca“ Udruženja lovačka organizacija.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 147803 18 Gž od 14. novembra 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Zmajevac“ Udruženje lovačka organizacija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nedžad Babić i Sanjin Babić iz Zenice, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 147803 18 Gž od 14. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 4. i 19. juna 2020. godine od Kantonalnog suda i H. F. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 5. juna 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 147803 17 Mal od 28. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose (na ime naknade materijalne štete, na ime administrativne takse za zapisnik o izvršenom uviđaju, kao i na ime naknade za procjenu štete na vozilu) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Također, navedenom presudom obavezan je tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao, između ostalog, da je tužitelj podnio tužbu tom sudu u kojoj je naveo da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila na način što je prilikom kretanja tužiteljevog vozila magistralnim putem M–17 (u daljnjem tekstu: magistralni put), te dolaskom u mjesto Oglavak, na područje na kojem gazduje apelant, istrčala divlja životinja-srna na kolovoz i udarila u prednju stranu vozila, pri čemu je nastupila materijalna šteta na tužiteljevom vozilu. Nadalje je ukazao da je tužitelj u tužbi istakao da za predmetnu štetu odgovara Lovačko društvo koje upravlja lovištem u rejonu javnog puta na kome je došlo do štete, po principu objektivne odgovornosti za opasnu stvar, te da je u tome sadržana apelantova pasivna legitimacija.
7. Općinski sud je ukazao koji su dokazi izvedeni pred tim sudom i šta proizlazi iz tih dokaza, te je, između ostalog, istakao da je iz određenih materijalnih dokaza (bliže navedenih u obrazloženju presude) utvrdio da se apelant više puta obraćao društvu JP Ceste FBiH, i to s ciljem da to društvo postavi saobraćajne znakove za postojanje opasnosti od izlijetanja divljači na putu. Apelant se prvi put obratio molbom od 19. septembra 2016. godine (prije nastanka štetnog događaja), drugi put 7. marta 2017. godine, te se dopisom sa istim zahtjevom obratio i Gradu Zenica 17. novembra 2016. godine. Također je istakao da je iz određenih materijalnih dokaza (bliže navedenih u obrazloženju presude) utvrdio da je apelant od Ministarstva za poljoprivredu i šumarstvo zahtijevao informaciju da li je tužitelj ikada podnio prijavu o pričinjenoj šteti od divljači, te da li mjesto Oglavak na magistralnom putu, gdje se desila predmetna nesreća, uopće spada u lovnu površinu. Navedeno ministarstvo je u svom odgovoru na taj upit istaklo da tužitelj tom ministarstvu nije podnio prijavu o pričinjenoj šteti od divljači i kako se šteta desila na navedenom putu, on ne spada u lovnu površinu.
8. Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da se štetni događaj desio 4. marta 2017. godine na magistralnom putu na način da je u saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovao N. F., koji je upravljajući određenim vozilom, vlasništvo tužitelja, udario divljač (srnu) na lijevoj strani kolovoza, te je na taj način prouzrokovana materijalna šteta na tužiteljevom vozilu. Nadalje je istakao da je utvrđeno i da u vrijeme nesreće na navedenom mjestu nije postojao znak „Divljač na putu", te da je apelant zahtjevom, odnosno molbom od 19. septembra 2016. godine zahtijevao od JP Ceste FBiH da postavi navedeni znak, a da je znak postavljen tek 24. marta 2017. godine.
9. Općinski sud je naveo šta je propisano odredbom člana 6. stav 2. tačka 2. Zakona o lovstvu, te je istakao da je navedeni Zakon o lovstvu primijenio kao propis lex specialis, a ne Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa samim tim ni čl. 154, 173. i 174. ZOO (na koje se pozvao tužitelj u svojim navodima). Naime, imajući u vidu činjenicu da je navedenom odredbom Zakona o lovstvu propisano da u lovište ne ulazi, između ostalog, i javni put, jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju prisutan nedostatak pasivne legitimacije na apelantovoj strani, jer je šteta nesumnjivo nastala na magistralnom putu, pa je u konkretnom slučaju pasivno legitimirano društvo JP Ceste FBiH, a ne apelant.
10. Općinski sud je ukazao da stvarna legitimacija u sporu podrazumijeva materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora. Naime, tužitelj je aktivno legitimiran ako je on nositelj prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimiran ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Slijedom navedenog, proizlazi da apelant nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, tj. na njemu ne leži obaveza da ispuni dug prema tužitelju. Općinski sud je istakao da zbog navedenih razloga nije ni bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na apelanta, pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan. U vezi s tim je istakao da navedeni stav da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOO na koje se pozvao tužitelj, već da se mogu primijeniti relevantne odredbe Zakona o lovstvu, kao propisa lex specialis (u konkretnom slučaju član 6. navedenog zakona), kao i nedostatak apelantove stvarne pasivne legitimacije po istom pravnom i činjeničnom osnovu kao u konkretnoj parnici proizlaze i iz stava usvojenog u Odluci Ustavnog suda broj AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 147803 18 Gž od 14. novembra 2018. godine usvojena je žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda, tako što je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti (bliže opisano u izreci navedene presude).
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće 4. marta 2017. godine, za koju je odgovoran apelant. Nadalje je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se nesreća dogodila na magistralnom putu, da je mjesto Oglavak (kroz koje prolazi navedeni magistralni put) lovno područje, ali da u vrijeme nesreće na navedenom dijelu „autoputa“ nije bio postavljen saobraćajni znak upozorenja „Divljač na putu“, nego da je znak postavljen naknadno, tj. 24. marta 2017. godine.
13. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev temeljen na takozvanoj apelantovoj objektivnoj odgovornosti, koji se smatra vlasnikom opasne stvari i ta odgovornost postoji nezavisno od krivice štetnika. Naime, kako bi oštećeni ostvario pravo na naknadu štete, potrebno je da kumulativno dokaže postojanje štete i da između štete i apelantove radnje postoji uzročnost, jer se nijedno od navedenog ne pretpostavlja, iako se radi o objektivnoj odgovornosti. Zatim je ukazao da se pojava divljači, srne, na kolovozu, u okolnostima koje je utvrdio prvostepeni sud, može smatrati opasnom stvari, a odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari je objektivna, pretpostavljena, regulirana odredbama člana 174. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je ukazao da apelantova stvarna legitimacija (pasivna), a samim tim i njegova odgovornost za konkretnu štetu, proizlazi iz odredaba Zakona o lovstvu zbog toga što je apelant odgovoran za područje lovišta, te kako se nesreća dogodila na dijelu „autoputa“ koji prolazi preko tog područja (Oglavak) koje je utvrđeno kao lovište, apelant je pasivno legitimiran i odgovoran za predmetnu štetu, po principu objektivne odgovornosti. U vezi s tim je istakao da se apelant „mogao djelimično ili potpuno ekskulpirati da je u prvostepenom postupku dokazao (član 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) da nije ispunjena koja od općih pretpostavki odgovornosti za štetu, a posebno da je šteta nastala bez njegove krivice“.
14. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao, a u vezi sa „pasivnom legitimacijom i pasivnom stranom u predmetnom postupku naknade štete“, da nije od utjecaja to što tužbom nije obuhvaćeno pravno lice u čijoj je nadležnosti održavanje spornog dijela „autoputa“ (postavljanje saobraćajnih znakova, ograde i slično), jer tuženi, i da ih je više, ne bi bili jedinstveni i nužni suparničari, već solidarni dužnici iz čega slijedi da je tužba uredna kada se kao tuženi označi samo jedan od solidarnih dužnika.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
16. Apelant je istakao, između ostalog, da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da je odstupanjem od zauzete sudske prakse narušena pravna sigurnost (apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine), te da je apelant doveden u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja svog prava u odnosu na društva koja su ta prava ostvarila u identičnoj pravnoj stvari. Nadalje je istakao da odluka drugostepenog suda ne sadrži dovoljno obrazloženje za donesenu odluku. Apelant je ukazao šta je propisano članom 6. stav 2. tačka 2. Zakona o lovstvu, pa je istakao da je, shodno pravnom shvatanju zauzetom u Odluci Ustavnog suda broj AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine, drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe iz člana 174. stav 1. ZOO iako je u navedenoj odluci Ustavnog suda navedeno da se u takvim slučajevima i u identičnoj pravnoj situaciji Zakon o lovstvu primjenjuje kao propis lex specialis, a ne ZOO. Također je istakao da drugostepeni sud pitanje pasivne legitimacije očito pogrešno tumači imajući u vidu navedenu odredbu Zakona o lovstvu, kao i da nije sporno da se predmetna šteta koju je nanijela divljač desila na javnom putu zbog kojih razloga apelant ne može i nema pravo da djeluje ili ima bilo kakvu nadležnost u okviru javnih puteva na kojim se predmetna nesreća i desila.
17. U vezi sa navodima Kantonalnog suda da se apelant mogao djelimično ili potpuno ekskulpirati da je u prvostepenom postupku dokazao (član 126. ZPP) da nije ispunjena neka od općih pretpostavki odgovornosti za štetu, a posebno da je šteta nastala bez njegove krivice, apelant je istakao da Kantonalni sud uopće nije izvršio uvid u predmetni spis i apelantove dokaze s obzirom na to da je apelant dostavio dokaze u vidu molbi za obilježavanje javnih cesta na teritoriji grada Zenice od 19. septembra 2016. godine i 7. marta 2017. godine, kao i dopis od 17. novembra 2016. godine upućen direktno Gradu Zenica i Uredu gradonačelnika. Naime, predmetnim dopisima upućenim JP Ceste FBiH apelant je tražio da se predmetna dionica obilježi adekvatnim saobraćajnim znakom "Divljač na putu" s obzirom na to da su JP Ceste FBiH jedino pravno lice koje je nadležno za održavanje i upravljanje javnim cestama. Nadalje je citirao član 20. stav 1. Zakona o cestama (koji propisuje kad je upravitelj ceste dužan nadoknaditi štetu, ako je šteta nastala zbog nedostataka na cesti), te je istakao da je JP Ceste FBiH, u skladu sa „članom 28. stav 6. Pravilnika o održavanju javnih cesta“, dužno da vrši, između ostalog, izradu i postavljanje horizontalne i vertikalne signalizacije, a što u konkretnom slučaju nije bilo izvršeno u momentu nesreće iako je apelant insistirao na tome, pa je, shodno citiranom članu 20. Zakona o cestama, dužno da nadoknadi štetu (uslijed nedostatka saobraćajne signalizacije).
18. Nadalje je ukazao na materijalni dokaz-dopis koji je uputio apelant Ministarstvu za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu u kojem je navedeno i da se da konkretan odgovor na pitanja da li mjesto predmetne nesreće ulazi u lovište i ko odgovara za štetu u slučajevima nastanka štete koju je izazvala divljač van lovišta. Naime, s obzirom na to da je riječ o ministarstvu koje je jedino nadležno za pitanja definiranja lovišta i tumačenja Zakona o lovstvu, ono je odgovorilo da je "stavom 2. člana 6. Zakona o lovstvu ('Službene novine FBiH' br. 04/06,8/10 i 81/14) propisano šta ne ulazi u lovište, tj. šta nije lovna površina, između ostalog i javni putevi i druge javne površine, uključujući i zaštitni pojas do 300 metara od naselja. Kako se šteta desila na putu M-17, u skladu sa navedenim članom Zakona o lovstvu, on ne spada u lovnu površinu, te u ovom slučaju nadoknadu štete ne snosi Udruženje građana-lovačka organizacija "Zmajevac" Zenica, koje gazduje na navedenom lokalitetu“. Apelant je istakao da sve navedeno upućuje na činjenicu da drugostepeni sud uopće nije vršio uvid u materijalne dokaze apelanta koji je na više načina dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je istakao da je u obrazloženju osporene odluke naveo činjeničnu i pravnu argumentaciju, te da je većinu apelacionih navoda ocijenio i za takvu ocjenu naveo jasne razloge kod kojih ostaje. Nadalje je istakao da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija u cijelosti odbije.
V.Relevantni propisi
20. Zakonu o lovstvu ("Službene novine Federacije BiH" br. 4/06, 8/10 i 81/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 6. stav 2. tačka 2.
U lovište ne ulaze:
- javni putevi i druge javne površine uključujući i zaštitni pojas do 300 m od naselja;
Član 31. stav 1.
Lovištem, u smislu ovog zakona, smatraju se površine zemljišta, šuma i voda koje predstavljaju prostornu, prirodnu i lovno-privrednu cjelinu u kojoj postoje uslovi za trajan opstanak, uzgoj, razmnožavanje, zaštitu i korištenje divljači, bez obzira na vlasništvo.
Član 32.
Lovnim površinama ne smatraju se: naselja, groblja, javni putevi, plantažni voćnjaci i vinogradi, parkovi u naseljima, objekti za liječenje, odmor i rekreaciju, zračne luke, dvorišta industrijskih i drugih objekata, kao i drugi objekti utvrđeni posebnim propisima.
Ograđeni prostori za umjetni uzgoj divljači se, također, ne smatraju lovnom površinom.
VIII. SPREČAVANJE I NADOKNADA ŠTETE
Član 68.
Korisnik lovišta dužan je preduzimati mjere za sprečavanje štete koju divljač može učiniti imovini ili ljudima na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište (održavanje broja divljači prema kapacitetu lovišta, osiguranje prehrane u lovištu, postavljanje čuvara i dr.).
Vlasnici zemljišta i stoke, odnosno korisnici zemljišta na kojem je osnovano lovište dužni su na zemljištu, objektima gdje stoka boravi i opremi koja se koristi u obradi zemlje preduzimati uobičajene mjere za sprečavanje šteta od divljači i na divljači (učinkovitom ogradom, električnim pastirom, postavljanjem plašila, zaštitom mladih sadnica omotavanjem ili premazivanjem, ispašom stoke sa pastirom na površinama dozvoljenim za pašu, postavljanjem plašilica na kosačice i kombajne, sudjelovanjem u organiziranom progonu i sl.).
Mjere iz stava 2. ovog člana propisuje kantonalni ministar.
Korisnik lovišta i korisnici zemljišta i voda na čijem je području osnovano lovište, kao i korisnici okolnih zemljišta i voda mogu pitanje nadoknade štete koju divljač počini regulirati i međusobnim sporazumom (ugovaranje paušalne nadoknade, osiguranje kod osiguravajućeg društva i sl.).
Član 69.
Ako se radnjama, odnosno mjerama iz člana 68. stav 1. ovog Zakona, počini šteta, korisnik lovišta dužan je nadoknaditi štetu vlasniku, odnosno korisniku zemljišta na kojem se nalazi lovište.
Član 70. st. 1. i 2.
Za štetu koju počini lovostajem zaštićena divljač odgovoran je korisnik lovišta u čijem je lovištu šteta počinjena, ukoliko je oštećeni preduzeo propisane mjere zaštite.
Štetu koju počini divljač za koju je propisana stalna ili privremena zabrana lova dužan je nadoknaditi onaj ko je propisao zabranu.
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom djelu glasi:
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 147803 18 Gž od 14. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 14. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju postupak pred redovnim sudovima se vodio radi naknade štete, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi, u suštini, proizvoljno primijenio materijalno pravo, da je povrijedio princip pravne sigurnosti, te da nije dobro obrazložio osporenu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije , presuda od 9.
decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud nalazi da je predmet spora, u konkretnom slučaju, naknada materijalne štete na motornom vozilu tužitelja koju je prouzrokovala divljač (srna) izlijetanjem na put kojim se kretalo navedeno vozilo.
34. Prije svega, u vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku o dopustivosti broj AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine (u kojem predmetu je apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana ), Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine, u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanje, imao u vidu svoje ranije odluke u kojima je već rješavao apelacije podnesene u predmetima u kojima je predmet spora bila naknada štete na motornom vozilu nastala izlijetanjem divljači na put (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine istakao: „Ustavni sud napominje da su okolnosti svakog predmeta specifične i bitne za donošenje pojedinačne odluke u svakom predmetu, a u smislu garancija ustavnog prava na pravično suđenje, bitno je da redovni sudovi uzmu u obzir sve relevantne zakonske odredbe, u ovakvim slučajevima relevantne odredbe su ZOO, Zakona o lovstvu i Zakona o javnim putevima, te utvrde i obrazlože bitne činjenice za odluku u svakom konkretnom slučaju.“ Naime, iako su u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o lovstvu Federacije BiH, koje se u određenom dijelu razlikuju od odredaba Zakona o lovstvu Republike Srpske, koji je bio relevantan u Odluci broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine, Ustavni sud smatra da u predmetnoj pravnoj stvari redovni sudovi moraju da uzmu u obzir sve relevantne zakonske odredbe (u konkretnom slučaju ZOO, Zakona o lovstvu Federacije BiH, Zakona o cestama Federacije BiH, kao i druge pozitivnopravne propise ukoliko na njih upućuju relevantne zakonske odredbe), te utvrde i obrazlože bitne činjenice za donošenje odluke.
35. Ustavni sud podsjeća da je predmetna materijalna šteta nastala tako što je divljač (srna) izletjela i udarila u tužiteljevo vozilo na magistralnom putu, koji prolazi kroz lovište kojim upravlja apelant. Također, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da u vrijeme nastanka predmetne nesreće, na dijelu puta na kojem se dogodila nesreća nije bio postavljen znak „Divljač na putu“ iako se apelant obraćao kako društvu JP Ceste FBiH (koje upravlja putem na kojem je nastala predmetna nesreća), tako i Gradu Zenica (na čijem području se nalazi magistralni put na kojem je nastala predmetna nesreća) da se postavi navedeni znak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, imajući u vidu da je odredbom člana 6. stav 2. tačka 2. Zakona o lovstvu propisano da u lovište ne ulazi, između ostalog, javni put, pa je u konkretnom slučaju prisutan nedostatak pasivne legitimacije na apelantovoj strani s obzirom na to da je predmetna šteta nastala na magistralnom putu. Međutim, postupajući po žalbi, Kantonalni sud je usvojio žalbu tužitelja, preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci usvojio tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu člana 174. stav 1. ZOO, ističući, između ostalog, da je divljač-srna u konkretnom slučaju opasna stvar, da je odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari objektivna, pretpostavljena, što je regulirano navedenom odredbom ZOO. Zatim, istakao je da stvarna legitimacija apelanta (pasivna) proizlazi „iz odredaba Zakona o lovstvu zbog toga što je apelant odgovoran za područje lovišta, te kako se nesreća dogodila na dijelu 'autoputa' koji prolazi preko tog područja (Oglavak) koje je utvrđeno kao lovište, apelant je pasivno legitimiran i odgovoran za predmetnu štetu, po principu objektivne odgovornosti“. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža, da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke istakao da se apelant „mogao djelimično ili potpuno ekskulpirati da je u prvostepenom postupku dokazao (član 126. ZPP) da nije ispunjena neka od općih pretpostavki odgovornosti za štetu, a posebno da je šteta nastala bez njegove krivice“. Analizirajući osporenu odluku Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da je jedina odredba materijalnog prava na koju se konkretno pozvao Kantonalni sud odredba člana 174. stav 1. ZOO, koja propisuje ko odgovara za štetu od opasne stvari, odnosno od opasne djelatnosti. Međutim, Kantonalni sud je dalje istakao da pasivna legitimacija apelanta proizlazi iz Zakona o lovstvu, a da pri tome nije ukazano ni na jednu konkretnu odredbu tog zakona, osim što je navedeno da je apelant odgovoran za područje lovišta, a da se predmetna nesreća dogodila na dijelu „autoputa“ koji prolazi preko područja koje je utvrđeno kao lovište. Stoga, Ustavni sud i ne može ispitati da li je u konkretnom slučaju Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, jer iz samog obrazloženja osporene odluke ne proizlazi koje je odredbe Zakona o lovstvu primijenio Kantonalni sud.
37. Imajući u vidu navedeno obrazloženje koje je dao Kantonalni sud kad je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, ne može se reći da je dato obrazloženje jasno, argumentirano i da je zasnovano na relevantnim odredbama materijalnog prava. Naime, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je divljač-srna u konkretnom slučaju opasna stvar i da za štetu nastalu od opasne stvari, u skladu sa članom 174. stav 1. ZOO, odgovara njen imalac. Međutim, bez navođenja svih relevantnih zakonskih odredaba i dovođenja tih odredaba u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem iz obrazloženja osporene odluke se ne može zaključiti iz kojih odredaba proizlazi apelantova odgovornost za štetu koju je pričinila divljač u konkretnom slučaju, kao ni šta je to apelant (imajući u vidu sve relevantne zakonske odredbe) trebalo da preduzme da se „djelimično ili potpuno ekskulpira“ od odgovornosti u konkretnom slučaju, a nije preduzeo, odnosno nije dokazao u prvostepenom postupku da je preduzeo. Dakle, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu sve relevantne odredbe ZOO, Zakona o lovstvu i Zakona o cestama FBiH (kao eventualno i drugih pozitivnopravnih propisa), te u skladu s tim odredbama utvrditi sve bitne okolnosti za rješavanje konkretnog slučaja, odnosno utvrditi da li je apelant kao korisnik lovišta odgovoran za predmetnu nesreću.
38. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez navođenja i elaboriranja svih relevantnih odredaba materijalnog prava, kao i uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ne zadovoljava standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje.
39. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud nije doveo relevantne odredbe materijalnog prava u vezu sa svim relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, odnosno kada je donio osporenu odluku bez navođenja svih relevantnih odredaba materijalnog prava iz kojih bi jasno proizlazilo zašto je usvojio tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević