Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/20 (M. Č.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1649/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-1649/20, rješavajući apelaciju Mirsade Ćehić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Ćehić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 030081 19 Rsž 2 od 11. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Ćehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 5. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 030081 19 Rev od 23. siječnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 030081 19 Rsž 2 od 11. lipnja 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3460/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio apelaciju koju je apelantica podnijela (zbog duljine trajanja postupka koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom po reviziji koju je apelantica izjavila protiv Presude Kantonalnog suda od 11. lipnja 2019. godine), zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u toj apelaciji osporavala Presudu Kantonalnog suda od 11. lipnja 2019. godine, pri čemu je navela da je neizvjesno hoće li Vrhovni sud razmatrati reviziju uslijed nedostatka cenzusa. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, uvažena je žalba tuženika („Saniteks“ d.d. Velika Kladuša), prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev (kojim je tražila isplatu razlike plaća i uplatu doprinosa), te je apelantica obvezana da naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tuženi dokazao da se nalazio u veoma teškoj ekonomskoj situaciji i da nije bio u mogućnosti osigurati osnovnu plaću iz članka 39. Granskog kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: GKU). S tim u vezi, naveo je da su sindikalna organizacija i tuženi 2013. godine sklopili sporazum o načinu obračuna i isplate plaće, da je tuženik donio odluku o načinu obračuna plaća za vrijeme provedeno na radu i vrijeme odsustva s rada uslijed nedostatka posla, te da su sindikat i tuženik zaključili Sporazum o načinu obračuna i isplate plaće zaposlenicima 2015. godine. Pri tome je naveo da je ovim materijalnim dokazima obračun plaće reguliran na jednak način odnosno da će se obračun i isplata plaće vršiti primjenom neto satnice 2,05 KM i ukupnog fonda sati u mjesecu, a za vrijeme za koje zaposlenik nije radno angažiran zbog nedostatka posla, nedostatka sirovina i drugih opravdanih razloga, te da će se obračun plaće vršiti primjenom članka 42. GKU (koji daje mogućnost poslodavcu da u izuzetnim okolnostima može utvrditi nižu od najniže plaće u slučaju kad poslodavac zbog ekonomskih teškoća ne može osigurati zaposlenicima najnižu plaću, a ima program konsolidacije savladavanja problema, da može sa sindikatom dogovoriti nižu od najniže plaće za vrijeme konsolidacije koji ne može biti dulji od šest mjeseci, da se sa sindikatom utvrđuje postotak odstupanja i vrijeme konsolidacije gospodarskog društva, s tim da neto satnica tako dogovorene niže od najniže ne može biti niža od 1,25 KM, da se kolektivnim ugovorom za jedno gospodarsko društvo mogu utvrditi uvjeti, visina, način i razdoblje utvrđivanja niže od najniže plaće, ako se u roku od šest mjeseci ne konsolidira gospodarsko društvo). S obzirom da su sindikat i tuženik sporazumom iz 2015. godine suglasno odredili način obračuna i isplate plaća zaposlenicima s ciljem izbjegavanja proglašenja tehnološkog viška ili potpunog prestanaka rada društva (članak II. sporazuma), Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obavezao na isplatu razlike plaće i uplatu poreza i doprinosa za utuženi vremenski period, u iznosu koji je utvrdio vještak financijske struke. Kantonalni sud je istakao da je pri tome cijenio članak 8. Općeg kolektivnog ugovora i članak 40. GKU kojim je propisan iznos najniže plate i članak 74. GKU koji daje mogućnost sindikatu i poslodavcu da sve nesporazume o pravima iz rada i po osnovu rada pa samim tim i visinu plaće utvrde sporazumno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u ranijem postupku apelantice protiv istog tuženika, koji je vođen za isplatu razlike plaća za drugo vremensko razdoblje, apelantici dosuđena razlika manje isplaćene plaće primjenom odredbi GKU. Međutim, iako se radi o tužbenom zahtjevu sa istim pravnim osnovom u navedenom i u predmetnom postupku
– GKU, ne radi se o istoj procesnoj situaciji, jer je apelantica u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku, u ranijem postupku dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, a tuženi je u ovom postupku izvedenim dokazima (sporazumi sa sindikatom) uspio dokazati da je tužbeni zahtjev neutemeljen.
Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, smatra da tuženi niti jednim dokazom nije dokazao da ima ekonomske poteškoće u poslovanju, niti je dokazao da je donesen program konsolidacije. Pored toga je istakla, da je sporazum iz 2015. nevjerodostojan, a i da je vjerodostojan apelantica smatra da sporazumom ne mogu ukinuti zakonom utvrđena prava zaposlenika na neodređeno vrijeme. Zatim se pozvala na odluke Kantonalnog suda u kojima je (prema njenom mišljenju) u identičnoj situaciji donošena drugačija odluka, te istakla da je na taj način povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu. Konačno, apelantica je navela da zbog duljine trajanja parničnog postupka (četiri godine), traži naknadu nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavi sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantice da je Kantonalni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U odnosu na navode apelantice kojima ukazuju na duljinu trajanja predmetnoga postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak trajao oko tri godine (tužba podnesena 13. svibnja 2016. godine, a presuda Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, je donesena 11. lipnja 2019. godine), u kojemu razdoblju su donesene dvije sudske odluke, što je, po mišljenju Ustavnoga suda, primjereno okolnostima konkretnoga slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da duljina trajanja predmetnoga postupka prelazi granice "razumnoga roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević