Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6873/18 (N. D.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Otkaz
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6873/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6873/18, rješavajući apelaciju Nusreta Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nusreta Durakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 311755 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 311755 14 Rsž od 13. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nusret Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 311755 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 311755 14 Rsž od 13. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4941/16 od 31. januara 2018. godine kojom je usvojena apelantova apelacija i, između ostalog, utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu broj 65 0 Rs 311755 14 Rsž koji se vodi pred Kantonalnim sudom, te naloženo predsjedniku Kantonalnog suda da odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka u predmetu broj 65 0 Rs 311755 14 Rsž u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantona Sarajevo – Ministarstva nauke i obrazovanja (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. i 8. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 14. maja do 9. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Općinskog suda broj PR-17/04 od 20. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009 0 Gž 08 001551 od 11. februara 2009. godine, utvrđeno je da Ranku Đogi i apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom, te je obavezan tuženi da Ranku Đogi, apelantu i ostalim tužiocima naknadi izgubljenu zaradu sa zakonskom zateznom kamatom u određenim novčanim iznosima, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070 0 Rev 09 001108 od 18. novembra 2010. godine odbijena je revizija tuženog u odnosu na Ranka Đogu, apelanta i druge poimenično označene tužioce, a u odnosu na ostale tužioce odbačena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilnom primjenom odredbi čl. 52. i 53. Zakona o ustanovama i Zakona o srednjem obrazovanju nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su utvrdili propust tuženog u nedonošenju akta o statusu Doma učenika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Dom učenika) (eventualno njenom gašenju – prestanku) i razrješenju radno-pravnog statusa apelanta i ostalih tužilaca. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi u odnosu na izneseni stav tuženog da nije osnivač Doma učenika, pa da u odnosu na njega i njegove zaposlenike nema nikakve obaveze, pravilno zaključili da je lišeno valjanog pravnog osnova, o čemu su dali obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 311755 12 Rs od 8. aprila 2014. godine utvrđeno je da tuženi nije donio odluku o statusu Doma učenika, niti je regulirao apelantov radno-pravni status nakon donošenja pravomoćne Presude PR-17/04 od 20. novembra 2007. godine (u presudi očitom omaškom navedeno 12. novembra 2007. godine), te da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom. Presudom je dalje obavezan tuženi da apelantu za period od 1. februara 2012. do 30. septembra 2013. godine nadoknadi izgubljenu zaradu – plaću sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je također odbijen apelant s dijelom zahtjeva da mu tuženi za period 1. maja 2007. do 31. oktobra 2009. godine uplati zakonske doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, za zdravstveno osiguranje i za zapošljavanje u određenim novčanim iznosima, a za period od 1. februara 2012. do 30. septembra 2013. godine za zdravstveno osiguranje i za nezaposlenost u određenim novčanim iznosima.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u radnom odnosu kod Doma učenika od 1. februara 1988. godine, te da mu radni odnos kod navedenog poslodavca nije prestao. Dalje je naveo da je Dom učenika apelantu uplatio doprinose zaključno sa 2000. godinom. Istakao je da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj PR-17/04 od 20. novembra 2007. godine, po tužbi Ranka Đoge i apelanta protiv tuženog, utvrđeno da im nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđen zakonom, te je tuženi obavezan da im naknadi izgubljenu zaradu u određenim novčanim iznosima za period od 1. aprila 2001. do 30. aprila 2007. godine. Općinski sud je ukazao i da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 117560 09 P od 26. augusta 2011. godine tuženi obavezan da za apelanta izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine u određenom novčanom iznosu.

10. Općinski sud je naveo da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje je naveo da je do takvog zaključka došao imajući u vidu odredbu člana III tačka 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), prema kojoj kantoni imaju isključivu nadležnost za utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja, te član 53. Zakona o ustanovama, kojim je predviđeno da postojeće radne organizacije koje obavljaju djelatnost obrazovanja nastavljaju rad kao ustanove u skladu sa zakonom. Općinski sud je dalje imao u vidu da prema odredbama Zakona o ustanovama akt o prestanku ustanove donosi osnivač, a prema odredbama čl. 17. i 21. Zakona o srednjem obrazovanju statusne promjene srednje škole kao javne ustanove čiji je osnivač kanton vrši kanton, a akt o prestanku rada srednje škole donosi osnivač. U skladu s navedenim, Općinski sud je ocijenio da je tuženi, kao jedino tijelo nadležno za oblast srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo, bio dužan preuzeti prava osnivača, te s obzirom na to da nije bilo interesa za nastavak obavljanja djelatnosti Doma učenika, donijeti odluku o prestanku rada Doma učenika i riješiti apelantov radno-pravni status u toj ustanovi u skladu s važećim propisima.

11. Kako je tuženi propustio učiniti navedeno, te apelantu nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa ni nakon donošenja pravomoćne Presude u predmetu PR-17/04, Općinski sud je zaključio da apelant i dalje nije u mogućnosti zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca, te i dalje trpi štetu u vidu plaće koju bi ostvarivao da je bio zaposlen. Iz navedenih razloga, na osnovu čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima, Općinski sud je usvojio zahtjev za isplatu izgubljene zarade – plaće. Također je ocijenio i da je osnovan zahtjev za utvrđenje da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od zakonom propisanih načina zato što apelant, u skladu sa članom 54. Zakona o parničnom postupku, i dalje ima pravni interes da se utvrdi da mu radni odnos zasnovan kod Doma učenika nikada nije prestao jer se pravo na naknadu štete zasniva na tom utvrđenju. Općinski sud je odbio zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i za osiguranje od nezaposlenosti zato što apelant nije bio zaposlenik tuženog koji je legitimiran samo na naknadu štete.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 311755 14 Rsž od 13. aprila 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, u stavu II izreke, dok je žalba tuženog uvažena i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu, u stavu I izreke, na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. U vezi s tim obrazložio je da se u žalbi tuženog osnovano ističe da se iz odredbe člana III tačka 4. Ustava FBiH nije mogao izvesti zaključak o postojanju pasivne legitimacije tuženog o u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje je obrazložio da je članom III/4. tačka b) Ustava FBiH kantonima povjereno utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja. Kantonalni sud je istakao da je prema stanju u spisu nesporna činjenica da Dom učenika formalno-pravno nije prestao da postoji, pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tuženi može odgovarati za obaveze tog doma jer se, shodno citiranoj odredbi, smatra njegovim osnivačem, te da slijedom navedenog može biti obavezan i na naknadu štete koju mogu da trpe zaposlenici Doma učenika. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tačno je da je tuženi, u skladu s citiranim članom Ustava FBiH odgovoran za status Doma učenika, ali to ne znači da može biti pasivno legitimiran za eventualnu štetu koju trpe zaposlenici Doma čiji status nije razriješen u skladu sa zakonom. Dalje je naveo da se prema odredbi člana 1. Zakona o ustanovama javne ustanove osnivaju radi obavljanja djelatnosti obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture, zdravstva, dječije zaštite, socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i drugih zakonom utvrđenih javnih djelatnosti ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti, a stavom 2. je određeno da ustanova ima svojstvo pravnog lica. Istakao je da svojstvo pravnog lica podrazumijeva i svojstvo takve ustanove da bude stranka u postupku pred sudom, odnosno da ima parničnu sposobnost. Iz navedene odredbe, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi zaključak da tuženi nije mogao biti označen kao tuženi u konkretnoj pravnoj stvari jer Dom učenika formalno-pravno postoji, pa mu se ne može određivati pravno sljedništvo. Također je istakao da osnivač, u skladu s odredbama Zakona o ustanovama, ne odgovara za obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog s ustanovom. Kantonalni sud je ukazao da je apelant nesporno bio zaposlenik Doma učenika, pa sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa može jedino ostvarivati od Doma učenika kao pravnog lica kod kojeg je zasnovao radni odnos. Istakao je da je ovakav stav zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 185808 16 Rev od 14. septembra 2017. godine, koja je donesena u predmetu Ranka Đoge i apelanta protiv Kantona Sarajevo, a tužbeni zahtjev se odnosio na naknadu izgubljene zarade za period od 1. novembra 2009. do 31. januara 2012. godine.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 311755 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova revizija, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u postupku revizije.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te je naveo da se prema Zakonu o ustanovama javne ustanove osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i odgoj i vaspitanje djece, te imaju svojstvo pravnog lica (član 1) i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Dalje je naveo da je odredbom člana 4. ovog zakona jasno određeno da svi radnici ostvaruju svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa Zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. Istakao je da javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, a nikako njen osnivač, odnosno politička zajednica iz koje se finansira ustanova, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je ukazao da je Dom učenika apelantov dužnik u pogledu njegovih prava na isplatu plaća, koje je akcesorno povezano s radnim odnosom, jer je između njih uspostavljen građansko-pravni odnos (zasnivanjem radnog odnosa). Stoga je zaključio da su „nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog i obavezali ga na isplatu naknade štete u vidu plaće“ apelanta. Istakao je da je u pravcu izloženog i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2320/10 od 25. juna 2013. godine. Pri navedenom, Vrhovni sud je ukazao da nižestepeni sudovi, prihvaćajući da je predmet raspravljanja tužbeni zahtjev iz osnova naknade štete, izvode pogrešan zaključak o postojanju protivpravnosti u radnjama činjenja ili nečinjenja tuženog kao osnova njegove odgovornosti za nastalu štetu apelantu u vidu najniže plaće koju bi ostvario, koja se posljedično toj protivpravnosti pojavljuje kao nastala šteta, jer navedena protivpravnost ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da Vrhovni sud nije naveo razloge za svoju odluku, čime je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek. Također smatra da su osporene odluke protivne presuđenoj stvari, pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj PR-17/04 od 20. novembra 2007. godine i Presudi Vrhovnog suda broj 070 0 Rev 09 001 108 od 18. novembra 2010. godine. U vezi s tim ističe da se radi o presudama koje su donesene među istim strankama, o istom činjeničnom i pravnom osnovu i gdje je istican isti prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je odbijen, pa smatra da se time „minira“ pravni sistem i pravno načelo presuđene stvari. Apelant navodi da sudovi nisu utvrdili općepoznatu činjenicu da Dom učenika ne postoji, ni pravno ni faktički, nije upisan u sudski registar, niti ima direktora, a Kanton Sarajevo je njegove objekte dao prvo Ministarstvu za izbjeglice, a onda Studentskom centru koji u njemu zapošljava svoje radnike. Apelant traži isplatu pravične kompenzaciju zbog povrede navedenih prava u iznosu od 3.000,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije jer je reviziona odluka donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH i nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.

18. Kantonalni sud navodi da su razlozi za preinačenje prvostepene odluke i odbijanje tužbenog zahtjeva navedeni u obrazloženju drugostepene presude, te predstavljaju i odgovor na apelaciju.

19. Općinski sud smatra da u prvostepenom postupku nije došlo do bilo kakve povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

20. Tuženi smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pravilno primijenili pravo kada su usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

V.Relevantni propisi

21. Uredba sa zakonskom snagom o ustanovama („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94).

Član 1.

Ustanova, u smislu ove uredbe, osniva se za obavljanje djelatnosti obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture, zdravstva, dječije zaštite, socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i drugih djelatnosti utvrđenih zakonom, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 3.

Za obavljanje javne službe osniva se javna ustanova.

Pod javnom službom, u smislu ove uredbe, podrazumijeva se trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti u javnom interesu Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Republika), opštine ili gradske zajednice.

Javnu ustanovu može osnovati Skupština Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Skupština RBiH), skupština opštine, skupština gradske zajednice i vjerska zajednica, samostalno ili sa drugim pravnim odnosno fizičkim licem, kada nadležna skupština ocijeni da za njeno osnivanje postoji javni interes.

Član 4.

Radnici ostvaruju svoja prava u ustanovi, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove.

Član 53.

Danom stupanja na snagu ove uredbe:

- postojeće radne organizacije koje obavljaju djelatnosti iz člana 1. ove uredbe nastavljaju rad kao ustanove, u skladu sa zakonom,

- osnovne organizacije udruženog rada u sastavu radne organizacije iz prethodne alineje postaju organizacione jedinice ustanove sa ovlaštenjima u pravnom prometu koja su upisana u sudski registar ustanova, a koja izvršavaju u ime i za račun ustanove,

- složene organizacije udruženog rada u djelatnostima iz člana 1. ove uredbe prestaju sa radom.

Na radnike složene organizacije iz alineje 3. stav 1. ovog člana primjenjuju se propisi o radnim odnosima.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 311755 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, s obzirom na to da je osporena presuda donesena 30. oktobra 2018. godine, a apelacija podnesena 27. novembra 2018. godine, pa se podrazumijeva da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na parnični postupak radi reguliranja radno-pravnog statusa i isplate potraživanja iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava, te da su osporene odluke suprotne odlukama donesenim u predmetu istog činjeničnog i pravnog stanja.

31. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, postupajući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom predmetu. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da tuženi nije mogao biti označen kao tuženi u konkretnoj pravnoj stvari jer Dom učenika formalno-pravno postoji, pa mu se ne može određivati pravno sljedništvo. Također je ukazao da tuženi kao osnivač, u skladu s odredbama Zakona o ustanovama, ne odgovara za obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog sa ustanovom, pa apelant, kao zaposlenik Doma učenika, sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa može jedino ostvarivati od Doma učenika kao pravnog lica kod kojeg je zasnovao radni odnos. Postupajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je prihvatio stav Kantonalnog suda ističući da samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, a nikako njen osnivač, odnosno politička zajednica iz koje se finansira ustanova.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, primjećuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, doveli ih u kontekst relevantnih odredbi Zakona o ustanovama, te odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, postupajući po apelaciji Ranka Đoge, zaposlenika Doma učenika, protiv odluka redovnih sudova u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani istog tuženog kao i u konkretnom slučaju, zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu osporenih presuda kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da tuženi nije pasivno legitimiran za uplatu doprinosa iz osnova radnog odnosa, što je obrazloženo na jasan i argumentiran način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 871/18 od 19. februara 2020. godine, tač. 15, 17, 19, 23. i 50, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim presudama za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni data tumačenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u osporenim odlukama.

34. U pogledu apelantovog ukazivanja na stavove istih sudova u odlukama koje su donijeli u predmetu skoro identičnog činjeničnog i pravnog stanja, kojima se, u suštini, ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke, što podrazumijeva razvoj sudske prakse, međutim odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju biti objektivno i razumno opravdana i objašnjena. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama, koje su donesene osam godina nakon odluka na koje se poziva apelant, detaljno i jasno obrazložili svoj stav u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, za koji je Ustavni sud već naveo da nije dat proizvoljno. Nadalje, promjena stava redovnih sudova oko pasivne legitimacije tuženog je izražena i u odlukama koje su osporene u citiranoj odluci Ustavnog suda broj AP 871/18, koja se odnosila na zaposlenika Doma učenika Ranka Đogu, koji je također bio obuhvaćen Presudom Općinskog suda broj PR-17/04 od 20. novembra 2007. godine (vidi tačku 6. Odluke), a koji je u predmetu okončanom odlukama koje su bile predmet navedene odluke Ustavnog suda potraživao uplatu doprinosa za PIO u odnosu na istog tuženog. Imajući u vidu da iz navedenog proizlazi da je očito nakon proteka dužeg vremenskog perioda došlo do promjene stava redovnih sudova u pogledu položaja tuženog u kontekstu rješavanja radno-pravnih sporova zaposlenika Doma učenika, uz jasno i razumno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja i ovi apelantovi navodi neosnovani, te ne mogu dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Vrhovni sud nije obrazložio razloge za svoju odluku. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, prvo žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, odnosno reviziju protiv drugostepene presude, a koji pravni lijek je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada su neosnovani apelantovi navodi da je donošenjem različitih odluka povodom istog pravnog pitanja povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Kantonalni odnosno Vrhovni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6873/18 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio