Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/20 (M. T. i drugi)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2307/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2307/20, rješavajući apelacije Marijana Tadije i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marijan Tadija protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 033057 18 Rev od 17. marta 2020.

godine, Mladen Šimić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 009505 18 Rev od 17. marta 2020.

godine i Zvonko Špiranović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 Rs 006387 18 Rev od 17. marta 2020.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2307/20

1. Marijan Tadija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033057 18 Rev od 17. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10, MUP Kantona 10) da mu na ime razlike manje isplaćene osnovne plaće za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

2. AP-2308/20

3. Mladen Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 009505 18 Rev od 17. marta 2020. godine.

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10) da mu na ime razlike u plaći za naznačene periode isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. AP-2309/20

5. Zvonko Špiranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Grahova, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 1 Rs 006387 18 Rev od 17. marta 2020. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10, MUP Kantona 10) da mu na ime razlike u plaći za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da su apelanti zaposlenici tuženog, te da im je tuženi u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o platama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se na policijske službenike Kantona 10 ne mogu primijeniti odredbe Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), već isključivo propisi Kantona 10 u skladu sa kojima je apelantima i isplaćivana plaća u utuženom periodu. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav nižestepenih sudova da je Zakonom o plaćama i naknadama propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te da se Zakon o plaćama i naknadama ne može direktno primijeniti u kantonima. Vrhovni sud je ukazao da Zakonom o plaćama i naknadama nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. stav 1. ovog zakona, taj zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa. Vrhovni sud je naveo da se plaće policijskih službenika kantona određuju u skladu s kantonalnim propisima, kako je to propisano članom 31. Zakon o plaćama i naknadama, s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika” i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (čl. 4. i 6. Zakon o plaćama i naknadama). Vrhovni sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu tvrdili ni dokazivali da je njihova osnovna plaća u utuženom periodu manja od propisane navedenom zakonskom odredbom.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2307/20.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP- 3620/17 od 6. decembra 2017. godine i AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine, AP-2290/19 od 17. jula 2019. godine i AP-1545/20 od 6. maja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/20 (M. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio