Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2054/20 (G. K.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2054/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2054/20, rješavajući apelaciju Gorana Kneževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Kneževića podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br.

16 0 K 000409 20 Kž 10 od 5. juna 2020. godine i 16 0 K 000409 20 Kž 9 od 1. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mićo Kreća, advokat iz Prijedora, podnio je 16. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 16 0 K 000409 20 Kž 10 od 5. juna 2020. godine i 16 0 K 000409 20 Kž 9 od 1. juna 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 19. juna 2020. godine apelant je 26. juna 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 000409 18 K od 26. maja 2020. godine apelantu je, nakon izricanja prvostepene presude, produžena mjera pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te je određeno da ta mjera može trajati do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci, računajući od dana izricanja prvostepene presude.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je nepravosnažnom presudom tog suda od 26. maja 2020. godine apelant proglašen krivim da je izvršio krivično djelo zelenaštvo iz člana 235 stav 5 u vezi sa stavom 1 i članom 37 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju je apelantu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, računajući od 21. marta 2018. godine od 14 časova pa nadalje, i na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM.

7. Okružni sud je naveo da je apelantu određen pritvor u istrazi Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 090050 18 Kpp od 23. marta 2018. godine, a produžen Rješenjem istog suda broj 77 0K 090050 18 Kv 2 od 19. aprila 2018. godine i Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 K 090050 18 Kv 4 od 19. juna 2018. godine. Potom je, nakon potvrđivanja optužnice, pritvor produžen Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 000409 18 Kv od 20. avgusta 2018. godine po kojem je pritvor mogao trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od 16. avgusta 2018. godine, kao dana potvrđivanja optužnice, uz kontrolu opravdanosti pritvora koja se vršila po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Okružni sud je dalje naveo da je apelant nepravosnažnom prvostepenom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, čime je utvrđena njegova odgovornost za izvršeno krivično djelo. Na ovaj način je, kako je istakao Okružni sud, ispunjen opšti uslov za produženje pritvora propisan članom 197 stav 1 ZKPRS.

8. U vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS propisano da pritvor protiv određenog lica može biti određen ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će to lice ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju je Okružni sud ocijenio naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti krivično djelo kroz prirodu i način izvršenja krivičnog djela, vremenski kontinuitet pojedinačno opisanih apelantovih radnji, brojnost oštećenih, visinu ugovorene imovinske koristi i, na kraju, i sa aspekta apelantove ličnosti. U tom smislu je navedeno da je od posebnog značaja vremenski period u kojem je apelant vršio predmetno krivično djelo, to jest u kontinuitetu od 2015. godine do 2018. godine, u saizvršilaštvu sa sada osuđenim Tomislavom Mastikosom i osuđenom Sanjom Knežević, sa kojima je bio u izuzetno bliskim odnosima, gdje je uočena primarna uloga apelanta u preduzimanju radnje izvršenja. Djelo je izvršio prema većem broju lica, ugovarajući mjesečnu kamatu od 15%-25% pri čemu je apelant ispoljio naročitu upornost da verbalnim prijetnjama ili prijetnjama upotrebe oružja iznudi vraćanje kamate. Period kada se apelant nalazio u pritvoru, u fazi istrage, nije ga spriječio da posredstvom svojih saizvršilaca nastavi sa radnjama izvršenja predmetnog krivičnog djela, što ukazuje ne samo na njegovu upornost i da je to, zapravo, postalo njegovo osnovno zanimanje već i da se radi o licu koje ispoljava spremnost za vršenje zakonom zabranjenih radnji. Ovo daje posebnu težinu za pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS posebno kada se imaju u vidu iskazi većeg broja svjedoka (Savo Telebak, Duško Srdić, Goran Mandić, Dario Trebovac i Đorđe Todorović) da zbog ugovorene kamate i njene visine nisu uspjeli apelantu vratiti ni glavni dug, kao ni kamatu koju je potraživao i, uz njegovu iskazanu upornost u izvršenju krivičnog djela, opravdava bojazan da bi boravkom na slobodi apelant nastavio sa izvršenjem djela, odnosno ponovio predmetno krivično djelo. Svojim brojnim preduzetim radnjama apelant je postavio osnov da je naširoko bio poznat kao lice koje pozajmljuje novac uz mjesečnu kamatu. Navedene činjenice dovedene u međusobnu vezu, prema stavu Okružnog suda, u svojoj sveukupnosti imaju značaj naročitih okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu postojala realna opasnost da će apelant ponoviti izvršenje predmetnog krivičnog djela, čime se pritvor ukazuje kao jedina moguća neophodna mjera kojom će se zaštititi javni interesi, što je razlog za produženje pritvora propisan odredbom člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS i nakon izricanja prvostepene presude.

9. Protiv rješenja Okružnog suda žalbe su izjavili apelant i njegov branilac.

10. Vrhovni sud je rješenjima br. 16 0 K 000409 20 Kž 9 od 1. juna 2020. godine i 16 0 K 000409 20 Kž 10 od 5. juna 2020. godine žalbe odbio kao neosnovane. U vezi sa žalbenim navodima kojima je osporavano postojanje posebnog pritvorskog razloga, Vrhovni sud je u rješenjima naveo da je razmotrio spis, pobijano rješenje i žalbe i zaključio da pobijano rješenje pravilno utvrđuje i daje valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, da i u ovoj fazi postupka postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela zelenaštvo iz člana 235 stav 5 u vezi sa članom 37 KZRS za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom. Kada se dovede u vezu činjenica da se apelant u vidu zanimanja bavio izvršenjem predmetnog krivičnog djela, i to u jednom kontinuitetu i dužem vremenskom periodu, od početka 2015. do 21. marta 2018. godine, sa brojnošću oštećenih (20 lica) i načinom na koji su isplaćivani dug i kamate, da znatan broj svjedoka još uvijek nije isplatio kamate, zatim, upornost koja je ispoljena u iznuđivanju novca od oštećenih, u cijelosti se potvrđuje pravilnost zaključka pobijanog rješenja da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da navedeni razlozi opravdavaju produženje pritvora zbog razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud donošenjem svoje odluke pogrešno zaključio da je pravilan stav prvostepeng suda da je pobijano rješenje pravilno utvrdilo i dalo valjane razloge, koje, takođe, u cijelosti prihvata, te da u datoj fazi postupka postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, a pritom se ponavljaju istaknuti navodi iz prvostepenog rješenja koji su bili osnov za produženje pritvora. Apelant navodi da su prilikom određivanja pritvora apelantu (16. avgusta 2018. godine) postojale sve zakonske pretpostavke za određivanje pritvora. Međutim, činjenice i okolnosti koje su tada bile osnov za određivanje pritvora tokom sprovedenog i okončanog krivičnog postupka su dobile drugačiji vid i karakter, tako da one ne mogu imati takav značaj da daju opravdanje da se apelantu produži pritvor nakon donošenja prvostepene presude. Da bi se prihvatilo dato obrazloženje u prvostepenoj odluci o razlozima za produženje pritvora, bilo bi nužno izvršiti uvid u cjelokupan spis, tj. dokazni materijal prikupljen u toku postupka, a posebno u iskaze saslušanih svjedoka, pa na osnovu toga ocijeniti da zaista postoje činjenice i okolnosti u ovoj fazi postupka koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo i da ima osnova za produženje pritvora. Nema sumnje da je sud kompetentno ocijenio vjerodostojnost činjenica i okolnosti izvršenja krivičnog djela. Međutim, nesumnjiva je činjenica da između apelanta i saslušanih svjedoka ne postoji bilo kakvo potraživanje ili terećenje za krivično djelo, i to da im je apelant „ovim postupkom posudbe umnogome pomagao“ a uz to je sa mnogima bio u dobrim odnosima u dužem periodu i poslovnim odnosima, što sve proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i saizvršioca Sanje Knežević, čiji iskaz je dat na ročištu od 26. decembra 2018. godine. Iz sadržaja iskaza svjedoka proizilazi da su pojedini od njih vršili novčane pozajmice i od drugih lica i pod nepovoljnijim uslovima. Stoga se opravdano postavlja pitanje prema kome bi apelant mogao ponoviti krivično djelo, da li prema oštećenim u ovom postupku ili drugim licima.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da je pred tim sudom okončan krivični postupak protiv apelanta Presudom broj 16 0 K 000409 18 K od 26. maja 2020. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela zelenaštvo iz člana 235 stav 5 u vezi sa stavom 1 i članom 37 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom na osnovu čl. 83 i 84 Krivičnog zakonika RS od optuženog je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem ovog krivičnog djela. Na osnovu odredbe člana 82 KZRS, od apelanta je oduzeto više mobilnih telefona sa SIM karticama, pobrojanih na strani 7 presude, kao sredstvo izvršenja krivičnog djela. Na osnovu člana 99 stav 1 ZKPRS, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM i sudski paušal u iznosu od 1.000,00 KM, a o troškovima zastupanja branioca po službenoj dužnosti biće odlučeno posebnim rješenjem. Istovremeno, po prijedlogu tužioca, Okružni sud je donio i Rješenje broj 16 0 K 000409 18 K od 26. maja 2020. godine kojim se produžava pritvor apelantu zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, tako da pritvor prema ovom rješenju može trajati najduže devet mjeseci, računajući od dana izricanja prvostepene presude. U odnosu na apelacione navode, Okružni sud je istakao da je naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti krivično djelo ocijenio kroz prirodu i način izvršenja krivičnog djela, vremenski kontinuitet pojedinačno opisanih apelantovih radnji, brojnost oštećenih, visinu pribavljene protivpravne imovinske koristi i, na kraju, sa aspekta ličnosti apelanta i ocjenu tih okolnosti dao u obrazloženju osporenog rješenja. Okružni sud je istakao da pojam „naročite okolnosti“ nije propisan odredbama ZKPRS, pa je stoga postojanje takvih okolnosti sud ocijenio sa aspekta konkretnog slučaja kao okolnosti koje su proizašle iz sadržaja izvedenih dokaza optužbe i odbrane, gdje je sud apelanta nepravosnažnom presudom proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, čime je utvrđena njegova odgovornost za izvršeno krivično djelo.

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Slijedom toga, kako je Vrhovni sud zaključio, osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na koje se apelant poziva.

14. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da smatra da su nadležni sudovi u svojim rješenjima (Okružni sud i Vrhovni sud) pravilno izveli zaključak o opravdanosti produženja pritvora apelantu zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga, a nakon što je Okružni sud ocijenio sve činjenice i dokaze iz spisa predmeta, u smislu postojanja opšteg uslova za produženje pritvora, a nakon toga je posebno i jasno obrazložio koje to naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo kao posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo,pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. (1) i (3) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 16 0 K 000409 20 Kž 10 od 5. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je osporeno rješenje uručeno apelantu s obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno 5. juna 2020. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. juna 2020. godine, pa proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedena rješenja Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili druou službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

24. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produženje pritvora nakon donošenja prvostepene presude, pri čemu osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

25. Prije razmatranja konkretnih apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelaciji istog apelanta u Odluci broj AP 1018/20 od 6. maja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ispitivao apelantove navode kojim je osporavao rješenja kojim je redovni sud, u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečene mjere pritvora, nakon potvrđivanja optužnice, utvrdio da je pritvor koji je produžen Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 000409 18 Kv od 20. augusta 2018. godine apelantu i dalje neophodan zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav tačka v) ZKP RS. Ustavni sud je u toj odluci istakao: „Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.“

26. U vezi sa konkretnim apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Takođe, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela zelenaštvo iz člana 235 stav 5 u vezi sa stavom 1 i članom 37 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude (i uz postojanje zahtjeva Tužilaštva), produžen pritvor uz određenje da pritvor može trajati još devet mjeseci, odnosno najduže do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ili do nove odluke suda, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

28. Što se tiče usklađenosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, odnosno postojanja zakonskog osnova za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da on počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).

29. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je odbio žalbe apelanta i njegovog branioca protiv rješenja o produženju pritvora, ocjenjujući da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja utemeljeno na izvedenim dokazima iz kojih, prema ocjeni tog suda, proizilaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio razloge iz prvostepenog rješenja i u obrazloženju ponovio naročite okolnosti koje su u odnosu na apelanta utvrđene tokom prvostepenog postupka i koje opravdavaju mjeru pritvora. U tom smislu utvrđeno je da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela zelenaštvo, koje je činio zajedno sa drugim osuđenim, u vidu zanimanja i to u kontinuitetu i dužem periodu – od početka 2015. do 2018. godine, kao i da se time bavio dok je boravio u pritvoru. Osim toga, ukazano je i na brojnost oštećenih (20 lica) i način na koji su naplaćivani dug i kamate, kao i na činjenicu da znatan broj svjedoka još uvijek nije isplatio kamate, te ukazano da sve te činjenice, prema mišljenju redovnog suda, dovode do zaključka o postojanju naročitih okolnosti za produženje pritvora koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti, dovršiti ili učiniti krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

30. Iz navedenih obrazloženja, po ocjeni Ustavnog suda, proizilazi da su postojanje naročitih okolnosti, u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, redovni sudovi ocijenili u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta i u tom smislu za stav o neophodnosti produženja pritvora apelantu, nakon izricanja prvostepene presude, naveli jasne razloge koji upućuju na apelantovu izraženu upornost u činjenju predmetnog krivičnog djela. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o postojanju naročitih okolnosti dali jasna i argumentovana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

31. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanuan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2054/20 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio