Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/20 (M.A.L.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2315/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2315/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. A. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. A.

L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 051491 17 Rev od 11. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. A. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ptuja, Republika Slovenija, kojeg zastupa Dajana Džaferbegović advokat iz Bihaća, podnio je 9. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 051491 17 Rev od 11. februara 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 051491 31 P od 16. decembra 2016. utvrđeno je da su prednik apelanta (M.A.) kao kupac i Država SFRJ- Savezni sekretarijat narodne odbrane-Vojno građevinska direkcija Sarajevo kao prodavac i pravni prednik tuženog (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, bivše Federalno ministarstvo odbrane) 13. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji-otkupu stana pobliže označenog izrekom prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i izdati apelantu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva ili trpjeti da se uknjižba provede na osnovu predmetne presude (stav I izreke). Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke).

3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 16. decembra 2016. godine, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 17 0 P 051491 17 Gž od 31. jula 2017. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu u stavu I i II izreke na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 31. jula 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 051491 17 Rev od 11. februara 2020. godine predmetnu reviziju odbio i potvrdio drugostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovi sud je naveo da su članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisani kumulativni uslovi za pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, te da je jedan od uslova i da je zaključeni pismeni ugovor o otkupu stana dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da apelant nije predočio sudu primjerak pisanog ugovora, pa kako nije dokazao da je ispunjen navedeni zakonom propisani uslov, drugostepeni sud je pravilno zaključio da predmetni ugovor nije pravno obavezujući ugovor na osnovu koga apelant može ostvariti prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u reviziji naveo da zbog ratnih dešavanja nije dobio primjerak ugovora o otkupu stana, zbog čega nije ni bio u prilici predmetni ugovor dostaviti nadležnoj poreznoj upravi, a da mu nije poznato da li je to učinio pravni prednik tužene. Vrhovni sud je naveo da apelant nije uspio dokazati da je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a s obzirom da predmetni ugovor o otkupu stana nije dostavio nadležnoj poreskoj službi na ovjeru, pa stoga prema mišljenju tog suda obrazloženje drugostepenog suda koje ukazuje na to da apelant nije ispunio uslove iz člana 39. citiranog zakona, nije dato proizvoljno nego je u skladu sa odredbom člana 191. stav (4) Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je takođe naveo da se na predmetni stan, kao takozvani „vojni stan“ upravo primjenjuju odredbe čl. 39. i 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a shodno odredbi člana 15. navedenog zakona kojom je propisano da prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO u skladu sa tim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Kantonalni sud odbio njegov tužbeni zahtjev „iako su u sličnoj pravnoj situaciji presudama Kantonalnog suda…potvrđene prvostepene presude u kojima je gotovo identično odlučeno u konkretnom slučaju“. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju Kantonalni sud i Vrhovni sud trebali primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelant dalje ističe da je njegov prednik platio kupoprodajnu cijenu, pa je ugovor o otkupu stana zaključen, sve i da nije zaključen u pisanoj formi, te je pravno valjan jer je u cijelosti izvršen.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3174/13 od 7. jula 2016. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6718/18 od 2. jula 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelanta da je Kantonalni sud „u sličnoj pravnoj situaciji“ donosio drugačije odluke tj. da su u drugim predmetima potvrđene prvostepene presude u kojima je „odlučeno gotovo identično“, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/20 (M.A.L.) | Sudska praksa | Aktio