Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1721/20 (M. K., B. Đ. i D. P.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1721/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-1721/20, rješavajući apelaciju koju su podnijele Mira Kondić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Mira Kondić, Bosa Đujić i Draginja Pranić protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 046163 19 Gž 2 od 21. veljače 2020.
godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 046163 19 P 2 od 22. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Kondić, Bosa Đujić i Draginja Pranić (u daljnjemu tekstu: apelantice) iz Prijedora, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijele su 13. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 046163 19 Gž 2 od 21. veljače 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 046163 19 P 2 od 22. srpnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, utvrđeno je da je prednik tužitelja (prednik tužitelja: B.Đ.; tužitelji: Sl.Đ., R.Đ.;) na temelju građenja stekao pravo vanknjižnoga vlasništva sa 1/1 dijela na objektu, bliže označen u izreci prvostupanjske odluke, i isti ne predstavlja zaostavštinu iza pokojne (Sa.Đ.), te se ima izdvojiti iz ostavinske mase.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je prednik tužitelja (B.Đ.), uz pomoć ostalih članova obitelji, svojim radom i sredstvima za sebe izgradio predmetnu kuću na zemljištu svoje pokojne majke (Sa.Đ.), koja mu je to odobrila, a da apelantice tijekom postupka nisu dokazale niti da je predmetna kuća vlasništvo njihove pokojne majke, niti da je postojao sporazum o zajedničkoj izgradnji, koji bi bio temelj za zasnivanje suvlasništva na temelju zajedničke izgrade, pa je prvostupanjski sud odlučio kao u izreci presude, na temelju odredbi čl. 18., čl. 21., čl. 22., čl. 24. st. 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOSPO), te odredbe čl. 37. Zakona o nasljeđivanju. Okružni je sud istakao da za zasnivanje vlasništva na temelju zajedničke gradnje pretpostavlja se postojanje nesumnjivog i određenoga sporazuma, koji podrazumijeva namjeru i volju sudionika sporazuma da se ulaganjem zajednički gradi, radi stjecanja određenih vlasničkih udjela. Okružni je sud istakao da u konkretnome slučaju postojanje takvoga sporazuma apelantice nisu dokazale. Okružni je sud istakao da sve i da je postojao prešutni sporazum da se sporna kuća gradi i za apelantice i za njihovu pokojnu majku kao članove obitelji, tada bi se obim suvlasničkog dijela, shodno odredbi čl. 20. ZOSPO utvrđivao razmjerno doprinosu svakoga od njih, a apelantice nisu pružile niti jedan dokaz na temelju kojega bi se moglo utvrditi koliki je doprinos njihove majke, kao ni doprinos njih u stjecanju sporne kuće. Okružni je sud istakao da tvrdnje na kojima apelantice zasnivaju osporavanje tužbenoga zahtjeva dokazuju samo svojim iskazima danim u svojstvu parnične stranke i iskazom svjedoka (R.K.), koji je suprug jedne od apelantica. Okružni je sud istakao da njihovi iskazi zbog subjektivnog odnosa prema predmetu spora i zainteresiranosti za uspjeh apelantica u sporu najsumnjivije vrijednosti i kao takav najnepouzdaniji izvor saznanja za sud. Okružni je sud istakao da se s obzirom na to, nije moglo bez drugih pouzdanih dokaza utvrditi da su svi članovi obitelji svojim radom i sredstvima prilikom izgradnje sporne kuće doprinijeli u tolikoj mjeri da bi im na temelju građenja pripao suvlasnički dio. Okružni je sud istakao da, kako je prednik tužitelja građenjem stekao pravo vlasništva na predmetnoj kući, to ista ne ulazi u zaostavštinu pokojne majke apelantica.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu „sud uopće nije obrazložio zašto su iskazi tužilaca i njihovih stranaka adekvatna dokazna sredstva nasuprot iskazima apelantica i njihovog svjedoka, koje iskaze sud nije prihvatio“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, u obrazloženjima odluka dali jasne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očite proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostupanjski sud povodom priziva apelantica na prvostupanjsku presudu, kao, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević