Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4983/18 (A. Š.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4983/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4983/18, rješavajući apelaciju Almira Šeraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Šeraka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 619376 18 Kž 14 od 5. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Šerak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Kerim Čelik iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 619376 18 Kž 14 od 5. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 3. maja 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 22. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 619376 16 K od 23. februara 2018. godine apelant i ostali optuženi (B.B., S.N. i K.G.) su proglašeni krivim da su u vrijeme (decembar 2016. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude drugoga (M.Š., oštećeni) protivpravno zatvorili i držali zatvorenog, da su mu ograničili slobodu kretanja s ciljem da ga prisile da nešto učini, te da su drugoga lako tjelesno ozlijedili, čime su počinili krivično djelo otmica iz člana 180. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav (1) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. (saučiniteljstvo) i članom 54. (stjecaj krivičnih djela) KZFBiH, slijedom čega je, između ostalih, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

6. U obrazloženju presude Općinski sud, prije svega, ukazao je na dokaze (optužbe i odbrane) koji su izvedeni tokom trajanja glavnog pretresa (pobliže navedeno na str. 5. i 6. presude), uključujući i saslušanje apelanta i ostalih optuženih u svojstvu svjedoka, kao i ostalih označenih svjedoka odbrane. Ocjenjujući svaki provedeni dokaz pojedinačno, te dovodeći ih u međusobno povezanost i posmatrajući cjelokupnu dokaznu građu, Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo van razumne sumnje, kao standard koji zahtijeva Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dokazalo da su optuženi krivi za krivična djela iz izreke presude. S tim u vezi je Općinski sud prvenstveno ukazao na sadržaj iskaza svjedoka-oštećenog M.Š., koji je dao tokom istrage (od 15. decembra 2016. godine) iz kojeg proizlazi da je oštećeni detaljno opisao kako su nad njim izvršena krivična djela, kakve su uloge svakog od optuženih, na koji način mu je sloboda ograničena, kako je otet, te pretučen, da je satima premlaćivan i zlostavljan a sve s ciljem da se prinudi da nešto prizna i učini (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). Zatim je Općinski sud naveo da je na glavnom pretresu saslušan oštećeni (kao svjedok optužbe i odbrane), ukazujući pritom na sadržaj njegovog iskaza u kojem se, između ostalog, navodi da je navedene prilike izjavio da je u prijateljskim odnosima sa apelantom, da su se odranije družili, te da je dobrovoljno došao u apelantovu kuću, pri čemu nije osjećao bilo kakvu opasnost (pobliže opisano na strani 7. i 8. presude). Zatim je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka D.Đ., koji je dao tokom istrage u vezi sa, između ostalog, i radnjama koje je apelant preduzeo prema oštećenom M.Š., kao i na iskaz navedenog svjedoka koji je dao na glavnom pretresu a u kojem je rekao da je netačno ono što je izjavio u istrazi (pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). Dalje je Općinski sud, između ostalog, ukazao na sadržaj označene materijalne dokumentacije, kao i sadržaj iskaza vještaka, dr. Hamze Žuje, i nalaza i mišljenja koje je on sačinio u pogledu povreda koje je oštećeni M.Š. zadobio kritičnog dana (strana 13. presude). Također je ukazano i na sadržaj iskaza vještaka Amire Kekić u odnosu na forenzičku identifikaciju krvi oštećenog i krvi pronađene na predmetima koji su korišteni kritičnom prilikom (str. 14. i 15. presude), kao i na sadržaj iskaza označenih svjedoka i apelantov iskaz (pobliže opisano na str. 16- 21. presude).

7. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je oštećeni M.Š., svjedočeći na glavnom pretresu, gotovo u cijelosti promijenio svoj iskaz u odnosu na onaj iskaz koji je dao u istrazi u kojem je tom prilikom potvrdio sve navode iz optužnice. S tim u vezi je navedeno da oštećeni u svom iskazu iz istrage potvrđuje da su ga optuženi protivpravno zatvorili i držali zatvorenog, te da su mu ograničili slobodu kretanja s ciljem da ga prisile da im kaže za koga prodaje opojnu drogu i nastavili zajedno da vrše fizičko i psihičko zlostavljanje nad oštećenim, tako što su ga naizmjenično udarali stisnutim pesnicama, hokejaškim štapom i kablom po raznim dijelovima tijela, govoreći mu da će ga objesiti kablom i da mu nema spasa. Kod ovakve procesne situacije u kojoj sud pred sobom ima dostupna i prezentirana dva potpuno oprečna i različita iskaza oštećenog koji su dati u istrazi i na glavnom pretresu, Općinski sud je naveo da je zadatak suda, kao objektivnog i nepristrasnog posmatrača, da ponudi odgovore i obrazloženje kojem iskazu je poklonio vjeru, da li onome datom u istrazi ili onome datom na glavnom pretresu, te da adekvatno obrazloži zbog kojih razloga je ocijenio i poklonio vjeru jednom iskazu u odnosu na drugi iskaz. S tim u vezi je Općinski sud istakao da nije poklonio vjeru iskazu oštećenog M.Š. koji je dat na glavnom pretresu, već da je ocijenio i poklonio vjeru njegovom iskazu datom tokom istrage. Naime, Općinski sud je naveo da oštećeni na glavnom pretresu navodi okolnosti koje ukazuju na zaključak da on pokušava da stvori privid drugarske atmosfere koja je vladala. Međutim, istaknuto je da nikakve drugarske i prijateljske atmosfere tu nije bilo, te da korištenje palica, kablova, deka, dukserica, udaraca ukazuje da oštećeni štiti sve optužene zbog bojazni za vlastitu sigurnost, pri čemu ih nastoji zaštititi od optužbi za otmicu, a da svi njegovi navodi, kada se hronološki posmatraju, ukazuju da je trpio torturu i psihičko-fizičko zlostavljanje na tri različite lokacije (apelantova kuća, u označenom vozilu i u kući svjedoka D.Đ.). S tim u vezi je navedeno da je razlog za ovakav zaključak sud našao u činjenici da je sud neposredno i lično opazio i primijetio na glavnom pretresu da oštećeni svjedoči pod znatnom dozom straha i bojazni po vlastitu sigurnost od optuženih. U prilog ovoj tvrdnji Općinski sud je ukazao na ponašanje oštećenog na glavnom pretresu, koji je prilikom svakog odgovora na postavljeno pitanje upućivao pogled i gledao prema optuženima, naročito u apelantovom pravcu. Zatim je ukazano da je držanje oštećenog na glavnom pretresu veoma bojažljivo, da je uplašen, zabrinut, neuvjerljiv, da govori veoma konfuzno, isprekidano, nepovezano, te da ovakvo ponašanje oštećenog sud posmatra na način da je oštećeni uplašen i da strahuje za vlastitu sigurnost, te da je to ključni razlog za to što oštećeni mijenja svoj iskaz u odnosu na onaj koji je dao tokom istrage. Pritom je Općinski sud naveo da oštećeni ne postavlja ni imovinskopravni zahtjev iako je pretrpio strahovite, brojne i višestruke povrede u predjelu raznih dijelova tijela. Zatim je Općinski sud naveo da je oštećeni, odgovarajući na postavljena pitanja zbog čega je dao potpuno drugačiji iskaz u istrazi u odnosu na onaj koji je dao na glavnom pretresu, istakao da tokom davanja iskaza u istrazi nije bio sposoban da shvati značaj onoga što govori, niti je mogao jasno da vidi ono što piše u zapisniku o ispitivanju, te da je bio pod sedativima. Općinski sud je naveo da ovakav stav oštećenog kod suda stvara uvjerenje da oštećeni izbjegava da da iskaz koji bi inkriminirao optužene zbog strahovanja za vlastiti život i sigurnost.

8. Nadalje je ukazano da je iskaz oštećenog dat na glavnom pretresu u suprotnosti ne samo sa njegovim iskazom iz istrage već i sa drugim dokazima, i to sa zapisnicima o prepoznavanju u kojim je oštećeni prilikom vršenja prepoznavanja prepoznao označene optužene kao lica koja su nad njim izvršila predmetna krivična djela. Pritom je Općinski sud istakao da su radnje prepoznavanja vršene 17. decembra 2016. godine i 5. januara 2017. godine, odnosno nekoliko dana nakon dana kada je oštećeni otet i zlostavljan. Ukoliko se ocijeni da su krivična djela prema oštećenom izvršena 14. decembra 2016. godine, Općinski sud je naveo da je prosto nemoguće da se oštećeni ne sjeća iskaza iz istrage i da ne zna šta je tada pričao, a da se, sa druge strane, naglo i iznenada prisjetio likova optuženih prilikom vršenja prepoznavanja. Iz navedenog sudskog rezoniranja Općinski je naveo da je vidljivo da se oštećeni veoma dobro sjeća iskaza u istrazi, jer je radnje prepoznavanja izvršio nekoliko dana nakon davanja iskaza u istrazi, tako da je više nego očigledno da oštećeni na glavnom pretresu govori neistinu, da svjesno i namjerno mijenja iskaz, da pokušava da mijenjanjem iskaza pogoduje optuženim, jer se plaši da ne bude ponovo psihički i fizički zlostavljan od optuženih.

9. Zatim je Općinski sud naveo da je iskaz oštećenog sa glavnog pretresa u suprotnosti sa iskazom D.Đ. iz istrage, koji je u istrazi potvrdio da su optuženi, dok su se nalazili u njegovoj kući, vršili fizičko i psihičko zlostavljanje oštećenog i zadavali mu brojne udarce upotrebljavajući kabal, hokejašku palicu, te tukući ga rukama i nogama. Također je navedeno da fotodokumentacija iz spisa predmeta jasno govori i nepobitno dokazuje kakve je brojne i višestruke povrede pretrpio oštećeni u prilog čemu govore nalaz i mišljenje vještaka, dr. Hamze Žuje, kao i mišljenje vještaka Amire Kekić, koja je potvrdila da nesporni uzorak krvi oštećenog M.Š. pripada označenoj krvnoj grupi, te da su sporni tragovi krvi humanog porijekla.

10. Isto tako, Općinski sud je istakao da su označeni policijski službenici, koji su u svojstvu zapisničara i ovlaštenog službenog lica prisustvovali ispitivanju oštećenog M.Š. tokom istrage, potvrdili da je on poučen o pravu da ima pravo pročitati zapisnik i staviti primjedbe, nakon čega je izjavio da nema primjedaba na sadržinu iskaza datog tokom istrage, te da je takav iskaz i potpisao. Dakle, Općinski sud je ukazao da su svi navedeni dokazi saglasni sa iskazom oštećenog M.Š. koji je dao tokom istrage, te da su navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti opredijelile sud da pokloni vjeru iskazu oštećenog datom tokom istrage, kojeg sud smatra decidiranim, jasnim, uvjerljivim, logičnim, vjerodostojnim i u međusobnoj saglasnosti sa iskazom svjedoka D.Đ. datom tokom istrage i ostalim označenim dokazima (pobliže navedeno na strani 24. presude). Isto tako je, između ostalog, navedeno i da nije prihvatljiv stav odbrane kojim se osporava kredibilitet oštećenog M.Š. kao lica koje je konzument opojne droge i lica koje prodaje drogu, jer prema toj tezi koju zastupa odbrana, lica koja prodaju opojnu drogu ne bi mogla da ostvare i uživaju krivičnopravnu zaštitu i ne bi mogla biti zaštićena od vršenja krivičnih djela. Također je ukazano i na argumente kojima se sud rukovodio pri zaključivanju u vezi sa iskazom oštećenog iz istrage (pobliže opisano, također, i na strani 38. presude). S druge strane, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka odbrane, uključujući i iskaz svjedoka D.Đ. koji je dao na glavnom pretresu, već da je ocijenio iskaz tog svjedoka dat u istrazi (opširnije obrazloženo na str. 24-26. presude).

11. Zatim je Općinski sud na opširan način sumirao činjenična utvrđenja (str. 27-32. presude) na osnovu provedenog dokaznog postupka, konstatirajući, između ostalog, na kraju da su iskazi svjedoka, i to prije svega M.Š. i D.Đ. dati na glavnom pretresu, različiti u odlučnim činjenicama u odnosu na iskaze koje su oni dali u istrazi. Međutim, navedeno je da je sud tu nespornu činjenicu posmatrao i u kontekstu službenih zabilješki SIPA-e od 14. i 17. februara 2017. godine o provođenju posebnih istražnih radnji prema svjedoku D.Đ. iz kojih očito proizlazi da su treća lica vršila utjecaj na ovog svjedoka u vezi sa izjavom koju on treba dati nadležnim organima. U tom pravcu je istaknuto da iz navedenih službenih zabilješki proizlazi da su izvršenom kontrolom i tehničkim snimanjem telekomunikacija u predmetu kodnog naziva „Praznik“ zabilježeni telefonski razgovori u kojim lice A.S. poziva navedenog svjedoka govoreći mu, između ostalog, „da promijeni izjavu u odnosu na apelanta“ na šta mu je on odgovorio „da je spreman na to, da je tako i mislio da će otići“. Ocjenjujući navedeno, Općinski sud je istakao da je svjedok D.Đ., na koga je vršen utjecaj da promijeni svoj iskaz na glavnom pretresu, „morao“ da ponudi na glavnom pretresu kakvo-takvo obrazloženje zbog čega je u istrazi rekao drugačije, pa je, po mišljenju suda, neistinito izmislio da je maltretiran, da je bio pod opijatima, da je svjedočio u strahu (opširnije obrazloženo, također, i na strani 35. presude).

12. Potom je Općinski sud na opširan način (str. 32-40. presude) elaborirao prigovore branilaca optuženih koji se prvenstveno odnose na zakonitost ispitivanja oštećenog M.Š. i D.Đ. tokom istrage, kao i zakonitost službenih zabilješki SIPA-e od 14. i 17. februara 2017. godine (uz argumentaciju odbrane da se ovi dokazi ne mogu koristiti kao „slučajni dokazi“), te da naredbe Kantonalnog suda (po kojima su provedene posebne istražne radnje u drugom predmetu) ne sadrže obrazloženje zašto se dokazi nisu mogli prikupiti na drugi način. Ukazano je, također, između ostalog, i na prigovore koji se tiču osporavanja pravne kvalifikacije krivičnog djela otmica, kao i prigovore kojima se osporava kredibilitet oštećenog M.Š., kao lica koje je konzument opojne droge i lica koje prodaje drogu. U svjetlu istaknutih prigovora, Općinski sud je istakao da su neosnovani prigovori u vezi sa zakonitošću ispitivanja oštećenog M.Š. i svjedoka D.Đ. u fazi istrage zbog toga što ZKPFBiH niti jednom svojom normom ne zabranjuje, niti isključuje mogućnost da se dva svjedoka saslušavaju istovremeno, pa tako činjenica da su navedeni svjedoci saslušavani istovremeno u različitim prostorijama ni na koji način ne znači da su ova ispitivanja nezakonito izvršena. S tim u vezi je istaknuto da ono što je relevantno u opisanoj situaciji jeste da se prilikom ispitivanja ispoštuju sva procesna pravila u pogledu poučavanja svjedoka o svim njegovim pravima koja mu pripadaju prema ZKPFBiH, te da je uvidom u označene zapisnike o ispitivanju navedena dva lica vidljivo da je ovlašteno službeno lice u okviru oba zapisnika (od 15. decembra 2016. godine) poučilo kako oštećenog M.Š., tako i D.Đ. o svim njihovim pravima. Također je istaknuto da su tačni navodi branilaca da u predmetnim zapisnicima nije navedeno vrijeme prekida ispitivanja, te da se razlikuju vremena ispitivanja, ali da ovi formalni nedostaci nisu takvog intenziteta, stepena i kakvoće da bi utjecali na zakonitost izvršenog ispitivanja, niti su ti nedostaci na bilo koji način ograničili, umanjili ili isključili bilo koje pravo koje svjedok ima prema odredbama ZKPFBiH (pobliže obrazloženo na str. 32-34).

13. Dalje je, između ostalog, Općinski sud istakao da su neosnovani prigovori koji se odnose na osporavanje zakonitosti službenih zabilješki SIPA-e od 14. i 17. februara 2017. godine i naredbi Kantonalnog suda (od 12. januara i 9. februara 2017. godine) prema kojima su provedene posebne istražne radnje. S tim u vezi je ukazano na sadržaj odredbe člana 134. ZKPFBiH, te navedeno da je intencija zakonodavca da se slučajni nalaz može koristiti kao dokaz samo i isključivo ukoliko je riječ o krivičnom djelu na koje upućuje odredba člana 131. ZKPFBIH, a to je da je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Uvažavajući činjenicu da je u ovom krivičnom postupku riječ o krivičnom djelu otmica iz člana 180. stav (1) KZFBiH za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora od maksimalno pet godina, Općinski sud je naveo da je potrebno dozvoliti da se slučajni nalaz uvrsti u dokaznu građu ovog predmeta. U tom smislu je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo, u okviru provođenja posebnih istražnih radnji u sasvim drugom predmetu po naredbama Kantonalnog suda Sarajevo od 12. januara i 9. februara 2017. godine kodnog naziva „Praznik“, došlo do saznanja da se u presretnutim razgovorima u tom drugom predmetu spominje utjecaj na svjedoka D.Đ., koji je svjedočio u ovom predmetu s ciljem da promijeni iskaz. U tom pravcu je istaknuto da je zabilježeno nekoliko poziva polovinom januara i početkom februara 2017. godine koji su slučajni nalazi i koji se odnose na utjecaj na svjedoka D.Đ. da promijeni svoj iskaz u ovom krivičnom postupku, o čemu su sačinjene i službene zabilješke. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je smatrao da Kantonalno tužilaštvo prilikom podizanja optužnice u ovom predmetu ni na koji način nije bilo u posjedu ovog slučajnog nalaza, niti je uopće znalo, niti moglo znati da će se takav dokaz naknadno pojaviti tokom trajanja glavnog pretresa zbog kojih razloga je sud dozvolio da se u okviru dopunskih dokaza ovaj slučajni nalaz uvrsti u dokaznu građu predmeta, rukovodeći se prilikom odlučivanja da je riječ o slučajnom nalazu za koji je Kantonalno tužilaštvo tek naknadno saznalo da postoji utjecaj na svjedoka D.Đ., slijedom čega je, u smislu odredbe člana 134. ZKPFBiH u vezi sa članom 131. tog zakona, dozvoljeno provođenje ovog dokaza. Pri tome je Općinski sud, suprotno prigovorima branilaca, istakao da je uvidom u naredbe Kantonalnog suda utvrdio da one sadrže veoma jasno i detaljno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i obrazloženje u pogledu navoda zašto se i zbog kog razloga dokazi nisu mogli pribaviti na drugi način osim provođenjem posebnih istražnih radnji.

14. U odnosu na prigovor odbrane u vezi sa nepostojanjem konstitutivnih elemenata bića krivičnog djela otmica iz člana 180. stav (1) KZFBiH, Općinski sud je ukazao (strana 37. presude) na sadržaj navedene zakonske odredbe, navodeći da je vidljivo da zakonodavac propisuje kao konstitutivne elemente navedenog krivičnog djela da se mora raditi o protivpravnom zatvaranju, držanju zatvorenog, ili na bilo koji drugi način ograničavanje slobode kretanja, a sve s ciljem da se zatvoreni prisili da nešto učini, ne učini ili trpi. Iz svih provedenih dokaza, a naročito ocjenjujući iskaz oštećenog M.Š. iz istrage, Općinski sud je naveo da proizlazi da je on protivpravno zatvoren i da mu je ograničena sloboda kretanja kako u označenom vozilu, tako i u kući D.Đ. a sve s ciljem da prizna za koga prodaje opojnu drogu. Stoga je navedeno, suprotno prigovorima odbrane, da u konkretnom slučaju postoje svi konstitutivni elementi bića navedenog krivičnog djela zbog čega je prigovor odbrane istaknut u pogledu pravne kvalifikacije neosnovan. Pri tome je Općinski sud ukazao i na sadržaj odredbe člana 173. stav (1) KZFBiH, navodeći da je vještak, dr. Hamza Žujo u okviru svog nalaza o povredama koje je zadobio oštećeni M.Š. kvalificirao ih kao lake tjelesne povrede (pobliže opisane na strani 37. presude), što sveukupno predstavlja lake tjelesne povrede. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je mišljenje navedenog vještaka medicinske struke ocijenio kao relevantno, jer je ovaj vještak veoma stručno potvrdio da je riječ o lakim tjelesnim povredama. Konačno, Općinski sud je istakao da su apelant i ostali optuženi predmetna krivična djela počinili sa direktnim umišljajem a koje razloge je sud bliže argumentirao na str. 40. i 41. presude.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 18 Kž 14 od 5. juna 2018. godine odbijene su, između ostalih, i žalbe apelantovog branioca i apelanta, te potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, u prvostepenoj presudi upravo najobimniji dio zauzima obrazloženje, odnosno ocjena dokaza, u kojem je prvostepeni sud u potpunosti obrazložio svoj stav prema svakom pojedinom dokazu, šta iz tog dokaza proizlazi, koje su utvrđene činjenice, sa jasnom argumentacijom zašto je neke dokaze uzeo kao vjerodostojne. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, prema principu slobodne ocjene dokaza, jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu oštećenog iz istrage, a ne sa glavnog pretresa. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je pravilno utvrđeno da je oštećeni na glavnom pretresu pokušavao da stvori privid drugarske atmosfere, te da je oštećeni prilikom svakog odgovora na postavljeno pitanje upućivao pogled prema optuženima, naročito u apelantovom pravcu, da je izgledao veoma bojažljivo, uplašeno, zabrinuto, da je strahovao za vlastitu sigurnost, te da je to ključni razlog zašto je oštećeni promijenio svoj iskaz u odnosu na onaj dat tokom istrage. Također je navedeno da je iskaz oštećenog dat na glavnom pretresu u suprotnosti ne samo sa njegovim iskazom iz istrage već i sa drugim dokazima.

17. U odnosu na žalbene prigovore apelantovog branioca da su istražne izjave (oštećenog) M.Š. i (svjedoka) D.Đ. nezakonite, Kantonalni sud je istakao da svaka povreda odredbe procesnog zakona ne znači istovremeno da je dokaz pribavljen povredom te odredbe nezakonit. Pritom je ukazano da je apelantov branilac propustio da ukaže koje su povrede prava apelanta kao osumnjičenog, odnosno optuženog učinjene prilikom uzimanja iskaza navedenih lica. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da je saglasan sa utvrđenjem prvostepenog suda da su pravno neutemeljeni prigovori apelantove odbrane o zakonitosti ispitivanja oštećenog M.Š. i D.Đ., jer ZKPFBiH nijednom svojom normom ne zabranjuje, niti isključuje mogućnost da se dva svjedoka saslušavaju istovremeno, te da je ključno da su svjedoci ispitani na zakonit način, da su im pročitana prava i da su upoznati sa svim svojim pravima koja ZKPFBiH propisuje za svjedoka, da ispitivanju svjedoka prisustvuju zapisničar i ovlašteno službeno lice, da su svjedoci poučeni o pravu na čitanje zapisnika i stavljanje primjedaba, nakon čega su svjedoci izjavili da nemaju primjedaba, te da su potpisali predmetne zapisnike. Također je navedeno i da je, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostepeni sud pravilno postupio kada je prigovor odbrane koji se odnosio na osporavanje zakonitosti označenih službenih zabilješki (SIPA-e od 14. i 17. februara 2017. godine) utvrdio kao neutemeljen. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 134. ZKPFBiH, ističući da je intencija zakonodavca da se slučajni nalaz može koristiti kao dokaz samo i isključivo ukoliko je riječ o krivičnom djelu na koje upućuje odredba člana 131. ZKPFBiH. Kako se u predmetnom slučaju radi o krivičnom djelu otmica iz člana 180. stav (1) KZFBiH gdje je propisana kazna zatvora maksimalno pet godina, Kantonalni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da se dozvoli da se slučajni nalaz uvrsti u dokaznu građu. Isto tako je Kantonalni sud naveo da je saglasan i sa stavom prvostepenog suda da se dozvoli da se u okviru dopunskih nalaza uvrsti u dokaznu građu i slučajni nalaz-naredbe Kantonalnog suda od 12. januara i 9. februara 2017. godine iz drugog predmeta kodnog naziva „Praznik“. Ovo zbog toga što se na osnovu spomenutih naredbi došlo do saznanja da se u presretnutim razgovorima u tom predmetu spominje utjecaj na svjedoka D.Đ., koji je svjedočio u ovom predmetu, s ciljem da promijeni iskaz, da Kantonalno tužilaštvo prilikom podizanja optužnice u ovom predmetu ni na koji način nije bilo u posjedu ovog slučajnog nalaza, niti je uopće znalo, niti se moglo znati da će se ovakav dokaz naknadno pojaviti tokom trajanja glavnog pretresa.

18. Zatim je Kantonalni sud ukazao na argumente žalbe apelantovog branioca (poklanjanje vjere nezakonitom dokazu, nepostojanje dokaza da je apelant preduzeo bilo koju krivičnopravnu radnju, zasnivanje cijele presude na nezakonitim dokazima, navodi u vezi sa psiho-fizičkim stanjem oštećenog i nepostojanje njegovog ograničenja slobode, propust prvostepenog suda da obrazloži apelantovu ulogu saizvršioca i svijest o zajedničkom djelovanju, kao i da je oštećeni više puta tokom postupka decidirano potvrdio da ga apelant nijednom nije udario, niti se prema njemu nedolično ponašao). U svjetlu istaknutog Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke. Naime, kod procesne situacije u kojoj sud pred sobom ima dostupna i prezentirana dva potpuno oprečna i različita iskaza oštećenog, navedeno je da je zadatak suda kao objektivnog i nepristrasnog posmatrača da ponudi odgovore i obrazloženje kojem iskazu je poklonio vjeru, što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud i učinio. Nadalje je navedeno da je iskaz oštećenog M.Š. iz istrage u saglasnosti i sa zapisnicima o prepoznavanju i sa iskazom D.Đ. iz istrage. Zatim je ukazano da je Kantonalni sud saglasan sa ocjenom prvostepenog suda da je odbrana apelanta i ostalih optuženih pokušala da prikaže cijeli događaj kao prijateljsko druženje, te da, s tim u vezi, priložena fotografija sama po sebi ne dokazuje apsolutno ništa, jer je u suprotnosti sa iskazima svjedoka D.Đ. i (oštećenog) M.Š. iz istrage, fotodokumentacijom na okolnosti nastalih povreda kod oštećenog i zapisnika o prepoznavanju. Stoga je ukazano da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su svi optuženi svjesno oteli oštećenog, te da sve preduzete označene radnje optuženih, te vremenski kontinuitet ukazuju da su te radnje preduzete s namjerom i da je psihički odnos optuženih prema izvršenju krivičnog djela bio u sferi direktnog umišljaja. Stoga je istaknuto da je pravilno utvrđeno da su prezentirani dokazi van razumne sumnje ukazali da su optuženi preduzeli radnje opisane u izreci prvostepene presude, te time počinili predmetna krivična djela. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima, činjenično stanje iz prvostepene presude pravilno i potpuno utvrđeno, te da prvostepena presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, tako da se svi žalbeni prigovori branilaca apelanta i optuženih lično pokazuju kao neosnovani.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se navodi i da je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Prije svega, apelant ističe da je povreda prava na pravično suđenje prouzrokovana proizvoljnošću prvostepenog suda u ocjeni dokaza, te izostankom obrazloženja ocjene izvedenih dokaza. Dalje, apelant navodi i da je pogrešnu primijenjen institut in dubio pro reo u predmetnom postupku, ističući da se odluka suda bazirala na spekulacijama i nagađanjima, a ne na dokazima koji su išli u prilog apelantu, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. S tim u vezi, apelant tvrdi da je, uprkos činjenici da je u osporenoj prvostepenoj presudi detaljno parafraziran svaki dokaz, u konkretnom predmetu, ipak, izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza kako svakog posebno, tako i u međusobnoj vezi, zbog čega je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu. Također se navodi da je nedopustivo da sud ocijeni iskaze šest svjedoka odbrane u jednoj rečenici, bez ikakve individualizacije, niti da daje valjano obrazloženje zašto njihovim iskazima ne poklanja vjeru. Potom, apelant na opširan način obrazlaže sadržaj iskaza označenih svjedoka odbrane u kontekstu navoda u vezi sa proizvoljnošću u postupanju i izvođenju zaključaka suda kada je u pitanju ocjena dokaza. Naime, apelant, prije svega, navodi da osporena prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje kontradiktornosti u vezi sa odlučnim činjenicama od kojih je zavisilo postojanje bića krivičnog djela otmica, niti ona obrazlaže zašto se nekom dokazu vjeruje, a nekom ne, na koji način nije postupljeno u skladu sa odredbama člana 296. stav (2) i člana 305. stav (7) ZKPFBiH. Također, apelant ukazuje da sud uopće ne daje obrazloženje u pogledu toga koje apelantove radnje konkretno konstituiraju biće krivičnog djela otmica i krivičnog djela lake tjelesne povrede, niti daje obrazloženje u pogledu apelantove vinosti.

21. Dalje se, u odnosu na način na koji je proveden dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari, ističe da je apsurdno da sud svoju vjeru poklanja iskazu svjedoka M.Š. koji je dao u istrazi, a ne svjedočenju tog svjedoka koji je neposredno saslušan na glavnom pretresu na kojem je u cijelosti negirao svoju izjavu iz istrage. S tim u vezi, apelant na opširan način obrazlaže u čemu se, po njegovom mišljenju, ogleda nezakonitost istražnog iskaza navedenog svjedoka zbog čega se na njemu nije mogla zasnovati presuda u konkretnom slučaju. U tom smislu apelant problematizira okolnosti (kao i proceduru ispitivanja) i psiho-fizičko stanje u kojem se nalazio navedeni svjedok prilikom davanja iskaza u istrazi, te da nije bilo potrebno dokazivati ove navode vještačenjem, jer je postojalo više nego dovoljno dokaza koji potvrđuju navode oštećenog da je predmetnu izjavu iz istrage dao pod upitnim okolnostima. Osim toga, apelant u kontekstu nezakonitosti dokaza ukazuje i na istražni iskaz svjedoka D.Đ., ističući da je isto lice uzimalo izjavu navedenog svjedoka „paralelno“ i istovremeno sa izjavom oštećenog M.Š., slijedom čega apelantova odbrana smatra (kao i u odnosu na M.Š.) da proizlazi najmanje razumna sumnja u objektivnost istražnog iskaza svjedoka D.Đ., koji je (kako to apelant smatra) ključni dokaz kojim sud potvrđuje istražni iskaz svjedoka-oštećenog M.Š. Zatim, apelant ističe da su označene službene zabilješke (i naredbe) na koje se sud poziva sačinjene nakon nezakonito izvršenog tehničkog snimanja telekomunikacija u predmetu kodnog naziva „Praznik“, te da kao takve predstavljaju nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnivati odluka u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi, apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da je ovdje riječ o institutu slučajnog nalaza (apelant na opširan način elaborira ovo pitanje), a uz to smatra da je sporno i to što se postupajući sudija uopće upustio u davanje ocjene zakonitosti predmetnih naredbi, koje su izdate u sasvim drugom predmetu, dok je drugostepeni sud, uprkos decidiranim žalbenim navodima, samo nekritički konstatirao da je stav prvostepenog suda pravilan bez njihovog suštinskog preispitivanja.

22. U svjetlu istaknutog, apelant smatra da osporena prvostepena presuda na selektivan način vrši ocjenu izvedenih dokaza, dok su ostali dokazi na kojima je Općinski sud zasnovao odluku o apelantovoj krivici nezakoniti i kao takvi nisu upotrebljivi za gradnju činjenične podloge osuđujuće presude. Posljedično tome, apelant navodi i da ovakva pravna argumentacija suda dovodi do besmisla načelo kontradiktornosti i pravo na odbranu. Pritom apelant ističe da je uskraćen za pravičan postupak i zbog toga što je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci izostavio dati dovoljno obrazloženje zašto je žalbene prigovore apelantove odbrane smatrao neosnovanim, uskraćujući time apelantu pravo na obrazloženu sudsku odluku.

b)Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude tog suda dato detaljno objašnjenje zbog kojih razloga je sud žalbu odbio. Imajući u vidu da su detaljno razmotreni svi žalbeni prigovori, te dati odgovori za svaki navod iz žalbe i da je pri tome vođen postupak u skladu sa odredbama ZKPFBiH uz dosljedno poštivanje apelantovih prava koje garantira Evropska konvencija, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Općinski sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, kao objektivni posmatrač veoma detaljno, iscrpno i argumentirano obrazložio svaki dokaz zasebno, u skladu sa odredbom člana 296. ZKPFBIH, dovodeći sve dokaze u međusobnu povezanost i obrazlažući na jasan i razumljiv način kojim dokazima je poklonio vjeru i zbog kojih razloga, a kojim dokazima nije poklonio vjeru, te da je obrazloženo koje su činjenice utvrđene iz kojih dokaza. S tim u vezi je ukazano da je prvostepena presuda obrazložena u skladu sa konvencijskim standardima i standardima člana 305. stav (7) ZKPFBiH, pri čemu je prvostepeni sud određeno i potpuno obrazložio koje činjenice su utvrđene i na temelju kojih dokaza, kao i da je posebnu pažnju posvetio ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, kao i razlozima kojim se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa zakonitošću naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji u drugom predmetu, Općinski sud je naveo da je sud funkcionalno nadležan da se izjašnjava o aspektu zakonitosti predmetnih naredbi, jer su te naredbe imale svojstvo dodatnog dokaza Tužilaštva, i da je sud donio procesno rješenje kojim je dozvolio da se predmetne naredbe uvrste u dokaznu građu spisa, a ocjenjujući navedenu okolnost, kao i okolnost da je upravo odbrana isticala prigovore zakonitosti predmetnih naredbi, obaveza suda je bila da obrazloži istaknute prigovore zakonitosti. Dalje je Općinski sud istakao da su neosnovani prigovori o zakonitosti ispitivanja oštećenog M.Š. i svjedoka D.Đ., jer ZKPFBiH nijednom svojom normom ne zabranjuje, niti isključuje mogućnost da se dva svjedoka saslušavaju istovremeno, te da je ključno da su svjedoci ispitani na zakonit način, u smislu relevantnih odredaba ZKPFBiH. Također je Općinski sud naveo i da je pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan prigovor odbrane koji se odnosio na osporavanje zakonitosti označenih službenih zabilješki (da se ti dokazi ne mogu koristiti kao „slučajni nalaz“). Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja ukazuje njegov branilac u okviru predmetne apelacije.

25. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelantov branilac iste navode iznosio već u postupku po redovnom pravnom lijeku kada je drugostepeni sud odlučivao o svakom prigovoru i na osnovu toga donio presudu zasnovanu na zakonu. Dalje je navedeno da su netačni navodi apelantovog branioca da drugostepeni sud nije razmatrao i nije u dovoljnoj mjeri razjasnio kontradiktorne dokaze, a što proizlazi iz same presude. Dakle, istaknuto je da je Općinski sud u osporenoj prvostepenoj presudi dao razloge za svoju odluku i razloge o odlučnim činjenicama, te da je, suprotno navodima odbrane, i drugostepeni sud dao razloge za sve žalbene navode odbrane, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnih djela (decembar 2016. godine) koja su apelantu stavljena na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 173. stav (1) Lahka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lahko tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lahko naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Član 180. stav (1) Otmica (1) Ko drugog protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja s ciljem da njega ili koga drugog prisili da što učini, ne učini ili trpi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 131.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 134.

Slučajni nalazi Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 130. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 131. ovog zakona.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav 1. tač. d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 619376 18 Kž 14 od 5. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 3. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza kojeg optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju da li je postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir da li su poštivana prava odbrane. Naročito se mora ispitati da li je aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (vidi, Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78).

40. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana

6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117, i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

41. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju prvenstveno krivičnog djela otmica iz člana 180. stav (1) KZFBiH, a potom i krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav (1) KZFBiH za koja je (u stjecaju) u svojstvu saizvršioca proglašen krivim da je počinio, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja primarno predmetnog krivičnog djela otmica u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i u navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni dokaza u vezi sa drugim provedenim dokazima. Naime, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, prije svega ocjene kvaliteta i vjerodostojnosti iskaza koje su dali oštećeni M.Š. i svjedok D.Đ. u fazi istrage, a koje su redovni sudovi ocijenili kao vjerodostojne, istinite i uvjerljive u odnosu na njihove iskaze sa glavnog pretresa. Pri tome Ustavni sud zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima na obje sudske instance, koji su iznijeli razloge zašto su svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je istražnim iskazima navedenih lica poklonjena vjera. Naime, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud posebnu i naročitu pažnju posvetio načinu na koji su navedeni iskazi pribavljeni, uključujući i samu proceduru njihovog sačinjavanja. Isto tako, iz obrazloženja osporene prvostepene presude na jasan način proizlazi da je Općinski sud prepoznao postojanje kontradiktornosti istražnih iskaza iz istrage u odnosu na one date na glavnom pretresu, te je u tom smislu smatrao svojom obavezom da izvrši komparativnu analizu navedenih iskaza i okolnosti pod kojima su oni dati. Dakle, prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je Općinski sud stav o vjerodostojnosti predmetnih istražnih iskaza izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Na navedeni način Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu prvostepenu odluku u odnosu na ovo pravno pitanje.

44. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednosti istražnih iskaza navedenih lica, gdje je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene spornih iskaza imao u vidu i ostale dokaze (zapisnike o prepoznavanju, službene zabilješke SIPA-e, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke) u vezi sa inkriminiranim radnjama koje su kao posljedicu imale protivpravno zatvaranje i ograničavanje slobode kretanja oštećenom M.Š., uslijed čega su i apelantove radnje (u svojstvu saizvršioca) dobile obilježja krivičnog djela otmica iz člana 180. stav (1) KZFBiH, kao i krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav (1) KZFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Općinski sud posebnu pažnju posvetio i na detaljan način elaborirao elemente predmetnog krivičnog djela otmica. Također, nema ni proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju su apelant i ostali optuženi imali u kritičnom vremenu, odnosno da su predmetna krivična djela izvršili sa direktnim umišljajem, slijedom čega se kao neosnovani pokazuju argumenti apelacije da osporene odluke ne sadrže obrazloženje u pogledu oblika i vrste apelantove vinosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret optužnicom i za koja je, u konačnici, i osuđen, u kontekstu apelantovih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi sa pravnom kvalifikacijom predmetnih krivičnih djela i prigovori o obliku svijesti koji je potreban za njihovo izvršenje.

45. Stoga, u situaciji kada iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na osnovu provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrđeno (na osnovu zapisnika o ispitivanju) da su u oba slučaja (oštećenog M.Š. i svjedoka D.Đ.) ispoštovane sve procesne garancije od suštinskog značaja, u smislu relevantnih odredaba ZKPFBiH, te da određeni formalni nedostaci u zapisnicima o ispitivanju (različito navedeno vrijeme ispitivanja) nisu takvog intenziteta, stepena i kakvoće da bi utjecali na zakonitost izvršenog ispitivanja u situaciji kada su dva navedena lica bila upoznata sa svim svojim pravima koja ZKPFBiH propisuje za svjedoka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je prvostepeni sud obrazložio prigovor odbrane da istovremeno saslušavanje navedenih lica u različitim prostorijama (prilikom njihovog saslušanja u fazi istrage) ne dovodi u pitanje zakonitost njihovih iskaza, budući da ZKPFBiH ne uspostavlja zabranu takvog načina ispitivanja, niti je posljedično tome takvo ispitivanje u fazi istrage u okolnostima konkretnog predmeta onemogućilo apelanta da na efektivan način ostvari svoja prava u kasnijoj fazi postupka. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni sud je, a što je potvrđeno i presudom Kantonalnog suda, dao razloge i obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu apelantovog učešća u inkriminiranom događaju za koji je proglašen krivim (otmica i laka tjelesna ozljeda).

46. Pored toga, kada je u pitanju ocjena dokaza i njihova zakonitost, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne vidi ni proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (prije svega prvostepenog suda) u primjeni relevantnih procesnih odredaba (član 134. u vezi sa stavom 131. ZKPFBiH) kada su u dokaznu građu u konkretnoj krivičnopravnoj stvari uvrstili dokaze dobivene iz drugog predmeta (službene zabilješke SIPA-e od 14. i 17. februara 2017. godine i naredbe Kantonalnog suda od 12. januara i 9. februara 2017. godine, po kojima su provedene posebne istražne radnje) na osnovu kojih je u konkretnom slučaju ocijenjena vjerodostojnost iskaza iz istrage svjedoka D.Đ. u vezi sa iskazom - svjedočenjem iz istrage oštećenog M.Š. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ovom pravnom pitanju posvetio posebnu pažnju, detaljno tumačeći institut „slučajnih dokaza“ u smislu citiranih zakonskih odredaba, te dovodeći ih u kontekst činjenica konkretnog predmeta. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o slučajnim dokazima za koje Kantonalno tužilaštvo u predmetnoj krivičnoj stvari nije imalo prethodnih saznanja, već da je o postojanju utjecaja na svjedoka D.Đ. (da promijeni svoj prvobitni iskaz iz istrage) naknadno saznalo. Isto tako, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne vidi ni proizvoljnost u postupanju prvostepenog suda kada je zaključio da spomenute naredbe Kantonalnog suda (iz drugog predmeta) sadrže veoma jasno i detaljno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i obrazloženje u pogledu navoda zašto se i zbog kog razloga dokazi nisu mogli pribaviti na drugi način osim provođenjem posebnih istražnih radnji. Kako apelant suštinski osporava samo kvalitet-zakonitost dokaza na osnovu kojih je osuđen, a ne negira i ne problematizira da mu je bilo onemogućeno da pobija iskaze oštećenog M.Š i svjedoka D.Đ. koje su dali na zapisnik u fazi istrage i kojima je sud poklonio vjeru (u odnosu na iskaze navedenih lica sa glavnog pretresa), niti da, s tim u vezi, ospori zakonitost ostalih spornih materijalnih dokaza, Ustavni sud konstatira da su apelantu na efektivan način ispoštovana prava odbrane u konvencijskom smislu. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su, po ocjeni Ustavnog suda, utvrdili odlučne činjenice u vezi sa inkriminiranim radnjama koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku u vezi sa ovim inkriminiranim radnjama.

47. Konačno, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, kod odlučivanja o žalbi njegove odbrane, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i mora da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostepena presuda Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane koji su od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz osporene prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjena predmetna krivična djela. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnih krivičnih djela, Ustavni sud smatra da samo prihvatanje Kantonalnog suda činjenično-pravnih zaključaka Općinskog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

48. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u predmetnom postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su dokazi za i protiv apelanta izvedeni na takav način da nisu apelantu osigurali pravično suđenje u predmetnom postupku. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani, u kontekstu navoda apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja suštinski nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da su on i njegov branilac protiv prvostepene presude izjavili žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o navedenim žalbama, razmotrio žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da su žalbe apelantove odbrane odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelantova odbrana i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4983/18 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio