Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4406/18 (V. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Troškovi postupka
  • Propisano zakonom
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4406/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4406/18, rješavajući apelaciju Vasilja Timkova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Vasilj Timkov.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu odlučivanja o troškovima pravnog zastupanja u postupku eksproprijacije nekretnina koji je pravosnažno okončan Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/0473-173/09 od 18.

aprila 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Vasilju Timkovu isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Vasilj Timkov protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vasilj Timkov u odnosu na postupak reizvršenja u predmetu koji je pravosnažno okončan Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor broj 21.36/473-9-4/09 od 29. oktobra 2019. godine zbog izmijenjenih pravnih okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vasilj Timkov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ iz Banjaluke, podnio je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine. Osporena presuda je donesena u postupku odlučivanja o troškovima pravnog zastupanja u postupku eksproprijacije. Apelant je ovaj postupak osporio i u pogledu njegove dužine trajanja.

2. Osim toga, iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava i drugi postupak koji se paralelno vodio s postupkom iz tačke 1. ove odluke, i to postupak reizvršenja rješenja o eksproprijaciji nekretnina (postupak reizvršenja) Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Prnjavor) od 5. aprila 2017. godine, koji je u vrijeme podnošenja apelacija bio prekinut na osnovu Zaključka Područne jedinice Prnjavor broj 21.36/473-9-/09 od 22. januara 2018. godine.

3. Apelant je podneskom od 13. septembra 2018. godine dopunio apelaciju.

4. Kako je iz dokumentacije koju je Ustavni sud pribavio tokom postupka bilo očito da su se nakon podnošenja apelacije desile promjene činjeničnog stanja u postupcima koje apelant osporava, o čemu apelant u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda nije informisao Ustavni sud, Ustavni sud je od apelanta zatražio dostavljanje dokumenata koje je ishodio nakon podnošenja apelacije u postupcima koje osporava. Podneskom od 6. avgusta 2020. godine apelant je dopunio apelaciju traženom dokumentacijom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Ustavni sud je povodom apelacija koje je apelant podnio protiv odluka organa uprave, odnosno redovnih sudova koje su donesene u postupku eksproprijacije apelantove imovine, između ostalih, donio odluke br. AP 2545/17 od 15. novembra 2017. godine i AP 5541/14 od 26. februara 2015. godine kojima je djelimično usvojio apelacije, te utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluke br. AP 2545/17 i AP 5541/14, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS ili korisnik eksproprijacije), Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIPP), te Područne jedinice Prnjavor zatraženo je 29. januara i 20. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

7. Vrhovni sud, Okružni sud, RUGIPP, Područna jedinica Prnjavor, te korisnik eksproprijacije su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 31. januara do 23. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. RS je tokom 2009. godine podnijela prijedlog kojim je tražila provođenje potpune eksproprijacije apelantovih nekretnina u svrhu izgradnje objekta saobraćajne infrastrukture autoputa Banjaluka – Doboj, a shodno odluci Vlade RS od 26. marta 2009. godine (detaljnije o postupku eksproprijacije vidjeti Odluku broj AP 2545/17, tačke 6–11). Iz stanja spisa proizlazi da je apelantova imovina, po njegovom zahtjevu, potpuno eksproprisana Rješenjem Područne jedinice Prnjavor broj 21.36/473-9-4/09 od 5. aprila 2017. godine, koje je postalo pravosnažno 30. januara 2018. godine, nakon čega je korisnik eksproprijacije temeljem upravnih akata ušao u posjed nekretnina i izgradio infrastrukturne objekte na eksproprisanim nekretninama. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je vanparnični postupak u kome je trebala biti određena visina naknade za eksproprisane nekretnine prekinut Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 V 029072 18 V od 15. februara 2019. godine do donošenja odluka nadležnih organa o prethodnim pitanjima. Iz podneska koji je apelant dostavio 6. avgusta 2020. godine proizlazi da vanparnični postupak, u međuvremenu, nije nastavljen. Međutim, navedeno rješenje o prekidu postupka apelant nije osporio.

10. Iz dostavljenih dokumenata proizlazi da je apelant paralelno vodio i postupak za naknadu troškova zastupanja u postupku eksproprijacije, kao i postupak reizvršenja, odnosno postupak za poništenje odluke Vlada RS kojom je korisniku eksproprijacije dozvoljeno da uđe u posjed apelantovih nekretnina prije konačnosti upravnog akta o potpunoj eksproprijaciji nekretnina. Upravo su navedeni postupci predmet osporavanja podnesenom apelacijom.

Postupak za utvrđivanje troškova zastupanja u postupku eksproprijacije

11. Područna jedinica Prnjavor je u predmetu eksproprijacije nekretnina, postupajući po osnovu člana 107. stav (3) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), donijela Zaključak broj 21.36/473-9-4-1/09 od 1. jula 2013. godine kojim je stavom 1. dispozitiva obavezala RS kao korisnika eksproprijacije da snosi troškove zastupanja u postupku eksproprijacije u bruto iznosu od 10.477,35 KM, te joj je naloženo da navedeni iznos uplati na bankovni račun apelantovog punomoćnika, dok je stavom 2. dispozitiva zaključka odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka za sastavljanje tužbi protiv rješenja RUGIPP-a i tužbe protiv rješenja Vlade RS (sve preciznije navedeno u dispozitivu zaključka.

12. Odlučujući o žalbi RS protiv zaključka preciziranog u prethodnoj tački ove odluke, RUGIPP je donio Rješenje broj 21.05/473-128/13 od 9. septembra 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Nakon ispitivanja žalbe u kontekstu osporenog zaključka RUGIPP je utvrdio da je prvostepeni organ pravilno primijenio zakon kada je svojim zaključkom odlučio kao u dispozitivu jer na takvu odluku upućuje utvrđeno činjenično stanje.

13. Odlučujući o tužbi RS radi poništenja rješenja RUGIPP-a, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 012867 13 U od 15. februara 2016. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio uz odbijanje zahtjeva apelanta kao zainteresiranog lica za naknadu troškova nastalih vođenjem upravnog – sudskog spora. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, u smislu člana 50. Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), tuženi RUGIPP u obavezi da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od prijema presude, donese novi upravni akt, uvažavajući pravno shvatanje tog suda i primjedbe suda u pogledu primjene materijalnog prava.

14. Odlučujući o zahtjevu apelanta kao zainteresovanog lica za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 15. februara 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 012867 16 Uvp od 20. septembra 2017. godine zahtjev uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nižestepeni sud svoju odluku zasnovao bez upravnog spisa, te da prilikom odlučenja nije vršio ocjenu zakonitosti osporenog akta i zaključka od 1. jula 2013. godine. Vrhovni sud je naglasio da u spisu nema podataka o vrijednosti popisanih nekretnina koje su predmet eksproprijacije, te da li je među strankama zaključen sporazum ili poravnanje o naknadi za eksproprisane nekretnine, a upravo te činjenice mogu biti od značaja za obračun troškova apelantovom punomoćniku, odnosno koji tarifni broj će se primijeniti prilikom obračuna troškova (tarifni broj 2 ili 3), pa kako tih podataka u spisu nema, Okružni sud nije ni mogao poništiti osporeni akt, pa je zbog toga Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude.

15. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 012867 17 U2 od 10. novembra 2017. godine kojom je tužbu RS uvažio i osporeni akt RUGIPP-a poništio, te je istovremeno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih vođenjem upravnog – sudskog spora kao neosnovan. Okružni sud je slijedeći upute Vrhovnog suda proveo postupak, te je nakon utvrđivanja relevantnih činjenica odlučio kao u izreci presude, navodeći, između ostalog, da je tuženi organ dužan da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema presude, donese novi upravni akt, uvažavajući pravno shvatanje Vrhovnog suda i primjedbe tog suda u pogledu primjene materijalnog prava.

16. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 10. novembra 2017. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu broj 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine kojom je odbio zahtjev. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je vještačenjem utvrđena procjena ukupne vrijednosti imovine koja je eksproprisana apelantu u iznosu od 64.901,64 KM, da navedena procjena služi kao dokaz da bi se isplatila naknada za eksproprisane nekretnine, a da je tako utvrđena vrijednost među strankama sporna. Pored toga, iz upravnog spisa proizlazi da rješenje o eksproprijaciji nije pravosnažno, tako da se ne zna iznos naknade, kako to propisuju odredbe čl. 68. i 69. Zakona o eksproprijaciji.

17. Vrhovni sud se potom pozvao na odredbu člana 32. Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano da troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije izuzev troškova postupka nastalih povodom žalbe vlasnika nekretnina, ako je žalba odbijena. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, citirana odredba ne daje odgovor na pitanje na koji način se obračunava visina troškova, već Tarifa, pa kako naknada za eksproprisane nekretnine nije utvrđena, to se tražena naknada ne može utvrđivati dok se u sporazumu o naknadi ili sudskom postupku ne utvrdi tačan iznos naknade. Stoga se troškovi postupka, kako je to pravilno utvrdio Okružni sud, obračunavaju primjenom tarifnog broja 3 Tarife (ostali postupci u neprocijenjenim predmetima). Shodno iznesenim razlozima, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da visinu spora predstavlja procijenjena vrijednost eksproprisane imovine koju je obavio vještak u iznosu od 64.901,64 KM, te da se shodno tome vrijednost troškova zastupanja u upravnom postupku treba odmjeriti primjenom tarifnog broja 2 Tarife o naknadama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).

18. Iz raspoloživih dokumenata (odgovor RUGIPP-a od 31. januara 2020. godine) proizlazi da je taj organ postupajući po nalogu Okružnog suda svojim rješenjem (iz priloženih dokumenata datum i broj rješenja se nije mogao utvrditi) predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

19. Iz odgovora Područne jedinice Prnjavor od 23. jula 2020. godine proizlazi da je navedeni organ 21. februara 2019. godine u ponovnom postupku donio Zaključak broj 21.36/473-9-4/09 kojim je, između ostalog, korisniku eksproprijacije naloženo da snosi troškove postupka u iznosu do 6.367,70 KM. Iz raspoloživih informacija proizlazi da je protiv navedenog zaključka RS uložila žalbu, koja je odbijena Rješenjem RUGIPP-a broj 21.05/0473-173/19 od 18. aprila 2019. godine. Iz raspoloživih informacija proizlazi da nijedna stranka u postupku protiv navedenog rješenja nije pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja, tako da je zaključak postao pravosnažan 8. juna 2019. godine, pa je na taj način ovoj postupak pravosnažno okončan.

Postupak reizvršenja

20. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Vlade RS broj 04/1-012-2-1273/17 od 8. juna 2017. godine uvažen zahtjev RS od 12. maja 2017. godine da joj se nakon konačnosti rješenja o potpunoj eksproprijaciji dozvoljava stupanje u posjed nekretnina eksproprisanih Rješenjem Područne jedinice Prnjavor broj 21.12/473-9-4/09 od 5. aprila 2017. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da tužba podnesena protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.

21. Nakon akta Vlade RS, Područna jedinica Prnjavor je Zaključkom broj 21.36/473-9-4/09 od 16. juna 2017. godine dozvolila izvršenje kojim je izvršeno rješenje Područne jedinice Prnjavor istog broja od 5. aprila 2017. godine.

22. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Vlade RS radi poništenja upravnog akta preciziranog u tački 19. ove odluke, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 020875 17 U od 7. decembra 2017. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio, uz obavezivanje Vlade RS da apelantu naknadi troškove upravnog – sudskog spora (sve preciznije navedeno u izreci presude).

23. Postupajući po apelantovom zahtjevu za reizvršenje, odnosno poništenje zaključka Područne jedinice Prnjavor preciziranog u tački 20. ove odluke, pozivajući se na činjenicu da je presudom Okružnog suda poništen akt Vlade RS iz tačke 19. ove odluke, Područna jedinica Prnjavor je Zaključkom broj 21.36/473-9-4/09 od 22. januara 2018. godine prekinula postupak reizvršenja rješenja o eksproprijaciji nekretnina do okončanja postupka po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine koji je podnijela Vlada RS Vrhovnom sudu.

24. Potom, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Vrhovni sud postupajući po zahtjevu RS za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine donio Presudu broj 11 0 U 020875 18 Uvp od 31. maja 2018. godine kojom je zahtjev odbijen.

25. Iz raspoloživih dokumenata vidljivo je da je apelant podnescima u julu i avgustu 2018. godine urgencijama tražio nastavak postupka reizvršenja.

26. Iz naknadno dostavljenih dokumenata proizlazi da je Područna jedinica Prnjavor donijela Zaključak broj 21.36/473-9/09 od 29. oktobra 2019. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za reizvršenje rješenja o eksproprijaciji nekretnina od 5. aprila 2017. godine, koje je postalo pravosnažno 30. januara 2018. godine. Iz obrazloženja zaključka, između ostalog, proizlazi da je traženo reizvršenje postalo nemoguće jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je korisnik eksproprijacije na eksproprisanim nekretninama nakon ulaska u posjed izgradio autoput u koji su uložena značajna materijalna sredstva, da je on pušten u upotrebu, pa bi dozvolom reizvršenja korisniku eksproprijacije bila nanesena značajna materijalna šteta, te nanesene nesagledive posljedice.

27. Iz dopune apelacije proizlazi da apelant protiv zaključka iz prethodne tačke ove odluke nije ulagao žalbu koja mu je bila na raspolaganju, pri čemu apelant navedeni zaključak i ne osporava. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant iznosi brojne prigovore kojima osporava odluku Vrhovnog suda, te, između ostalog, naglašava da je postupak u cjelini gledano nepravičan i da činjenica da postupak određivanja troškova traje pet godina ukazuje na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“. U vezi s osporenom presudom Vrhovnog suda, apelant je iznio brojne prigovore, a u prvom redu ne slaže se s brojem Tarife koji, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, treba primijeni na troškove zastupanja jer smatra da je nalazom vještaka utvrđena visina naknade za eksproprisane nekretnine, te da procijenjena vrijednost nekretnina predstavlja visinu spora. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, da se osporena presuda ukine, te da se apelantu dosudi pravična naknada uzimajući u obzir dužinu trajanja predmetnog postupka, te činjenicu da apelantu troškovi postupka još nisu dosuđeni.

29. Apelant osporava i postupak reizvršenja, te u tom pravcu navodi da su Rješenjem RUGIPP-a broj 21.36/473-9-4/09 od 5. aprila 2017. godine eksproprisane njegove nekretnine, te da je istim rješenjem određeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisanih nekretnina. Apelant u tom pravcu navodi da mu naknada još uvijek nije isplaćena. Shodno tome, budući da je korisnik eksproprijacije uz pomoć MUPRS ušao u posjed nekretnina, apelant je 26. decembra 2017. godine podnio zahtjev za reizvršenje, ali RUGIPP odbija da pokrene postupak reizvršenja i da nekretnine vrati u prvobitno stanje, pri čemu je korisnik eksproprijacije potpuno promijenio stanje eksproprisanih nekretnina na terenu. Iako je apelant koristeći pravne lijekove uspio poništiti odluku Vlade RS na osnovu koje je korisnik eksproprijacije ušao u posjed nekretnina i pored činjenice da mu naknada još nije isplaćena, to u praksi apelantu ništa ne znači jer se Područna jedinica Prnjavor oglušuje o njegov zahtjev za reizvršenje. Apelant traži da se apelacija usvoji i da se utvrdi kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da se, shodno tome, Područnoj jedinici Prnjavor naloži da odmah provede postupak reizvršenja, odnosno postupak vraćanja imovine u prvobitno stanje.

30. Za apelanta je nemoguća činjenica da postupak eksproprijacije traje devet godina, da mu je imovina oduzeta i devastirana, a da mu za sve to još nije plaćena naknada, niti je postupak za određivanje naknade započeo, niti apelant ima garancije da će pravni lijekovi koje je koristio djelovati u praksi.

31. U dopuni apelacije apelant je dostavio preporuku Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine od 17. avgusta 2018. godine u kojoj navedena institucija izražava zabrinutost da upravni postupak u konkretnoj pravnoj stvari traje devet godina, da postoje dvije presude Okružnog suda kojima se poništavaju rješenja RUGIPP-a i predmet vraća na ponovni postupak, da Područna jedinica Prnjavor u ponovnom postupku ne postupa po uputama drugostepenog upravnog organa i suda. Prema ocjeni Ombudsmana, takvo postupanje nadležnih organa uprave, kao i Okružnog suda dovodi u pitanje pravnu sigurnost te ostvarivanje apelantovih prava.

32. Apelant je apelaciju dopunio i zapisnikom sačinjenim pred prvostepenim organom uprave 15. avgusta 2018. godine u postupku sporazumnog određivanja naknade za potpuno eksproprisane nekretnine iz kog je vidljivo da je predmetni upravni spis trebao biti proslijeđen Osnovnom sudu u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) na nadležno postupanje.

33. Iz apelantovog podneska koji je dostavljen u avgustu 2020. godine proizlazi da apelantu još uvijek nije isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine jer je vanparnični postupak prekinut i čekaju se odluke nadležnih organa o prethodnim pitanjima (postupak pred Vrhovnim sudom o vanrednom preispitivanju Presude Okružnog suda broj 11 0 U 020761 17 U od 30. januara 2018. godine, te postupak reizvršenja – poništenja zaključka o dozvoli izvršenja od 16. juna 2017. godine kojim je korisniku eksproprijacije dozvoljeno stupanje u posjed eksproprisanih nekretnina). Apelant je također istakao da je postupak reizvršenja okončan zaključkom Područne jedinice Prnjavor od 29. oktobra 2019. godine protiv koga nije ulagao žalbu jer bi to bilo neefektivno budući da apelant ne raspolaže silom koja bi mu vratila oduzete nekretnine koje su mu nezakonito oduzete iz posjeda, pa bi, prema apelantovoj ocjeni, zbog činjeničnog stanja bilo besmisleno dalje insistirati na postupku reizvršenja koje je sada postalo nemoguće. Prema apelantovoj ocjeni, očito ne postoje efektivni pravni lijekovi kojima bi apelantu bila vraćena njegova imovina jer bi vraćanje imovine značilo rušenje izgrađenog autoputa, što je nerealno i nerazumno očekivati. Stoga je, prema apelantovim navodima, svu pažnju usmjerio na postupak isplate naknade za eksproprisane nekretnine, koji je Osnovni sud prekinuo. Navedeni postupak se ne može nastaviti zbog neažurnog postupanja Vrhovnog suda u postupku vanrednog preispitivanja presude Okružnog suda od 30. januara 2018. godine koji nije okončan ni nakon skoro tri godine. Ni intervencija Ombudsmana nije pomogla da se taj postupak ubrza, pa je izvjesno da vanparnični postupak neće biti nastavljen sve do okončanja postupka pred Vrhovnim sudom. U odnosu na postupak u kojem je odlučivano u troškovima postupka eksproprijacije, apelant je naveo da je Područna jedinica Prnjavor, uvažavajući shvatanje Vrhovnog suda iz presude koju apelant osporava predmetnom apelacijom, donio zaključak od 21. februara 2019. godine kojim su određeni troškovi u iznosu od 6.367,70 KM, što je višestruko manji iznos od troškova koji bi bili određeni da Vrhovni sud nije zauzeo pogrešan stav u pogledu tarifnih brojeva advokatske tarife prilikom određivanja troškova postupka eksproprijacije. Shodno navedenom, „apelant i dalje ostaje pri zahtjevu da je postupak u odnosu na njega u cjelini gledano nepravičan, da nerazumno dugo traje, te da u međuvremenu od podnošenja apelacije nije došlo do promjene činjeničnog stanja na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da su apelantova prava zaštićena ili ispoštovana“.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi predloživši da se apelacija odbije. U odnosu na dio apelacije kojim se traži provođenje postupka reizvršenja, Vrhovni sud je predložio da se taj dio apelacije odbaci jer reizvršenje nije bilo predmet odlučivanja po presudi tog suda koja se pobija apelacijom.

35. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci.

36. RUGIPP je u svom odgovoru naveo da taj organ podržava stav Vrhovnog suda koji je taj sud iznio u osporenoj presudi jer je o predmetnoj pravnoj stvari odlučeno tako što je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, tako da će prvostepeni organ u ponovnom postupku donijeti novu odluku, pa je, shodno tome, preuranjeno davati bilo kakve ocjene u vezi sa zakonitošću buduće odluke, kada ona još uvijek nije donesena.

37. Područna jedinica Prnjavor je u odgovoru na apelaciju dostavila zaključak te jedinice od 21. februara 2019. godine kojim je odlučeno o troškovima zastupanja u postupku eksproprijacije uz napomenu da je zaključak postao pravosnažan sa danom 8. juni 2019. godine.

38. Zakonski zastupnik RS je u opširnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su apelantovi navodi kojima osporava presudu Vrhovnog suda neosnovani jer je taj sud dao jasne i argumentovane razloge za odlučenje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi s postupkom reizvršenja na koji apelant također ukazuje predmetnom apelacijom, Pravobranilaštvo je navelo da je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan zaključkom Područne jedinice Prnjavor od 29. oktobra 2019. godine, te da ne raspolaže podatkom da li je apelant protiv tog zaključak ulagao pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju. Također je navedeno da je reizvršenje u konkretnom slučaju postalo nemoguće zato što je na nekretninama koje su bile predmet eksproprijacije izgrađen infrastrukturni saobraćajni objekat, a u njegovu izgradnju uložena su ogromna materijalna sredstva pa svako drugo postupanje ne bi bilo ekonomski opravdano. Još je naglašeno da apelantova imovina nije devastirana, već je privedena svojoj namjeni radi koje je eksproprisana, a apelantu je izgrađen i uređen pristupni put preostaloj imovini. Naknada za eksproprisane nekretnine apelantu nije isplaćena, ali ne krivicom korisnika eksproprijacije, već zbog mnogobrojnih upravnih sporova po apelantovim tužbama i zahtjevima od kojih neki još uvijek nisu okončani, a što je vidljivo iz cjelokupnog spisa i predmeta organa uprave. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana jer u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se neosnovano pozvao.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo zaštite prava stranaka i zaštite javnog interesa Član 6.

Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom.

Kad ovlašćeno službeno lice, sazna ili oceni da stranka ili učesnik u postupku ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozoriće ih na to.

Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primenjivati one mere predviđene propisima, koje su za njih povoljnije, ako se takvim merama postiže cilj zakona.

Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

40. Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 32.

Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, izuzev troškova postupka nastalih povodom žalbe vlasnika nepokretnosti, ako je žalba odbijena.

Član 33.

U članu 33. stav 1. briše se.

(2) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti). (5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije osigurao drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odgađa njegovo izvršenje.

2. Postupak za određivanje naknade Član 68.

(1) Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave dužan je da bez odgađanja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost.

(2) Organ uprave nastojaće da stranke postignu sporazum o naknadi, upozoravajući ih na njihova prava i obaveze prema odredbama ovog zakona.

(3) Radi pripremanja rasprave, stranke mogu podnijeti svoje ponude, a organ uprave pribaviće pisana obavještenja od drugih organa o činjenicama koje mogu biti od značaja za određivanje visine naknade.

Član 69.

(1) Sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kome je korisnik eksproprijacije dužan da ispuni obaveze u pogledu naknade.

(2) Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.

(3) Sporazum o naknadi ili dijelu naknade zaključen je kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.

(4) Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave.

41. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:

3. Određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti Član 157.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 11 0 U 012867 18 Uvp 2 od 13. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, budući da je osporena presuda donesena 13. juna 2018. godine, a da je apelacija podnesena 2. avgusta 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena blagovremeno, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na postupak reizvršenja

48. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka g) Pravila Ustavnog suda.

49. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g. ako su izmijenjene pravne okolnosti;

50. Ustavni sud zapaža da su se ključni navodi u ovom dijelu apelacije odnosili na činjenicu da apelant i pored toga što su odluke redovnih sudova u postupku reizvršenja donesene u njegovu korist (Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 20875 18 Uvp od 31. maja 2018. godine i Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 020875 17 U od 7. decembra 2017. godine) one zapravo nemaju nikakav značaj u praksi jer se odluke redovnih sudova ne izvršavaju (vidi tačke od 20. do 27. ove odluke). Ove prigovore apelant je doveo u vezu s pravom na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se činjenične okolnosti od podnošenja apelacije do dana odlučenja izmijenile utoliko što apelant više ne posjeduje odluku kojom bi se naložilo korisniku eksproprijacije da apelantu vrati u posjed eksproprisane nekretnine. Naime, pravosnažnim zaključkom Područne jedinice Prnjavor broj 21.36/473-9/09 od 29. oktobra 2019. godine (vidi tačke 26. i 27. ove odluke) odbijen je apelantov zahtjev za reizvršenje. Iz obrazloženje nadležnog prvostepenog organa uprave proizlazi da je reizvršenje u konkretnom slučaju postalo nemoguće zato što je na nekretninama koje su bile predmet eksproprijacije izgrađen infrastrukturni saobraćajni objekat, koji je stavljen u funkciju. Navedene okolnosti je svjestan i apelant, a što je vidljivo iz činjenice da apelant protiv navedenog zaključka nije ni koristio pravni lijek (žalba) koji mu je bio na raspolaganju pravdajući to činjenicom da „ne raspolaže silom koja bi mu vratila u posjed nekretnine koje su mu nezakonito oduzete iz posjeda, te bi bilo besmisleno dalje insistirati na postupku zbog kojeg bi postupak za određivanje naknade za eksproprisanu imovinu bio i dalje u prekidu“.

51. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari nastupile su izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na presude koje su egzistirale u momentu podnošenja apelacije, zbog kojih je razmatranje apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na postupak reizvršenja postalo bespredmetno.

52. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

53. Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

55. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

56. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao određivanja troškova zastupanja u postupku eksproprijacije, što spada u spor građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. A)U odnosu na osporenu odluku

57. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je taj sud iznio proizvoljan i neosnovan stav u pogledu tarifnog broja Tarife koji se treba primijeniti na konkretan slučaj.

58. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

59. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

60. U vezi s odlukom Vrhovnog suda koju apelant osporava, a koja je donesena povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje nižestepene presude Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio iz kog razloga je podržao stav Okružnog suda u vezi s primjenom tarifnog broja 3 Tarife na visinu troškova pravnog zastupanja u postupku eksproprijacije (vidi tačke 16. i 17. ove odluke), a iz datog obrazloženja, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne primjećuje proizvoljnost u segmentu primjene prava.

61. Štaviše, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Okružni sud svojom odlukom ukinuo osporeni akt organa uprave i predmet u vezi s troškovima zastupanja vratio na ponovno odlučivanje. Iz raspoloživih dokumenata do kojih je Ustavni sud došao tokom trajanja postupka, a koji se ne mogu zanemariti, proizlazi da je Područna jedinaca Prnjavor u ponovnom postupku 21. februara 2019. godine donijela novi zaključak o troškovima zastupanja u postupku eksproprijacije koji apelant nije osporio žalbom koja mu je kao redovan pravni lijek u upravnom postupku bila na raspolaganju. Naime, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je samo korisnik eksproprijacije izjavio žalbu protiv zaključka koja je rješenjem RUGIPP-a od 18. aprila 2019. godine odbijena, te da nakon toga niko od stranaka nije vodio upravni spor radi poništenja tog rješenja. Iz navoda dopune apelacije proizlazi da apelant i dalje nije zadovoljan visinom dosuđenih troškova zastupanja. U takvim okolnostima apelantovi prigovori koji se odnose na visinu dosuđenih troškova zastupanja, koji su odmjereni shodno pravnom shvatanju Vrhovnog suda za koje je taj sud dao argumentovano obrazloženje, ostali su bez osnova.

62. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

63. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

64. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

65. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

66. Ustavni sud zapaža da je prva odluka o troškovima postupka donesena 1. jula 2013. godine, te da je taj postupak pravosnažno okončan rješenjem RUGIPP-a od 18. aprila 2019. godine, dakle nakon gotovo šest godina (pet godina i devet mjeseci). Isto tako, Ustavni sud naglašava da dužina trajanja ovog postupka nije bila predmet ocjene Ustavnog suda u odlukama iz tačke 5. ove odluke.

c) Analiza dužine trajanja postupka

67. Ustavni sud zapaža da je prva odluka o troškovima zastupanja donesena 1. jula 2013. godine, te da je taj postupak pravosnažno okončan rješenjem RUGIPP-a od 18. aprila 2019. godine, dakle nakon gotovo šest godina (pet godina i devet mjeseci).

68. U vezi s postupkom u okviru koga se utvrđivala visina naknade troškova zastupanja (vidi tačke od 11. do 18. ove odluke), Ustavni sud zapaža da je tokom postupka u relevantnom periodu doneseno čak devet odluka nadležnih organa uprave, odnosno redovnih sudova. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, problem u predmetnom postupku s aspekta njegove dužine trajanja leži upravo u činjenici da je predmet vraćen Okružnom sudu, odnosno nadležnim organima uprave na ponovno odlučivanje, što je ključno i uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Shodno tome, Ustavni sud smatra, uzimajući u obzir sve relevantne kriterije u obzir, da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

69. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

70. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

71. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Ostali navodi

72. U odnosu na apelantove navode iz dopune apelacije kojima ukazuje da mu naknada za eksproprisane nekretnine još uvijek nije dosuđena, što je za njega neprihvatljivo, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom nije osporio taj postupak (vanparnični postupak koji je trenutno u prekidu – vidi tačku 9. ove odluke), pa iz tog razloga Ustavni sud nije ovlašten da ovom odlukom odlučuje o tom pitanju.

VIII. Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku u predmetu za naknadu troškova postupka eksproprijacije koji je pravosnažno okončan nakon gotovo šest godina zbog vraćanja predmeta na ponovno sudsko, odnosno upravno odlučenje, što je ključno uticalo na ukupnu dužinu trajanja ovog postupka.

74. Istovremeno, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant ukazao i kada je na osnovu pravnog shvatanja tog suda u ponovnom upravnom postupku pravosnažno odlučeno o troškovima zastupanja, a apelant odluke organa uprave nije osporio pravnim lijekovima koji su mu bili na raspolaganju.

75. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka g), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4406/18 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio