Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2215/20 (Z. L.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2215/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2215/20, rješavajući apelaciju Zorana Lučića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Lučić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 495644 20 Pž od 6. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ranko Ćajić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 1. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 495644 20 Pž od 6. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (KJKP „RAD“ d.o.o. Sarajevo) isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne račune počevši od njihovog dospijeća pa do konačne isplate, kao i da nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđene.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tužitelj kao tražitelj ovrhe podnio prijedlog za ovrhu protiv apelanta, a nakon što je apelant uložio prigovor na rješenje o ovrsi sud je usvojio prigovor pa predmet po prijedlogu za ovrhu, koji se smatra tužbom, dostavio na odlučivanje u parničnom postupku. Prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj sačinio Zapisnik o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća u kojem je označen apelant, kao obveznik plaćanja naknade, te su navedeni i bliži podaci o površini poslovnog prostora koji se koristi kao autoservis (podaci služe kao osnova za utvrđivanje visine mjesečne naknade). Dalje je naveo da je iz iskaza apelanta prvostupanjski sud utvrdio da je u spornom periodu obavljao autolimarsku djelatnost u prizemlju svoje kuće. Pored toga, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u spornom periodu dostavljao račune za plaćanje u kojim je navedena visina mjesečne naknade, a uplatnice apelanta o redovnom plaćanju odvoza kućnog otpada predstavljaju uplatnice za odvoz kabastog otpada za vremenski period koji nije obuhvaćen tužbom. S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su tužitelj i apelant bili u obveznom odnosu po osnovu Zakona o komunalnoj čistoći i Zapisnika o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća. Naime, naveo je da je tužitelj komunalno poduzeće osnovano sa zadatkom da na području grada odvozi smeće i jedini je koji obavlja tu djelatnost na navedenom području, a apelant kao korisnik usluge je dužan plaćati naknadu za uslugu u smislu članka 57. stavak 2. Zakona o komunalnoj čistoći. Pri tome je naveo da se visina naknade za odvoz smeća utvrđuje i plaća u skladu sa člankom 53. Zakona o komunalnoj čistoći. Imajući u vidu da je tužitelj pružao svoju uslugu odvoza smeća prema planu i programu prikupljanja, odvoženja i deponiranja, Kantonalni sud je istakao da ne stoje navodi da se poslovni prostor apelanta nalazi u porodičnoj kući, te da u tom smislu apelant naknadu za uslugu tužitelja plaća dva puta, a sve s obzirom da je odvojeno plaćanje naknade za privatne i poslovne prostore. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije protekao rok zastarjelosti iz članka 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZOO i Zakona o komunalnoj čistoći na osnovu čega je obvezao apelanta na plaćanje za pružene usluge tužitelja.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2215/20 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio