Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1639/20 (A. K.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1639/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1639/20, rješavajući apelaciju Avdije Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Avdije Kovačevića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008379 20 Kž 4 od 14.

aprila 2020. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008379 20 Kv 5 od 7. aprila 2020. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Avdije Kovačevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008379 20 Kž 4 od 14. aprila 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008379 20 Kv 5 od 7.

aprila 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Avdija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 5. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 008379 20 Kž 4 od 14. aprila 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 008379 20 Kv 5 od 7. aprila 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. maja do 3. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 008379 20 Kv 5 od 7. aprila 2020. godine apelantu je u postupku kontrole opravdanosti pritvora u svojstvu optuženog lica pritvor produžen, te je određeno da će se naredna kontrola izvršiti nakon dva mjeseca od dana donošenja rješenja o pritvoru.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu 31. decembra 2019. godine, da je produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, u smislu člana 151. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), predloženo zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, da je povodom prijedloga održano ročište na kojem su se stranke izjasnile u pogledu predložene mjere, da je prethodnim rješenjem istog suda od 7. februara 2020. godine apelantu određen pritvor u trajanju od dvije godine, počev od 12. februara 2020. godine do 12. februara 2022. godine, uz kontrolu opravdanosti svaka dva mjeseca. U obrazloženju rješenja su, dalje, na str. od 4. do 21. navedene inkriminirane radnje i vremenski period za koji se apelant optužnicom tereti u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo posluga u službi iz člana 386. KZFBiH. Odbrana, kako je dalje navedeno, nije posebno osporavala postojanje osnovane sumnje nakon potvrđivanja optužnice, ali je sud preispitao osnovanu sumnju koja predstavlja opći uvjet za određivanje ili produženje pritvora. U tom kontekstu je na str. od 21. do 32. obrazloženja rješenja naveden sadržaj dokaza iz kojih, po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom u 25 tačaka stavljena na teret, prije svega sadržaj nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, interpretirajući ga po pojedinačnim tačkama optužnice, prikupljene materijalne dokumentacije i iskaza brojnih saslušanih svjedoka. Svi navedeni dokazi koji su detaljno obrazloženi na str. od 21. do 34, po ocjeni Kantonalnog suda, potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio navedena krivična djela u vremenskom periodu od 16. novembra 2012. godine do 9. novembra 2016. godine, kao službena osoba (načelnik) Općine Vareš, postupajući protivno interesu službe koristeći svoj službeni položaj.

7. U pogledu naročitih okolnosti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je ocijenio da je Tužilaštvo opravdano zatražilo produženje pritvora, jer u konkretnim okolnostima postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti i izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te što bi boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U tom kontekstu, ocjenjujući da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora po ovom osnovu, u obrazloženju rješenja je navedeno da još uvijek nisu pronađeni svi predmeti važni za krivični postupak koji mogu poslužiti kao dokaz u vezi s izvršenjem predmetnih krivičnih djela, da je izvršen pretres službenih prostorija pri čemu nisu pronađeni računari i mobitel koji bi mogli biti važni za postupak, da policija i Tužilaštvo kontinuirano rade na pronalasku navedenih predmeta, te da su stoga ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz ovog pritvorskog osnova. Osim toga, ocijenjeno je da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, zamijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak. U tom pravcu su interpretirani iskazi četiri saslušana svjedoka iz kojih, po ocjeni suda, proizlazi apelantova sklonost skrivanju dokaza. Svjedoci su, kako je dalje obrazloženo, uglavnom zaposlenici Općine Vareš, kojima je apelant bio načelnik, pa budući da je na jednog od svjedoka već pokušao izvršiti utjecaj, što proizlazi iz iskaza tog svjedoka, zaključeno je da je sklon utjecaju na svjedoke, da nije poštovao prethodno izrečene mjere zabrane komuniciranja i kontaktiranja sa svjedocima, što u sveukupnosti predstavlja, kako je zaključeno, ometanje efikasnog vođenja krivičnog postupka. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao izvršiti utjecaj na određene svjedoke.

8. Kantonalni sud je, također, zaključio da postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. Naime, kako je navedeno, kada je u pitanju opasnost od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Kantonalni sud je imao u vidu da se apelant tereti da je u periodu od četiri godine, u svojstvu načelnika Općine, počinio veći broj krivičnih djela, da se pred općinskim sudovima u Sarajevu i Visokom vode drugi krivični postupci protiv apelanta, te da brojnost preduzetih kontinuiranih radnji ukazuje da postoji opasnost od ponavljanja djela.

9. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da se mjerama zabrane propisanim u odredbi člana 140.a) ZKPFBiH ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka zbog toga što određeni broj svjedoka ima prebivalište van područja općine Vareš, odnosno u Sarajevu, Zenici, Kiseljaku, Fojnici, Dubrovniku, Italiji, a zbog čega se ne bi mogla ostvariti efikasna kontrola poštivanja mjere zabrane sastajanja i komuniciranja sa svjedocima. Ovo posebno imajući u vidu da je apelant iskazao sklonost ka komuniciranju sa svjedocima putem telefona.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 04 0 K 008379 20 Kž 4 od 14. aprila 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 7. aprila 2020. godine. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitano u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je žalba neosnovana, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav. U tom pravcu je, u pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora da prvostepeno rješenje ne sadrži adekvatno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, Vrhovni sud podsjetio na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja i dokaze koji su analizirani i ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, koji ne dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela. Nadalje je kao neosnovan ocijenjen prigovor kojim se pobija poseban pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP. S tim u vezi je navedeno da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud imao u vidu da određeni predmeti koji su važni za krivični postupak još uvijek nisu pronađeni, ali da u tom pravcu nedostaje obrazloženje zbog čega su ti predmeti (kompjuteri i mobilni telefon) značajni za konkretan krivični postupak. Međutim, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjem prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant mogao izvršiti utjecaj na svjedoke u slučaju da se nađe na slobodi. U vezi s tim je ukazano da je zaključak prvostepenog suda zasnovan na činjenično verificiranim neposrednim pokušajima utjecaja na određene svjedoke (pobrojani poimenično) iz čega proizlazi da nije dovedena u pitanje opravdanost produženja pritvora iz ovog osnova.

11. Vrhovni sud je, u vezi s neosnovanošću žalbe u pogledu pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH istakao da je prvostepeni sud postojanje naročitih okolnosti ocijenio kroz postojanje osnovane sumnje da je apelant kontinuirano, u dužem vremenskom periodu (četiri godine), činio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da citirana odredba zahtijeva postojanje osnovane bojazni da bi moglo biti počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a ne istovrsno krivično djelo. S obzirom na to da u osporenom rješenju ukazivanjem na druge krivične postupke koji se vode protiv apelanta (pred drugim sudovima) nije iznesena tvrdnja da je apelant počinio predmetna krivična djela, neosnovanim je ocijenjen žalbeni navod o povredi pretpostavke nevinosti uz poziv na odluke Ustavnog suda br. AP 394/18 i AP 1279/18.

12. Najzad, Vrhovni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u prilog zaključku da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za određivanje mjera zabrane. Činjenica da se pritom sud pozvao i na događaje koji datiraju od prije više godina a u vezi sa utjecajem na svjedoke ocijenjena je bez značaja, jer apelant nije ponudo argumentaciju koja bi uputila na zaključak da su protekom vremena ti događaji izgubili na značaju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

14. U vezi s navedenim, apelant, prije svega, ukazuje na nedostatak osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret kao višeg stepena sumnje potrebnog za određivanje pritvora. Smatra da u tom pravcu nedostaju jasni razlozi. Apelant dalje smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH s obzirom na to da je prvostepeni sud postojanje ovog pritvorskog razloga obrazložio nabrajajući imena svjedoka na koje bi navodno mogao utjecati uz zaključak da je sklon utjecaju na svjedoke. U konkretnim okolnostima je, prema navodima apelacije, predimenzionirana opasnost od navodnog utjecaja na svjedoke. Nadalje, apelant ukazuje da je arbitrarno primijenjena i odredba člana 146. stav 1. tačka

c) ZKPFBiH, jer je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti utemeljen na brojnosti radnji koje je navodno kontinuirano preduzimao u dužem vremenskom periodu i koje, prema stavu sudova, ukazuju na sklonost u vršenju krivičnih djela, kao i činjenici da se protiv apelanta vode i drugi krivični postupci pred drugim sudovima. U tom kontekstu apelant ističe da su sudovi u pogledu ovog pritvorskog osnova propustili navesti jasne razloge u prilog zaključku o opravdanoj bojazni da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo. Osim navedenog, apelant smatra da prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio ni zašto se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, a drugostepeno vijeće je potpuno propustilo odlučiti o ovim, po apelantovom mišljenju, suštinskim žalbenim prigovorima.

15. Najzad, u pogledu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant je istakao da drugostepenim rješenjem nisu stvarno i suštinski preispitani žalbeni navodi, a zaključci drugostepenog vijeća kojim su usvojeni stavovi prvostepenog suda nisu jasni i prihvatljivi. S tim u vezi je navedeno da obrazloženje pobijanog rješenja ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja za zaključak da su stvarno i suštinski preispitanii apelantovi žalbeni navodi. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje navedenih prava, osporena odluka ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da apelant ponavlja navode i prigovore koje je iznosio u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te da ponavlja navode koji su već bili predmet razmatranja Ustavnog suda u odlukama br. AP 394/18 i AP 896/20 istog apelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da apelantovi navodi nisu osnovani, jer nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, budući da su osporena rješenja utemeljena na zakonu uz jasna i adekvatna obrazloženja povodom produženja pritvora apelantu.

17. Kantonalni sud je istakao da se u apelaciji ponavljaju prigovori i osporavaju razlozi za pritvor u odnosu na koje su dati odgovori i izneseni stavovi u obrazloženju osporenog rješenja. Po mišljenju Kantonalnog suda, u postupku protiv apelanta su ispoštovana sva ustavna i konvencijska prava, pri čemu nije došlo do kršenja bilo kojeg prava na koje je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije.

18. Tužilaštvo je dostavilo dva odgovora na apelaciju. U prvom odgovoru iz maja 2020. godine je ukazano na neosnovanost apelacije s pozivima na relevantne dijelove optužnice i obrazloženja osporenog rješenja koje smatra jasnim, dovoljnim i argumentiranim. U drugom odgovoru iz jula 2020. godine Tužilaštvo je ukazalo da se u međuvremenu, od dostavljanja prethodnog odgovora, izmijenilo stanje krivičnog postupka protiv apelanta i da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 011923 20 Kv od 1. jula 2020. godine apelantu ukinut pritvor nakon što su apelant i njegova braniteljica sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, koji je prihvatio Kantonalni sud i izrečena nepravosnažna presuda. U prilogu je dostavljena fotokopija navedenog rješenja Kantonalnog suda o ukidanju pritvora apelantu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 04 0 K 008379 20 kž 4 od 14. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

27. Apelant smatra da je mjera o produženju pritvora proizvoljna i nezakonita, jer, po njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opći, a ni posebni razlozi za pritvor. Osnovana sumnja

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, odlučujući o ranije podnesenim apelantovim apelacijama, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 394/18 i AP 1279/18 od 13. marta i 14. aprila 2018. godine, te AP 896/20 od 8. aprila 2020. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) kojim su apelacije djelomično usvojene u pogledu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u dijelovima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U navedenim odlukama Ustavni sud je, imajući u vidu da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava i da se garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode, ispitao apelacione navode ukazavši da su u okolnostima konkretnog slučaja oba vijeća redovnih sudova imala u vidu da je osnovana sumnja prema kojoj se apelant sumnjiči za počinjenje krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a koje je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće. Stoga, apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje nisu mogle biti prihvaćene. S obzirom na navedeno Ustavni sud je u navedenim odlukama, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, ocijenio da su redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje nisu prihvaćene kao utemeljene.

29. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom kojom je osporio odluke o produženju pritvora u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u navedenim predmetima, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 896/20 od 8. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u pogledu postojanja osnovane sumnje u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. od 45. do 48).

Posebni pritvorski razlozi U odnosu na član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH

30. Ustavni sud zapaža da je nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta Kantonalni sud, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, utvrdio da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju i dalje postoji i posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ocjenjujući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, istakao da je prvostepeni sud imao u vidu da određeni predmeti koji su važni za krivični postupak još uvijek nisu pronađeni, ali da u tom pravcu prvostepeni sud nije naveo jasno obrazloženje zbog čega su ti predmeti (kompjuteri i mobilni telefon) značajni za konkretan krivični postupak. Međutim, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjem iz pobijanog prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant mogao izvršiti utjecaj na svjedoke u slučaju da se nađe na slobodi. Vrhovni sud je, u vezi s tim, podsjetio na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja koji je, kako je zaključeno, zasnovan na činjenično verificiranim neposrednim pokušajima utjecaja na određene svjedoke koji su u prvostepenom rješenju poimenično pobrojani, kojima je apelant bio nadređen (uglavnom, zaposlenici Općine Vareš), te da stoga razlozi navedeni u prvostepenom rješenju ne dovode u sumnju opravdanost produženja pritvora apelantu iz ovog osnova.

31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

U odnosu na član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH

32. Apelacijom je ukazano na pogrešan zaključak u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena/produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

33. Ustavni sud podsjeća da je u ranijim odlukama povodom apelacija kojima je apelant pobijao rješenja o određivanju i produženju pritvora donesenim u istom postupku (citirane u tački 28. ove odluke) djelomično usvojio apelacije u pogledu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u dijelovima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U Odluci broj AP 896/20 od 8. aprila 2020. godine Ustavni sud je podsjetio na principe uspostavljene vlastitom i praksom Evropskog suda (tačka 46), napominjući da određivanje/produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi se utvrdilo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembra 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Osim toga, Ustavni sud je i u Odluci broj AP 394/18 od 13. marta 2018. godine (tač. od 39. do 44) detaljno analizirao predmetni zakonski osnov u okolnostima konkretnog (apelantovog) slučaja, dovodeći ga u kontekst obrazloženja osporenih rješenja za koji je zaključio da nije dovoljan za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da čini krivična djela.

34. S obzirom na to da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjenost ovog zakonskog osnova, kao i u ranijim rješenjima, ocijenjena kroz brojnost kontinuiranih radnji koje su apelantu optužnicom stavljene na teret iz čega je izveden zaključak o sklonosti apelanta ka vršenju krivičnih djela, pa stoga i mogućnosti ponavljanja u slučaju puštanja na slobodu, za koje je Ustavni sud u Odluci broj AP 896/20 zaključio da su nedovoljni u pogledu zaključka da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio sa vršenjem krivičnih djela, Ustavni sud ukazuje da se razlozi navedeni u citiranoj odluci (AP 896/20 od 8. aprila 2020. godine, tač. od 45. do 55) u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, zaključivši da su uz osnovanu sumnju ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prekršili apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, u odnosu na ovaj pritvorski razlog propustili navesti relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.

U odnosu na navode o izricanju blažih mjera

37. U pogledu ovog apelacionog navoda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, u suštini, proizlazi da su redovni sudovi zaključili da određivanjem mjera zabrane ne bi mogla biti otklonjena opasnost od utjecaja na svjedoke. S obzirom na to da je u ovoj odluci već zaključeno da su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, to se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi u ovom dijelu.

38. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi imali u vidu mogućnost izricanja blažih mjera, ali da su u okolnostima konkretnog slučaja zaključili da se svrha određivanja pritvora ne može ostvariti određivanjem blažih mjera. Stoga, u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ostali navodi

39. U vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da navodi koje je istakao u žalbi nisu stvarno i suštinski preispitani i da zaključci drugostepenog vijeća kojim su usvojeni stavovi prvostepenog suda nisu jasni i prihvatljivi.

40. Imajući u vidu zaključak u pogledu povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati ostale apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, propustili da ponude relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku o ispunjenosti posebnog uvjeta za produženje pritvora iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

42. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da, pored osnovane sumnje, postoji i posebni razlog za produženje pritvora apelantu propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1639/20 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio