Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3886/19 (L. B. i B. K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3886/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu Ljubice Branković i Bogdanke Korać broj AP-3886/19 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubice Branković i Bogdanke Korać za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Branković iz Banjaluke i Bogdanka Korać iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 14. oktobra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine. Apelantice su predmetnom apelacijom osporile i odluke Osnovnog suda koje su donesene u izvršnom postupku broj 71 0 I 296040 18 I od 3. jula 2019. godine odnosno 16. aprila 2019. godine.
2. Apelantice su istovremeno zatražile donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja i provođenje izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 296040 18 I do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
3. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odlukom broj AP- 3886/19 odbio zahtjev apelantica kao neosnovan (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3886/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
4. Apelantice su podneskom od 9. jula 2020. godine zatražile donošenje nove privremene mjere kojom bi se (i ovaj put) naložilo odlaganje izvršenja i provođenje izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 296040 18 I, tražeći da se odlukom utvrdi da ona stupa na snagu danom donošenja i da ima pravnu snagu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji broj AP- 3886/19. Istovremeno, apelantice su osporile i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 296040 20 Gž od 18. juna 2020. godine koje su ishodile u izvršnom postupku tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
5. Budući da se u konkretnom slučaju radi o ponovljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud će u bitnom ponoviti činjenično stanje predmeta, te ga dopuniti novim dokumentima.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja Milana Džajića (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana u Banjaluci od 18. novembra 2016. godine, koji su međusobno zaključile apelantice (majka i kćerka), te je shodno tome odbijen i zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od po 200,00 KM za svaki mjesec počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana. Istom presudom tužitelj je obavezan na naknadnu troškova postupka.
7. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Uroš Džajić (primalac izdržavanja odnosno otac tužitelja i apelantice Branković) 5. marta 2002. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa tužiteljom (iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da je tužitelj pravo vlasništva na spornom stanu upisao 5. maja 2016. godine na temelju sudske odluke). Tokom postupka je također utvrđeno da je Uroš Džajić 11. novembra 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju i sa apelanticom Branković, svojom kćerkom, na temelju kojeg se apelantica Branković upisala kao vlasnik spornog stana (7. novembra 2016. godine temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju), nakon čega je apelantica Branković sporni stan prodala svojoj kćerki, apelantici Korać (koja se temeljem kupoprodajnog ugovora upisala kao vlasnik spornog stana 10. novembra 2016. godine). Tokom postupka je također utvrđeno da se u posjedu spornog stana nalazi apelantica Branković, a da apelantica Korać u sporni stan dolazi povremeno. Također je utvrđeno da je Uroš Džajić 30. septembra 2008. godine pokrenuo postupak protiv tužitelja radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, da je Uroš Džajić tokom tog postupka umro (15. mart 2010. godine), da je postupak nastavila apelantica Branković i da je postupak pravosnažno okončan tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (kojim je tražen raskid ugovora o doživotnom izdržavanja koji su zaključili tužitelj i njegov otac Uroš Džajić). Utvrđeno je još da je u toku upravni postupak radi ponovnog upisa prava vlasništva tužitelja na spornom stanu.
8. Kako se tužitelj tokom postupka odrekao tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana Osnovni sud je primjenom člana 181. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio taj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu neosnovanosti ostalih zahtjeva tužitelja Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornog stana bez obzira što ima pravni osnov, jer pravni osnov imaju i apelantice, a tužitelj tokom postupka nije pobijao njihov pravni osnov. Zahtjev za predaju u posjed je Osnovni sud također utvrdio da je neosnovan jer prema ocjeni tog suda za presuđenje u konkretnom slučaju nije od značaja ko je jači u pravu i ko je nesavjestan, jer se ne radi o utvrđivanju prava vlasništva, već o predaji u posjed, te da tužitelj nije dokazao da se apelantica Korać nalazi u posjedu spornog stana. Neosnovanost zahtjeva za isplatu Osnovni sud je utemeljio na odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima jer tužitelj nije dokazao da su apelantice sporni stan izdavale.
9. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužitelja donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed i isplatu tako da su apelantice obavezane na predaju u posjed i isplatu iznosa od po 200,00 KM mjesečno počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana, te na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prilikom odlučenja Okružni sud je pošao od činjenice da su oba ugovora o doživotnom izdržavanju zaključena za vrijeme važenja Zakona o svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključivši da je za odluku o predaji u posjed relevantna odredba člana 41. ZOSPO-a, odnosno da se o jačem pravu ima odlučiti primjenom načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Utvrđujući da je apelantica Branković u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine znala da tužitelj ima zaključen ugovor o izdržavanju čiji je predmet ista nekretnina (sporni stan), Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantica Branković bila nesavjesna te da je tužitelj u vrijeme smrti primaoca izdržavanju imao jači pravni osnov u odnosu na apelanticu Branković, koja time nije mogla steći pravo svojine na spornom stanu, niti je mogla sporni stan prodati. Osnovnost zahtjeva za predaju u posjed Okružni sud utemeljio na odredbi člana 126. Zakona o stvarnim pravima, a osnovnost zahtjeva za isplatu na odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Odlučujući o reviziji apelantica Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je naložena isplata zbog sticanja bez osnova, tako što su apelantice obavezane na isplatu od dana podnošenje tužbe 7. juna 2016. godine, umjesto od 15. marta 2010. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Vrhovni sud je suštinski prihvatio pravne zaključke Okružnog suda osim što se taj sud nije složio sa stavom Okružnog suda da pravo na isplatu teče od 15. marta 2010. godine odnosno od dana kada je umro primatelj izdržavanja (otac odnosno djed parničnih stranaka). U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se tužitelj od dana smrti primaoca izdržavanja, pa do podnošenja tužbe (7. juni 2016. godine) ponašao pasivno jer u navodima tužbe i ne tvrdi da je prije toga od apelantica zahtijevao predaju u posjed. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković bila nesavjesna ne može joj se nametnuti obaveza da tužitelju isplati korist od upotrebe spornog stana za period u kojem od nje nije ni tražio iseljenje iz spornog stana, pa je upravo iz tog razloga drugostepena presuda u tom dijelu preinačena kao u izreci presude.
12. Vrhovni sud je također naglasio da bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine ishodila upisa prava vlasništva na spornom stanu (postupak po zahtjevu tužitelja za upis prava svojine na spornom stanu je još u toku) i bez obzira na utvrđenje da se nalazi u posjedu spornog stana, jače pravo na spornom stanu pripada tužitelju. Navedeno, imajući u vidu i da je pravosnažnom presudom suda odbijen zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. marta 2002. godine, koji je sačinjen u skladu sa članom 120. Zakona o nasljeđivanju.
13. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je u toku izvršni postupka te da je u međuvremenu Okružni sud odlučio o žalbi apelantica donoseći Rješenje broj 71 0 I 296040 20 Gž od 18. juna 2020. godine kojim je žalba apelantica odbijena. Okružni sud je sve prigovore ocijenio neosnovnim utvrđujući, između ostalog, da je izvršna isprva podobna za izvršenje naglasivši da izvršni sud nije nadležna da ispituje sadržaj izvršne isprave koju može mijenjati, poništiti ili ukinuti samo nadležni sud.
14. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama, te odlukama koje su donesene u izvršnom postupku povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
15. U iscrpnim navodima apelacije apelantice iscrpno iznose hronologiju slučaja ukazujući na sve postupke koji su se vodili (i još uvijek vode) vezano za sporni stan, uključujući upravni i izvršni postupak. Apelantice tvrde da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev i da u okolnostima konkretnog slučaja nema uslova da se osporene presude provedu, te u tom pravcu opširno navode razloge za takav stav, uz pozivanje na odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama RS, Zakona o nasljeđivanju, te praksu Ustavnog suda. Apelantice su predložile da Ustavni sud usvoji apelaciju, da se utvrdi kršenje prava na koja su se pozvali, da se presude Vrhovnog i Okružnog suda ukinu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev da se apelanticama isplati iznos od 3.000,00 KM i da im se prizna pravo na troškove sastava apelacije shodno troškovniku.
16. Apelantice novim podneskom dodatno osporavaju i Rješenje Okružnog suda odluke koje je doneseno u izvršnom postupku tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelantice razloge za odnošenje privremene mjere posebno ne obrazlažu, osim što iscrpno ponavljaju brojne prigovore u cilju diskreditiranja odluka koje su predmet izvršnog postupka, te što stoga smatraju da je donošenje privremene mjere jedini način da se zaštite njihova ustavna prava.
17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
19. Ustavni sud ponovo naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
20. U vezi s tim Ustavni sud ponovo ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
21. Ustavni sud također ponovo podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica novi zahtjev za donošenje privremene mjere, kao i prethodni, temelji na tvrdnjama o nezakonitosti odluka redovnih sudova, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelantica. Shodno navedenom, imajući u vidu stav iznesen u tački 20 ove odluke, Ustavni sud smatra da apelantice ni u novom zahtjevu nisu ponudile takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević