Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/20 (E. A.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2345/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2345/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Erna Avdović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Erna Avdović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 061730 20 Gž 2 od 14. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 061730 19 P2 od 11. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Erna Avdović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Visokog, koju zastupa Adela Duraković advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 061730 20 Gž 2 od 14. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 061730 19 P2 od 11. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi (Grad Visoko, pravni sljednik Općine Visoko) da joj na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezana apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.800,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni člana 386. stav (1) u vezi sa članom 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ukazao da je apelantkinja u cijelosti izgubila parnicu, pa je dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, te da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku na koje se apelantkinja neosnovano poziva. Kantonalni sud je dalje naveo da je, suprotno navodima apelantkinje, prvostepeni sud u ponovnom postupku otklonio procesne nedostatke na koje je ukazano rješenjem tog suda od 5. septembra 2018. godine. Kantonalni sud je ukazao da će drugostepeni sud, kad ukine presudu prvostepenog suda, u obrazloženju rješenja navesti koje su odredbe parničnog postupka povrijeđene i u čemu se povrede sastoje. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je ukinuo prvostepenu presudu i u obrazloženju rješenja naveo da su povrijeđene odredbe člana 149. stav (1) ZPP jer je prvostepeni sud bio dužan odrediti da vještačenje obavlja jedan vještak, a ne dva vještaka iz iste vrste vještačenja, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio ročište za glavnu raspravu i na tom ročištu izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Kantonalni sud je takođe naveo da po prijemu poziva na ročište za glavnu raspravu apelantkinja nije istakla nikakve primjedbe, a niti je to učinila na samom ročištu prigovarajući da je prvostepeni sud trebao odrediti pripremno ročište. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelantkinje da nije mogla predlagati dokaze na okolnost da nije u cijelosti namirena, jer je shodno članu 102. stav (2) ZPP imala mogućnost da predloži nove dokaze tokom glavne rasprave, koju mogućnost u konkretnom slučaju nije iskoristila.
4. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantkinja odbijena s tužbenim zahtjevom iz razloga nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantkinja odgovornost tuženog zasniva na ugovoru o međusobnim pravima i obavezama (u realizaciji projekta „Razvoj savremene proizvodnje jagodičastog voća“) od 15. novembra 2015. godine zaključenom između apelantkinje kao korisnika, tuženog i firme „Frutti-Funghi“ d.o.o. kao nosioca projekta (u odnosu na koju firmu je, nakon zaključenja sporazuma o vansudskoj nagodbi, apelantkinja povukla tužbu). Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju firma „Frutti- Funghi“ d.o.o. i tuženi nisu solidarni dužnici prema apelantkinji, te da tvrdnje apelantkinje da tuženi nije ispunio svoju obavezu jer je dozvolio isporuku zaraženog sadnog materijala, te da je bio dužan starati se da isporučena roba ima propisanu garanciju, nisu osnovane. Kantonalni sud je naveo da to što je tuženi preuzeo obavezu da će izvršiti kontrolu i koordinaciju rada svih strana u projektu ne znači da je preuzeo obavezu da vrši kontrolu sadnog materijala, kako to neosnovano tvrdi apelantkinja, te u situaciji kada je izričita obaveza u pogledu isporuke sadnog materijala bila na strani Frutti- Funghi d.o.o. (kako to proizlazi iz naprijed zaključenog ugovora), to se ista obaveza ni na koji način nije mogla pripisati tuženom. Kantonalni sud je takođe naveo da prihvata utvrđenja prvostepenog suda da čak i u slučaju da su firma Frutti-Funghi d.o.o. i Grad Visoko solidarni dužnici, apelantkinja je trebala dokazati ukupnu visinu pričinjene štete, te dokazati da zaključenom nagodbom firma Frutti-Funghi d.o.o. nije izmirila ukupnu štetu, zbog čega nije prestala obaveza Grada Visoko da joj isplati preostali dio štete, a što u konkretnom slučaju nije učinila. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da je, u ponovljenom postupku, umjesto u fazi pripremnog ročišta predmet vraćen u fazu glavne rasprave, čime je apelantkinji povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije mogla predlagati dokaze na okolnost da nije u cijelosti namirena. Apelantkinja takođe ističe da je zbog propusta tuženog (koji joj je isporučio sadni materijal bez propisne deklaracije) za nju nastala „nesaglediva šteta u vidu obične štete i izmakle koristi zbog lošeg prinosa malina i iz razloga što na zemljištu zaraženom bolesnim sadnicama u periodu od najmanje pet godina neće moći uspijevati ni druge vrste“. Apelantkinja dalje navodi da su tuženom dosuđeni nesrazmjerno visoki troškovi, jer bi isplatom istih „bila dovedena na rub egzistencije“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević