Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2298/20 (S. L.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2298/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2298/20, rješavajući apelaciju Saše Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Lazić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007302 19 Kž od 11. maja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007302 19 Kž od 11. maja 2020. godine.
2. Prvostepenim Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007302 19 Kvl od 21. marta 2019. godine odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-000 009 od 18. februara 2010. godine kojom je oglašen krivim da je zajedno sa V.N. počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina.
3. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 343. stav 1. Zakona o krivičnom postupku propisano da se krivični postupak završen pravosnažnom presudom može ponoviti u korist osuđenog ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača ( tačka a. ), odnosno ako se dokaže da je do presude došlo uslijed krivičnog djela sudije, tužioca ili lica koje je vršilo istražne radnje (tačka b.). Vrhovni sud je naveo da, kako se pravosnažnom presudom nije dokazalo da su naprijed navedena lica proglašena krivim za odnosna krivična djela, to je prvostepeni sud na osnovu zahtjeva i spisa predmeta pravilno utvrdio da nema zakonskih uslova za ponavljanje postupka iz navedenih razloga. Vrhovni sud je naveo da apelant na posredan način traži ponovnu ocjenu ranije izvedenih i ocijenjenih dokaza, a što ne može biti osnov za ponavljanje krivičnog postupka, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Vrhovni sud je naveo i da prijedlog apelanta za izvođenje dokaza neuropsihijatrijskog vještačenja u Neuropsihijatrijskoj klinici Sokolac i po ocjeni ovog suda ne predstavlja novi dokaz niti novu činjenicu koja i pored dužne pažnje nije mogla biti iznesena na glavnom pretresu, niti je ona sama za sebe ili u vezi sa ostalim dokazima podobna da utiče na oslobađanje osuđenog ili na njegovu osudu po blažem Krivičnom zakonu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, slijedom navedenog, pravilno ocijenio da nema zakonskih uslova za ponavljanje krivičnog postupka, te je zahtjev apelanta odbacio u smislu odredbe člana 347. stav 3. Zakona o krivičnom postupku.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudije Vrhovnog suda bile pristrasne jer su iste sudije učestvovale u donošenju rješenja kojim se ukida oslobađajuća presuda, te učestvovali u drugostepenom postupku u kom su koristili iste materijalne dokaze koji su korišteni u prvostepenom postupku samo su ih oni drugačije cijenili i donijeli su osuđujuću presudu, na osnovu apelant zaključuje da su ove sudije od samog početka procesa pred Vrhovnim sudom prejudicirali krivicu apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu, da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 .Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević