Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6433/18 (M. R.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6433/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6433/18, rješavajući apelaciju Milke Risović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Risović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015966 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 015966 15 U od 17.
novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milka Risović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 10. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015966 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015966 15 U od 17. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Filijala) zatraženo je 2. i 3. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 6. i 7. jula dostavili odgovore na apelaciju. Fond i Filijala nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem direktora „Čajavec elektromehanika“ a.d. Banjaluka od 23. januara 2003. godine apelantkinji je prestao radni odnos 1. juna 2002. godine zbog odlaska u punu penziju, uz obrazloženje da je apelantkinja podnijela zahtjev za odlazak u punu penziju sa danom 1. juni 2002. godine kada navršava 35 godina penzijskog staža i 53 godine života, te ispunjava uslov za odlazak u punu penziju.
Prethodni postupci
6. Apelantkinja je više puta podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
7. Apelantkinja je 4. februara 2003. godine prvi put podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Nakon vođenja više upravnih postupaka pred nižestepenim organima i postupka upravnog spora pred Okružnim sudom, u toku kojih je predmet vraćen na ponovni postupak, u ponovnom postupku rješenjem Filijale od 3. maja 2005. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa od 13. septembra 2005. godine odbijena je apelantkinjina žalba, te je Presudom Okružnog suda broj U-802/05 od 12. jula 2006. godine odbijena tužba u upravnom sporu.
8. Apelantkinja je 11. decembra 2006. godine ponovo podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, koji je odbijen rješenjem Filijale od 25. decembra 2006. godine. Protiv navedenog rješenja žalba je odbijena rješenjem drugostepenog organa od 11. juna 2007. godine, te je odbijena tužba u upravnom sporu Presudom Okružnog suda broj 011 0 U 07 000 661 od 12. decembra 2007. godine.
9. Apelantkinja je 18. jula 2009. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te joj je rješenjem Filijale od 9. septembra 2009. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 18. jula 2009. godine u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantkinja na dan 18. juli 2009. godine ima 60 godina života, te da ukupan penzijski staž, kao uslov za ostvarivanje prava i određivanja visine penzije, iznosi 35 godina i sedam dana. U vezi s tim, ukazano je da je u ukupan penzijski staž uračunat staž u bivšoj SRBiH (staž osiguranja vrijeme od 14. decembra 1970. do 30. aprila 1992. godine, s prekidima, što iznosi 20 godina, devet mjeseci i 25 dana) i u Republici Srpskoj (staž osiguranja vrijeme od 1. maja 1992. do 1. juna 2002. godine, s prekidima, što iznosi pet godina, 11 mjeseci i 18 dana, i poseban staž u dvostrukom trajanju vrijeme od 19. maja 1992. do 30. juna 1996. godine, što iznosi osam godina, dva mjeseca i 24 dana). Na osnovu navedenog, Filijala je utvrdila da apelantkinja na osnovu ukupnog penzijskog staža od 35 godina i osam dana ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju shodno odredbama člana 75 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
– prečišćeni tekst.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
10. Apelantkinja je 24. novembra 2009. godine ponovo podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
11. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što su prethodne odluke nižestepenih organa dva puta poništene od Okružnog suda u upravnom sporu i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, Filijala je donijela rješenje od 11. septembra 2014. godine kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju od 1. juna 2002. godine i njenu isplatu.
12. U obrazloženju rješenja Filijala je navela da je apelantkinji 1. juna 2002. godine prestao radni odnos i da je 4. februara 2003. godine podnijela prvi zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje je navela da je apelantkinji rješenjem Filijale od 9. septembra 2009. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 18. jula 2009. godine sa ukupnim penzijskim stažem od 35 godina i sedam dana, u koji je uračunat i posebni penzijski staž po osnovu učešća u Vojsci Republike Srpske, te da apelantkinja na dan 18. juli 2009. godine ima navršenih 60 godina života. Ukazala je da je apelantkinja 24. novembra 2009. godine ponovo podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pa, kako je apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju po rješenju Filijale od 9. septembra 2009. godine, njen zahtjev od 24. novembra 2009. godine ima se smatrati zahtjevom za izmjenu pravosnažnog rješenja Filijale od 9. septembra 2009. godine. Postupajući po zahtjevu od 18. jula 2009. godine, Filijala je, prema članu 5 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst iz 2005. godine, a u vezi sa članom 165 citiranog zakona, konstatovala da je pravo na penziju lično, imovinsko i neotuđivo pravo, te da se postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće i sprovodi isključivo na osnovu ličnog zahtjeva osiguranika. Filijala je dalje citirala odredbe člana 135 i člana 136 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), te član 144 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).
13. Filijala je navela da je, prema stanju spisa, apelantkinja svoj prvi zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju podnijela 4. februara 2003. godine, u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u (iz 2002. godine), kojim se u bitnom mijenjaju uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisani Zakonom o PIO-u. Dalje je navela da je apelantkinja na dan prestanka radnog odnosa ukupnim penzijskim stažem od 35 godina i sedam dana, ne uzimajući u obzir činjenicu da li su za period staža osiguranja uredno izmirene sve obaveze po osnovu plaćanju doprinosa, ispunjavala uslove za starosnu penziju prema članu 46 stav 4 Zakona o PIO-u. Istaknula je da je navedeni uslov bio važeći sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u 22. juna 2002. godine, kada je uslov shodno članu 3 stav 5 za osiguranika ženu iznosio 35 godina staža osiguranja. Kako je apelantkinja svoj prvi zahtjev za pokretanje i sprovođenje postupka za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 4. februara 2003. godine, Filijala je apelantkinji cijenila uslove prema tada važećem propisu. Filijala je istaknula da sama činjenica da poslodavac po prestanku osiguranja nije izmirio sve obaveze po osnovu plaćanja doprinosa za apelantkinju nema presudan uticaj na samo ostvarivanje njenog prava jer je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u vrijeme važenja drugog propisa shodno kome apelantkinja nije ispunjavala uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U pogledu apelantkinjinih tvrdnji da Filijala nije htjela da kompletira zahtjev za pokretanje postupka za ostvarivanje prava na starosnu penziju dok poslodavac ne izmiri sve obaveze po osnovu plaćanja doprinosa, Filijala je navela da te tvrdnje nisu od presudnog značaja za samo ostvarivanje prava jer osim neposredne predaje podneska nadležnom organu, u skladu sa odredbama ZUP-a, bili su mogući i drugi načini dostave pismena npr. poštom ili telefaksom. Stoga je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Filijala odbila apelantkinjin zahtjev.
14. Rješenjem direktora Fonda od 17. decembra 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.
15. U obrazloženju rješenja direktor Fonda je ukratko analizirao činjenice i prethodne odluke donesene u apelantkinjinom predmetu, te ocijenio da je pravilno odbijen zahtjev jer nema pravnog osnova da mu se udovolji. Takođe je istaknuo da je o osnovanosti zahtjeva za ostvarivanja prava na penziju od 1. juna 2002. godine odlučeno presudama Okružnog suda i nema pravnog osnova udovoljiti traženju po zahtjevu od 24. novembra 2009. godine.
16. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 015966 15 U od 17. novembra 2015. godine odbijena je apelantkinjina tužba izjavljena protiv rješenja direktora Fonda od 17. decembra 2014. godine, a odbačena tužba izjavljena protiv rješenja Filijale od 11. septembra 2014. godine.
17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, kako je apelantkinjin zahtjev podnesen 4. februara 2003. godine, prvostepeni organ je apelantkinjine uslove cijenio po tada važećim uslovima, a činjenica da poslodavac po prestanku osiguranja nije izmirio obaveze po osnovu plaćanja doprinosa nema presudan uticaj na samo ostvarivanje apelantkinjinog prava, imajući u vidu da je njen zahtjev podnesen u vrijeme važenja drugog propisa prema kojem ona nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Istaknuo je da je ovaj stav podržao i drugostepeni organ, pa svi apelantkinjini navodi i pozivanje na pravosnažno okončane postupke ne mogu izmijeniti stav prvostepenog organa koji je zasnovan na zakonu. Stoga je Okružni sud odbio tužbu u odnosu na rješenje direktora Fonda, dok je odbacio tužbu u odnosu na rješenje Filijale jer nije konačni upravni akt protiv kojeg se može voditi upravni spor.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 015966 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 17. novembra 2015. godine.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je rješenjem prvostepenog organa od 9. septembra 2009. godine apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju s početkom isplate od 18. jula 2009. godine jer je navršila 60 godina života i ukupan penzijski staž od 35 godina i sedam dana, u koji je uračunat: u staž osiguranja ostvaren u „bivšoj SRBiH“ u vremenu od 14. decembra 1970. do 30. aprila 1992. godine, s prekidima, koji iznosi 20 godina, devet mjeseci i 25 dana; u Republici Srpskoj staž osiguranja u vremenu od 1. maja 1992. godine do 1. juna 2002. godine, s prekidima, koji iznosi pet godina, 11 mjeseci i 18 dana, i poseban staž u dvostrukom trajanju u vremenu od 19. maja 1992. do 30. juna 1996. godine, što iznosi osam godina, dva mjeseca i 24 dana. Dalje je naveo da je apelantkinji radni odnos prestao na osnovu rješenja direktora „Čajavec elektromehanika“ a.d. Banjaluka, koje je doneseno 23. januara 2003. godine, s pozivom na član 46 stav 4 Zakona o PIO-u, kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa zbog odlaska u penziju, retroaktivno, sa danom 1. juni 2002. godine, uz obrazloženje da je navršila 35 godina penzijskog staža i 53 godine života. Istaknuo je da je apelantkinja prvi zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 4. februara 2003. godine, kada je bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u i taj zahtjev je pravosnažno odbijen u ranije provedenom postupku jer nije ispunjavala uslove za ostvarenje prava na starosnu penziju. Takođe je kratko opisao ponovni postupak koji je prethodio podnošenju zahtjeva za vanredno preispitivanje.
20. Vrhovni sud je naveo da je osporenim odlukama pravilno odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i isplatu penzije za sporni period. U vezi s tim, ocijenio je neosnovanim apelantkinjino pozivanje na član 46 stav 4 Zakona o PIO-u, koji je bio na snazi 1. juna 2002. godine, u vrijeme kada je apelantkinja ispunila uslove za ostvarenje prava na starosnu penziju propisane tom zakonskom odredbom, jer u vrijeme važenja tog propisa nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju, niti je podnesen zahtjev za ostvarenje prava na starosnu penziju. Istaknuo je da je 20. juna 2002. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u, koji je propisao drugačiji uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju za osiguranika ženu, odnosno članom 3 izmijenio član 46 Zakona o PIO-u. Kako je rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju doneseno 23. januara 2003. godine i poslije podnesen zahtjev, u vrijeme kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u propisan uslov za ostvarenje prava od 35 godina staža osiguranja, umjesto do tada 35 godina penzijskog staža, a apelantkinja nije imala 40 godina penzijskog staža, niti 60 godina života i 20 godina staža osiguranja, niti 35 godina staža osiguranja, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav Okružnog suda da nema osnova da se takvom zahtjevu udovolji. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da ostali apelantkinjini prigovori ne utiču na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, pa se posebno ne obrazlažu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantkinja smatra da je pravo na starosnu penziju stekla 1. juna 2002. godine kada joj je rješenjem poslodavca prestao radni odnos jer je navršila 35 godina penzijskog staža, čime je stekla pravo na starosnu penziju u skladu sa članom 46 stav 4 Zakona o PIO-u. Opisuje prethodne postupke koje je vodila radi ostvarenja prava na starosnu penziju i navodi da je u tim postupcima njen zahtjev odbijen zbog činjenice da poslodavac nije uplatio doprinose za određeni period, odnosno da na dan naknadne uplate doprinosa nije ispunjavala uslove za penzionisanje, za što ona nije odgovorna, te da je poslodavac tek 3. jula 2003. godine uplatio doprinose za sporni period. Ističe da je stav redovnih sudova pogrešan i predstavlja proizvoljnu i protivustavnu retroaktivnu primjenu nemjerodavnog člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u, čime joj je onemogućeno ostvarivanje prava na starosnu penziju od 1. juna 2002. godine i isplata zaostalih mjesečnih penzija, na što ukazuje i nejasno i protivrječno obrazloženje osporenih odluka. Smatra da su redovni sudovi time opravdali nedozvoljenu i retroaktivnu primjenu zakona koji nije bio na snazi u vrijeme sticanja prava na starosnu penziju (1. juna 2002. godine), te da je jedno od osnovnih načela vladavine prava da se o subjektivnom pravu pojedinca odlučuje na osnovu propisa koji je bio na snazi, kada je i po kojem je to pravo stečeno. Apelantkinja tvrdi da je podnijela zahtjev tek 4. februara 2003. godine zbog toga što poslodavac nije uplatio doprinose i zbog neaktivnosti Fonda po tom pitanju.
22. Poziva se na odluke Ustavnog suda br. AP 2390/06, AP 2930/06 i AP 2255/07 kojim su uvažene apelacije njenih radnih koleginica u identičnim slučajevima, kao i na AP 1330/06, AP 1989/06 i AP 2019/06, te ukazuje da je takav stav zauzimao Okružni sud u prethodnim presudama u njenom predmetu, kao i u predmetu druge koleginice Petre Diljević. Apelantkinja je u tom smislu uz apelaciju dostavila presudu Okružnog suda preciziranog broja od 14. septembra 2009. godine iz koje proizlazi da je uvažena tužba Petre Diljević i poništeno rješenje Fonda kojim je odbijena žalba protiv zaključka Filijale o prekidu postupka u vezi s priznavanjem prava na starosnu penziju. Ističe da se redovni sudovi nisu izjasnili o navedenoj praksi Ustavnog suda. Posebno ukazuje da je Okružni sud prethodno donosio pozitivne odluke u njenom predmetu, a na kraju negativno, čime je narušeno načelo pravne sigurnosti i dosljednosti sudova u odlučivanju. Apelantkinja smatra da je navedenim postupanjem redovnih sudova diskriminisana u odnosu na svoje radne koleginice kojima je prema navedenim odlukama Ustavnog suda priznato pravo na starosnu penziju počev od dana ispunjenja uslova za sticanje prava na penziju.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporene odluke, te da nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji.
24. Okružni sud navodi da su razlozi za osporenu odluku dati u obrazloženju te odluke. V.Relevantni propisi
25. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05, 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09).
26. U konkretnom slučaju Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00 i 37/01) koji je važio 1. juna 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
V - PENZIJSKI STAŽ
1. Staž osiguranja Član 26.
U staž osiguranja računa se vreme koje je osiguranik proveo posle navršene 15. godine života obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, u skladu sa čl. 11. do 15. i članom 17. ovog zakona.
2. Staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem Član 33.
Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem računa se osiguranicima koji su radili puno radno vreme:
1) sa telesnim oštećenjem od najmanje 70%;
2) Kao vojni invalidi od I do VI grupe;
3) kao civilni invalidi rata od I do VI grupe;
4) kao slepa lica, lica obolela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih obolenja, paraplegije, cerebralne i dečije paralize i multipleskleroze, kao i osiguraniku koji je ostvario novčanu naknadu za pomoć i negu za vreme trajanja radnog odnosa, bez obzira na procenat telesnog oštećenja.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu čl. 26 do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vreme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Poseban staž.
Član 42.
U poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
1) Pripadniku oružanih snaga bivše SFRJ - vreme učešća u oružanim sukobima na teritoriji Hrvatske posle 17. avgusta 1990. godine;
2) pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - vreme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine posle 4. avgusta 1991. godine;
3) pripadniku Vojske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova bivše Republike Srpske Krajine - vreme učešća u oružanim sukobima na teritoriji bivše SFRJ posle 4. avgusta 1991.godine, po uslovom da imaju prebivalište na teritoriji Republike;
4) građaninu Republike - vreme učešća u antifašističkoj i oslobodilačkoj borbi tokom 20. veka kao pripadniku srpske, crnogorske, Vojske u otadžbini i Jugoslovenske vojske.
Licima iz stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana računa se u poseban staž u dvostrukom trajanju i vreme provedeno u zarobljeništvu, kao i vreme provedeno na lečenju i medicinskoj rehabilitaciji zbog posledica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.
Poseban staž u smislu stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana utvrđuje se na osnovu pravosnažnog rešenja o kategorizaciji boraca koje donosi ministarstvo nadležno za pitanja boraca.
Uverenje o pripadništvu oružanim snagama iz stava 1. tačka 3. ovog člana, izdaje Biro bivše Republike Srpske Krajine.
Poseban staž u smislu stava 1. tač. 1, 2. i 3. i stava 2. ovog člana pripada zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka lečenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 30. juna 1996. godine.
Član 46.
Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života (muškarac), odnosno 60 godina života (žena) i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života (muškarac), odnosno 60 godina života (žena) i najmanje 25 godina penzijskog staža.
Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja (muškarac), odnosno 35 godina staža osiguranja (žena), stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 41. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža (muškarac), odnosno 35 godina penzijskog staža (žena), bez obzira na godine života.
27. Zakon o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 32/02), koji je stupio na snagu 20. juna 2002. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Član 46. menja se i glasi:
Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.
Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Izuzetno od uslova za sticanje prava na starosnu penziju iz st. 1. i 3. ovog člana, osiguranik žena ako to zahteva, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 17.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 015966 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 13. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatuje da se u postupku u kojem su donesene osporene odluke odlučivalo o ostvarivanju apelantkinjinog prava na starosnu penziju, dakle o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
36. Ustavni sud podsjeća da apelantkinja tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o PIO-u, te da je donošenjem različitih odluka Okružnog suda u njenom i drugim predmetima narušeno načelo pravne sigurnosti i dosljednosti sudova u odlučivanju.
37. U vezi s ovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže da su u Zakonu o PIO-u, u tekstu koji je važio u vrijeme prestanka apelantkinjinog radnog odnosa, u V poglavlju naslovljenom sa „Penzijski staž“, zakonske odredbe grupisane pod tri podnaslova: „Staž osiguranja“ (čl. 26–32), „Staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem“ (čl. 33–41) i „Poseban staž“ (član 42). Iz navedenog proizlazi da je zakonodavac napravio određenu razliku između tri navedene kategorije koje su obuhvaćene penzijskim stažem, te je propisao da se staž osiguranja u smislu čl. od 26 do 34 tog zakona računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (član 41). Nadalje, prilikom propisivanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju (član 46) zakonodavac je napravio daljnju razliku između penzijskog staža i staža osiguranja, u smislu da je prilikom ostvarivanja prava na starosnu penziju, uz ispunjenje uslova godina života, potreban manji broj godina staža osiguranja nego broj godina penzijskog staža. S druge strane, stavom 4 člana 46 posebno je propisano da osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža (muškarac), odnosno 35 godina penzijskog staža (žena), bez obzira na godine života. Međutim, kratko nakon prestanka apelantkinjinog radnog odnosa navedeni član 46 izmijenjen je kao što je navedeno u tački 27 odluke, uključujući i stav 4, te je kao uslov navedeno 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
39. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u apelantkinjinom slučaju, kako je to ukazao i Vrhovni sud, rješenjem Filijale od 9. septembra 2009. godine apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju sa početkom isplate od 18. jula 2009. godine jer je navršila 60 godina života i ukupan penzijski staž od 35 godina i sedam dana, u koji je uračunat staž osiguranja koji je apelantkinja imala u bivšoj SRBiH u vremenu od 14. decembra 1970. do 30. aprila 1992. godine, s prekidima, koji iznosi 20 godina, devet mjeseci i 25 dana, i u Republici Srpskoj u vremenu od 1. maja 1992. godine do 1. juna 2002. godine, s prekidima, koji iznosi pet godina, 11 mjeseci i 18 dana (preračunato do Ustavnog suda u ukupnom vremenu od 26 godina, devet mjeseci i 13 dana), i poseban staž u dvostrukom trajanju u vremenu od 19. maja 1992. do 30. juna 1996. godine (osam godina, dva mjeseca i 24 dana).
40. Apelantkinja tvrdi da je pravo na starosnu penziju stekla 1. juna 2002. godine kada joj je rješenjem poslodavca prestao radni odnos jer je navršila 35 godina penzijskog staža, čime je stekla pravo na starosnu penziju u skladu sa članom 46 stav 4 Zakona o PIO-u. Suprotno tome, Vrhovni sud je ukazao da u vrijeme važenja tog propisa nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju (doneseno 23. januara 2003. godine), niti je podnesen zahtjev za ostvarenje prava na starosnu penziju (prvi zahtjev podnesen 4. februara 2003. godine). Kako je zahtjev podnesen u vrijeme kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u propisan uslov za ostvarenje prava od 35 godina staža osiguranja, umjesto do tada 35 godina penzijskog staža, a apelantkinja nije imala 40 godina penzijskog staža, niti 60 godina života i 20 godina staža osiguranja, niti 35 godina staža osiguranja, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav Okružnog suda da nema osnova da se udovolji apelantkinjinom zahtjevu.
41. Iz navedenog proizlazi da je ključna okolnost ovog predmeta ta što apelantkinja, u momentu podnošenja zahtjeva, uz godine života nije imala 35 godina staža osiguranja, nego je imala 35 godina penzijskog staža (staž osiguranja i poseban staž u dvostrukom trajanju). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja, prema odredbi člana 46 stav 4 Zakona o PIO-u, koji je važio u momentu prestanka apelantkinjinog radnog odnosa, ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i sa 35 godina penzijskog staža. Međutim, kratko nakon prestanka radnog odnosa i prije podnošenja prvog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju odredba člana 46 Zakona o PIO-u je izmijenjena i apelantkinja više nije ispunjavala uslove po izmijenjenoj odredbi, kako je to jasno ukazao i Vrhovni sud (apelantkinja nije imala 40 godina penzijskog staža, niti 60 godina života i 20 godina staža osiguranja, niti 35 godina staža osiguranja).
42. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pitanje naknadne uplate doprinosa i eventualnog uticaja na datum ostvarivanja prava na starosnu penziju, Ustavni sud zapaža da iz rješenja od 9. septembra 2009. godine proizlazi da je apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju kad je navršila neophodnih 60 godina života, te da je nadležni organ računao apelantkinji staž osiguranja do 1. juna 2002. godine, tj. do dana prestanka radnog odnosa, te da ovo pitanje nije bilo sporno redovnim sudovima koji su donijeli odluke koje su osporene ovom apelacijom, niti iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je uticalo na njihovu odluku u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud ukazao da činjenica da poslodavac po prestanku osiguranja nije izmirio obaveze po osnovu plaćanja doprinosa nema presudan uticaj na samo ostvarivanje apelantkinjinog prava budući da je njen zahtjev podnesen u vrijeme važenja drugog propisa prema kojem ona nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja ne spori da je prvi zahtjev za određivanje penzije podnijela tek 4. februara 2003. godine kada izvorni tekst člana 46 Zakona o PIO-u, na kojem je apelantkinja zasnivala svoj zahtjev, zapravo više nije bio na snazi budući da je 20. juna 2002. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u kojim je, kako je naprijed već rečeno, izmijenjen član 46 Zakona o PIO-u tako što su postavljeni drugi uslovi za ostvarivanje penzije, a apelantkinja je te uslove ostvarila tek 2009. godine od kada joj je i priznato pravo na penziju.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim osporene odluke redovnih sudova kojima je konačno odbijen apelantkinjin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju od 1. juna 2002. godine. Suprotno apelacionim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja i dali dovoljno obrazloženje svojih odluka, te da nije došlo do retroaktivne primjene člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u s obzirom na to da su navedene odredbe bile na snazi u momentu podnošenja apelantkinjinog zahtjeva. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.
44. U pogledu apelantkinjinog pozivanja na odluke Ustavnog suda (AP 1330/06, AP 1989/06, AP 2019/06, AP 2390/06, AP 2930/06 i AP 2255/07), Ustavni sud podsjeća da je u navedenim odlukama utvrdio povredu prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu u situaciji kada je sud proizvoljno tumačio relevantne odrede Zakona o PIO-u u pogledu datuma od kada osiguranik stiče pravo na starosnu penziju u situaciji kada je izvršena naknadna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim odlukama zaključio da je proizvoljan stav suda prema kojem naknadna retroaktivna uplata doprinosa nije relevantna da se osiguraniku prizna pravo na starosnu penziju od dana podnošenja zahtjeva, nego se to pravo priznaje tek od dana naknadne uplate doprinosa (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, tačke 28 i 32, AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine, tačke 36 i 39, AP 2019/06 od 3. aprila 2008. godine, tačke 28 i 32, AP 2390/06 od 17. aprila 2008. godine, tačke 25 i 28, AP 2930/06 od 12. februara 2009. godine, tačke 31 i 34 i AP 2255/07 od 11. novembra 2009. godine, tačke 22 i 24, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, u konkretnom predmetu, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovnim sudovima nije bila sporna naknadna uplata doprinosa od poslodavca, niti je na toj činjenici zasnovana njihova odluka o odbijanju apelantkinjinog zahtjeva. Naime, kako je već prethodno rečeno, apelantkinjin zahtjev je odbijen budući da je u vrijeme podnošenja prvog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju bila na snazi izmijenjena odredba člana 46 Zakona o PIO-u, prema kojoj apelantkinja nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na isplatu starosne penzije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedenih odluka Ustavnog suda ne odnose na konkretan predmet.
45. Apelantkinja, takođe, tvrdi da je donošenjem različitih odluka Okružnog suda u njenom i drugim predmetima narušeno načelo pravne sigurnosti i dosljednosti sudova u odlučivanja. Analizirajući ranije odluke Okružnog suda koje su donesene u apelantkinjinim predmetima, kao i odluku Okružnog suda koja je donesena u predmetu Petre Diljević, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o konačnim odlukama kojim su okončani ti postupci, pa zaključuje da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4240/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, i AP 1287/18 od 19. februara 2020. godine, tačka 42, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantkinjinog ustavnog prava i zaključio da se u razlozima osporenih odluka ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
47. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantkinja nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje.
48. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je postupanjem redovnih sudova u njenom predmetu diskriminisana u odnosu na svoje radne koleginice kojima je odlukama Ustavnog suda priznato pravo na starosnu penziju počev od dana ispunjenja uslova za sticanje prava na penziju. Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da je zaključio da se stavovi iz navedenih odluka Ustavnog suda ne odnose na konkretan predmet. Dalje, Ustavni sud se u prethodnim tačkama odluke detaljno izjasnio o primjeni Zakon o PIO-u na konkretan slučaj i zaključio da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelantkinja u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
49. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene izmijenjene odredbe člana 46 Zakona o PIO-u, prema kojoj apelantkinja nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na isplatu starosne penzije, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantkinja uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze kojima bi potkrijepila tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević