Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1932/20 (K. N.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1932/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1932/20, rješavajući apelaciju Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15.

aprila 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15.

aprila 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 5. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u roku koji je istekao 23. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine apelantu i S. V. produžio pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), a ponovna kontrola opravdanosti pritvora biće izvršena po isteku dva mjeseca od dana donošenja tog rješenja.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv optuženih apelanta i S. V. zbog krivičnog djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZ-a, koja su im stavljena na teret optužnicom Tužilaštva od 17. septembra 2019. godine (potvrđena 20. septembra 2019. godine), te im je pritvor nakon potvrđivanja optužnice produžen iz razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a i po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.

7. Okružni sud je naveo da je Rješenjem pretresnog vijeća tog suda broj 12 0 K 007497 19 K od 1. aprila 2020. godine, donesenim u smislu odredbe člana 202 stav 1 ZKP-a (kontrola opravdanosti pritvora), ukinut pritvor optuženim i određeno da se optuženi odmah puste na slobodu. Navedeno rješenje ukinuto je Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 6 od 8. aprila 2020. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku ispitana je opravdanost pritvora, u smislu odredbe člana 202 stav 1 ZKPRS, i odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Okružni sud je naveo da iz dokaza na osnovu kojih je potvrđena optužnica protiv optuženih (iskaz maloljetne oštećene S. A., iskazi svjedoka čija imena navodi sud, izvještaj o specijalističkom pregledu oštećene, mobilni telefoni optuženih i oštećene, pismeni nalaz i mišljenje o vještačenju sadržaja mobilnih telefona i SIM kartica sa DVD-om sačinjenim tokom vještačenja) proizlaze činjenice i okolnosti postupanja optuženih na osnovu kojih su utvrđeni zaključci o postojanju osnovane sumnje da su optuženi u vrijeme, na mjestu i na način opisanim u optužnici, svjesni životne dobi, izvršili obljubu s maloljetnom oštećenom, te da su oštećenoj učinili dostupnim snimke i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine. Rezultati dokaznog postupka u dosadašnjem toku suđenja nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi se njima dovela u sumnju pravilnost prednjih zaključaka. Time se utvrđuje da i dalje postoji osnovni zakonski uslov za primjenu mjere pritvora, a to je osnovana sumnja da su optuženi, svaki za sebe, učinili krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a i krivično djelo upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 3 KZ-a.

9. Okružni sud je naveo da pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, na osnovu kojeg je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice, i dalje postoji. U smislu navedene zakonske odredbe pritvor se može produžiti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

10. Okružni sud je ukazao na visinu zaprijećene kazne za krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a, čime je ispunjen objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe. Okružni sud je istakao da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je neutvrđenog dana u navedenom mjestu izvršio obljubu s oštećenom na način koji sud navodi, kao i da postoji osnovana sumnja da joj je u navedenom vremenu slao fotografije pornografske sadržine (isto je prethodno utvrđeno za S. V.).

11. Okružni sud je naveo da, s obzirom na takav način izvršenja krivičnih djela za koja se optuženi osnovano sumnjiče, te cijeneći uzrast oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i oštećene, okolnost da su optuženi iskoristili nedovoljnu duševnu razvijenost oštećene, njenu vaspitnu zapuštenost i teške porodične prilike u kojima živi, okolnost da su radnje optuženih prouzrokovale posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen dalji duševni razvoj, da je oštećena radi zaštite kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, sve te okolnosti i nastale posljedice ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i posebno teškom krivičnom djelu s aspekta načina izvršenja i zakonom zaprijećene kazne, koje je izazvalo veliko uznemirenje, široku društvenu osudu i revolt roditelja i srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice, pa se radi o takvim okolnostima načina izvršenja djela i nastalim posljedicama koje ukazuju na neophodnost daljeg zadržavanja optuženih u pritvoru radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi optuženi boravili na slobodi, imajući, pri tome, naročito u vidu izglednu mogućnost da bi roditelji oštećene mogli počiniti osvetu za ono što su optuženi učinili njihovom djetetu, što kao objektivna opasnost proizlazi iz iskaza oca oštećene koji je na glavnom pretresu izjavio da nastoji izbjeći kontakt s apelantom koga poznaje da ne bi napravio neko zlo („da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, „ne mogu očima da ga vidim“) i da je njegova supruga, majka oštećene, po saznanju za ono što se desilo reagovala „prijetnjom da će ih pobiti i da im i dan danas prijeti“.

12. Imajući u vidu sve navedeno Okružni sud je našao da se u postupku kontrole opravdanosti pritvora nisu izmijenile bitne činjenice i okolnosti na kojima je zasnovana odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, niti su rezultati dokaznog postupka ukazali na postojanje drugih činjenica i okolnosti iz kojih bi proizašao zaključak o neopravdanosti daljeg zadržavanja optuženih u pritvoru, pa je pritvor produžen na osnovu pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Kako je naveo Okružni sud, pritvor kao najtežu mjeru kojom se ograničava sloboda optuženih ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera propisanih zakonom.

13. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine kojim je žalbe apelanta i S. V. izjavljene protiv rješenja od 15. aprila 2020. godine odbio kao neosnovane.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, razmatrajući spis, pobijano rješenje i žalbe, odlučeno kao u izreci iz sljedećih razloga.

15. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete potvrđenom optužnicom, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, potvrđuju dokazi priloženi uz optužnicu, koji su ocijenjeni i obrazloženi u pobijanom rješenju, a to su iskazi maloljetne oštećene, iskazi svjedoka, te materijalni dokazi, čiji je sadržaj obrazložen na strani 2 pobijanog rješenja.

16. Vrhovni sud je takođe naveo da se za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u pobijanom rješenju pravilno cijene i obrazlažu način i okolnosti izvršenja krivičnih djela u sticaju od strane oba optužena, težina posljedice po psihičko zdravlje maloljetne oštećene, da je kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, a sve to u povezanosti s dokazima koji su od odlučnog značaja u vremenu relevantnom za donošenje tog rješenja s aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu. To se prvenstveno odnosi na iskaze svjedoka, roditelja maloljetne oštećene, koji su, u iskazima datim na glavnom pretresu, iskazali revolt i ozbiljne prijetnje u slučaju da optuženi budu pušteni na slobodu, čime je ostvarena realna prijetnja narušavanja javnog reda kao uslova za produženje pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Sve te okolnosti, i prema ocjeni tog suda, u svojoj ukupnosti ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U suštini, apelant apelacijom ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje, kao ni posebnog pritvorskog razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u obrazloženju rješenja koja je osporio. Apelant ukazuje da u pogledu osnovnog uslova za određivanje/produženje pritvora u vezi s krivičnim djelom iz člana 172 stav 3 KZ-a, osim izjave oštećene (koja je kontradiktorna i drugo), ne postoji niti jedan drugi dokaz na osnovu koga bi se moglo utvrditi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio to djelo, što dalje pojašnjava. Apelant, takođe, ukazuje da su Vrhovni sud i Okružni sud na odbranu prebacili teret dokazivanja nepostojanja pritvorskih uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, što je nedopustivo. Apelant navodi da se sud prilikom kontrole pritvora i njegovog produženja nije istinski bavio ovim pitanjem, već je svoje odluke donio isključivo se bazirajući na težinu djela koje je optužnicom optuženim stavljeno na teret. Apelant smatra da što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani zakonom, a u pobijanom rješenju izostali su valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora. U vezi s tim, u pobijanim rješenjima izostala je analiza stvarne prijetnje javnom redu; optužba niti jednim dokazom nije dokazala da postoji uznemirenje javnosti; u samom postupku, kao ni u rješenju o produženju pritvora, te rješenju o odbijanju braniočeve žalbe nije utvrđeno, niti je konkretizovano na koji način bi puštanje apelanta na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti, niti su navedene vanredne okolnosti. Apelant je ukazao na Odluku broj AP 3227/19 od 17. decembra 2019. godine, koja se odnosila na jedno od prethodnih rješenja (kojim je apelantu određen pritvor), a u kojoj je Ustavni sud djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu. Apelant je ukazao i na druge odluke Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

b) Odgovori na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da odluka nije proizvoljna i da je utvrđeno postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i da je rješenje zasnovano na činjenicama i okolnostima načina izvršenja krivičnog djela i njegovim posljedicama (na oštećenu i uznemirenje javnosti), što govori u prilog postojanju posebnog pritvorskog osnova (svih elemenata) iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu je sud dao razloge, te se na njima ne može uspostaviti povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

[...]

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu nakon donošenja prvostepene presude ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na navode u vezi s pravom iz člana II/3d) i člana 5 Evropske konvencije

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 4. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. maja 2020. godine, a apelacija je podnijeta 9. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

31. Apelant smatra da je mjera pritvora rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, te osporava postojanje razloga za pritvor.

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

33. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32.–34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, u skladu s odredbom člana 202 st. 1 i 2 ZKPRS produžili pritvor apelantu i optuženom S. V. U obrazloženju rješenja sudovi su se pozvali na dokaze kojima je potvrđena optužnica i koji su navedeni u rješenju. Okružni sud je takođe naveo da rezultati dokaznog postupka u dosadašnjem toku postupka nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi dovele u sumnju pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao sasvim jasne i dovoljne razloge u obrazloženju rješenja da postoji osnovana sumnja da su apelant i optuženi S. V. počinili krivična djela.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo (djela) za koje je optužnica podignuta (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane, te one eventualno mogu biti iznijete u toku krivičnog postupka.

36. Apelant ukazuje da je sud pogrešno procijenio da u njegovom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, odnosno da su izostali valjani razlozi, ukazujući na činjenicu da Tužilaštvo nije dostavilo dokaze o uznemirenju javnosti, niti dokaz o postojanju prijetnje narušavanja javnog reda.

37. Prije razmatranja ovih navoda, Ustavni sud ukazuje da je u ranijim rješenjima koja su se odnosila na apelanta, u svojim odlukama br. AP 3227/19, AP 4576/19, AP 423/20 i AP 1150/20 (dostupne na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije u dijelu rješenja redovnih sudova koji se odnosio na posebni pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a jer je Ustavni sud smatrao da je obrazloženje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana (i porodice oštećene), koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, protekom vremena (bez jasnih, konkretnih razloga za navedeno) izgubilo na značaju i postalo proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a; odnosno da se sud fokusirao na način izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja) umjesto na njegove eventualne buduće posljedice u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, bez navođenja konkretnih okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda.

38. U konkretnom predmetu apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a jer su (kako je apelant naveo) izostali valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

39. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud, dalje, podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i. I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

40. U konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali razloge u odnosu na ispunjenost uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, redovni sudovi su se u osporenim rješenjima pozvali: na opisane načine izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja); uzrast maloljetne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i nje; da su optuženi iskoristili stanje nedovoljne duševne razvijenosti, teške socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi i vaspitnu zapuštenost maloljetne oštećene; posljedice po psihičko zdravlje maloljetne oštećene i njen daljnji razvoj; da je maloljetna oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću. Dalje je sud naveo da se radi o posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo veliko uznemirenje, široku društvenu osudu i revolt roditelja i srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice. Konačno, radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda, odnosno ukazujući na neophodnost zadržavanja optuženih u pritvoru, redovni sud je posebno imao u vidu izjavu oca oštećene, datu na glavnom pretresu, koji je izjavio da nastoji izbjeći kontakt s apelantom da ne bi napravio neko zlo, „da ne bi počinio neki zločin da ga ubijem sjekirom“, kao i izjavu majke oštećene koja je prijetila optuženim.

41. Dakle, za razliku od ranije osporenih rješenja o kojima je odlučivao (vidi tačku 37), Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu redovni sud posebno imao u vidu izjavu oca oštećene koji je iznio prijetnje na glavnom pretresu u odnosu na apelanta, kojeg lično poznaje, što je sud, zajedno sa svim prethodno navedenim okolnostima, cijenio kao „objektivnu opasnost“, odnosno kao realnu prijetnju narušavanja javnog reda i zbog čega je zaključio da je potrebno da produži pritvor optuženim iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ustavni sud može prihvatiti da ovakve izjave koje je pred sudom dao otac oštećene, u kojima navodi da nastoji izbjeći kontakt s apelantom da ne bi napravio neko zlo, „da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, predstavljaju jednu novu okolnost koja, zajedno s ostalim navedenim, predstavlja ozbiljnu opasnost narušavanju javnog reda, te ukazuje na neophodnost zadržavanja optuženih u pritvoru. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud najpozvaniji da ocijeni izjavu i/ili ponašanje određenog svjedoka koji daje iskaz pred sudom i o njemu donese zaključak, pogotovo kada su u pitanju ovakve izjave koje mogu da stvore ozbiljnu zabrinutost i koje u svakom slučaju treba da budu ispitane s posebnom pažnjom.

42. Dakle, iz navedenih razloga redovni sud je našao da su ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS za dalje zadržavanje optuženih u pritvoru, te da se u ovoj fazi postupka mjera pritvora ne može zamijeniti drugim mjerama. Ustavni sud nalazi da dati razlozi u ovoj fazi postupka predstavljaju dovoljne i jasne razloge koji opravdavaju produženje mjere pritvora optuženim, odnosno Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnom primjenom prava.

43. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak o produženju pritvora apelantu po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1932/20 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio